Po Kovačevićevoj presudi, entiteti ili narodi bili bi potpuno nebitni pri izboru tijela koja je Ustav BiH predvidio kao institucije za zaštitu entitetskih, a posebno prava konstitutivnih naroda. Svi bi birali sve, što nas opet vraća na problem dominacije brojčano većinskog nad manje brojnim konstitutivnim narodima.
Još jedna presuda Europskog suda za ljudska prava utvrdila je, kako se navodi, diskriminatorske odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Ništa novo, jer je od presude “Sejdić i Finci” doneseno više njih po različitim apelacijama u kojima se utvrđuje da su podnositelji priziva diskriminirani u ostvarivanju aktivnog ili pasivnog biračkog prava zbog svoje nacionalne pripadnosti ili prebivališta.
Priziv Slavena Kovačevića, savjetnika člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je podnio tužbu protiv države BiH zbog toga što nije odgovarajuće zastupljen u Domu naroda i Predsjedništvu BiH, na određen način objedinjuje sve dosadašnje prizive i dokazuje ono što svi znaju – Daytonski sporazum i Ustav BiH, kao jedan od njegovih aneksa, nisu savršeni. Naprotiv, obiluju proturječnostima i nedorečenostima. Zato i svaka iole smislena apelacija protiv BiH pred Sudom u Strasbourgu ima velike izglede biti prihvaćena. Neke od njih, ipak, čista su politička zloupotreba, što suci Europskog suda ne mogu ili, jednostavno, ne žele vidjeti.
Konkretno, po Kovačevićevoj presudi, entiteti ili narodi bili bi potpuno nebitni pri izboru tijela koja je Ustav BiH predvidio kao institucije za zaštitu entitetskih, a posebno prava konstitutivnih naroda. Svi bi birali sve, što nas opet vraća na problem dominacije brojčano većinskog nad manje brojnim konstitutivnim narodima.
Stoga je nezamislivo da u praksi ova presuda bude provedena jer bi, posve jasno, ugrozila sam mirovni sporazum, taj krhki konsenzus kojim je zaustavljen krvavi rat u BiH. Znali su kreatori Daytonskog sporazuma, kao, uostalom, i pregovarači svih strana, da je riječ o nesavršenom dokumentu. Prihvaćen je i do danas se održao kao jedini model održavanja mira i stabilnosti u državi triju konstitutivnih naroda. Bez tog tronošca BiH nije moguća, ma koliko bošnjački unitaristi smišljali plan kako je uspostaviti na “nozi samo jednog naroda”.
Uostalom, teško da bi se pred Europskim sudom za ljudska prava održale i odredbe Ustava drugih višenacionalnih država u Europi koje imaju ugrađene mehanizme zaštite nacionalnih skupina ili pak nižih administrativnih jedinica. Primjerice, koliko bi “diskriminacije” pronašli europski suci u ustavima Belgije, Švicarske, Španjolske… Njemačka bi morala promijeniti način popunjavanja Bundesrata, a upravo je sudac iz te zemlje, što je apsurdno, glasao da je Kovačević diskriminiran. Isti sud odbacio je zahtjev apelanata iz Belgije Mohin i Clerfayt koji, kao s frankofonskog govornog područja, nisu mogli zauzeti predstavničku poziciju u flamanskom dijelu.
To što oni nemaju svoje kovačeviće da ih tuže ne znači da su im ustavi idealni, ali je sigurno da ni jedna od tih država ne bi iz temelja mijenjala svoj ustroj zbog bilo kakve presude Suda u Strasbourgu.
Za razliku od, primjerice, presude “Sejdić i Finci”, manje-više svima u BiH jasno je da je Kovačevićeva apelacija isključivo politički motivirana. Osim što je riječ o savjetniku “hrvatskog člana Predsjedništva”, Kovačević se za potrebe svoje apelacije odlučio “etnički ne izjašnjavati” iako se na ranijim izborima kandidirao i izjašnjavao kao Hrvat.
Da njegov motiv za apelaciju nije bio diskriminacija njega kao građanina, već isključivo vjetar u leđa unitarnoj politici, svjedoči i obrazloženje po kojem on nije mogao glasati za kandidate “koji zastupaju njegove političke stavove”. Kovačević je mogao glasati za svog šefa Komšića pa ovako ispada da on, zapravo, onoga kojeg savjetuje i ne smatra dobrim kandidatom. Eto, barem nešto oko čega se slažu Komšićevi i dojučerašnji Kovačevićevi sunarodnjaci u BiH.
