U našoj fenomenalnoj zemlji postoje fascinantna mjesta koja treba vidjeti, kao i nematerijalna baština koja zadivljuje. Putujte i provjerite zbog čega je ova mjesta UNESCO stavio na popis svjetske baštine!
Stećci
Stećci su misteriozni srednjovjekovni nadgrobni spomenici i ima ih na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Ovi spomenici koji krase prirodu svjedoče o bogatom kulturnom i prirodnom nasljeđu. Iz tog razloga su stavljeni na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Stećci se često nalaze u netaknutim prirodnim ambijentima, bilo da su smješteni na živopisnim grebenima ili da su u dubini neke bukove šume. Ovi spomenici predstavljaju najbolje očuvani i istinski umjetnički izraz srednjovjekovne nadgrobne umjetnosti. Na područjima gdje su se pojavili i razvijali, oni odražavaju prožimanje različitih kulturnih utjecaja toga vremena (od druge polovine dvanaestog do šesnaestog stoljeća), a pripadaju i katoličkom zapadu i pravoslavnom istoku, a najviše autohtonoj Crkvi bosanskoj. Iako uronjeni u srednjovjekovnu europsku kulturu, povijesni kontekst i specifični regionalni prostor u kojem ih nalazimo, s tragovima ranijih utjecaja (prapovijesnih, antičkih i ranosrednjovjekovnih), stećci, po nekoliko aspekata, ostaju jedinstvena pojava u srednjovjekovnoj europskoj umjetničkoj baštini. Njihova glavna specifičnost je upravo u njihovom broju – preko 60.000 u Bosni i Hercegovini – što nije zabilježeno nigdje drugo u Europi.
Most Mehmed Paše Sokolovića (Ćuprija na Drini)
Prema UNESCO-u, most Mehmed Paše Sokolovića (koji se proteže preko rijeke Drine) sagrađen je između 1571. – 1577. Njegov arhitekta Kodža Mimar Sinan djelovao je po nalogu Velikog vezira Mehmed Paše Sokolovića. Ovaj most je karakterističan za osmansku monumentalnu arhitekturu i građevinarstvo u vrijeme njenog vrhunca. Most ima 11 zidanih lukova s rasponima od 11 do 15 metara, te pristupnu rampu pod pravim uglom, s četiri luka na lijevoj obali rijeke. Most je dug 179,5 metara i predstavlja Sinanovo reprezentativno remek-djelo. Sinan je jedan od najvećih arhitekata i inženjera klasičnog osmanskog perioda. Njegov rad se može usporediti sa suvremenicima italijanske renesanse. Jedinstvena elegancija proporcije i monumentalna plemenitost cijelog mjesta svjedoče o veličini stila ove arhitekture. Pogledajte i Kamengrad dok ste u Višegradu.
Stari most u Mostaru
Jednoluki kameni most koji prelazi rijeku Neretvu prvobitno je sagrađen 1566. Projektirao ga je mimar Hajrudin, čiji je učitelj bio veliki turski arhitekt Sinan. Stari most je simbol Bosne i Hercegovine koliko i Kip slobode za SAD ili Big Ben za Englesku. Ponosno je stajao 437 godina, simbolično i fizički spajajući istočnu i zapadnu stranu grada. Godine 1993., tokom divljačke opsade grada Mostara, desetine tenkovskih granata poslale su kameni most na dno rijeke Neretve. Nakon deset godina i 50 milijuna dolara uloženih u obnovu, postavljen je novi – Stari most. Renovatori su koristili iste tehnike i materijale. Ubrzo nakon toga, UNESCO ga je proglasio spomenikom Svjetske baštine. Pored klizavog kamenja na mostu sa kojeg se pružaju izvanredni pogledi na okolinu i Stari grad, vrhunac na Starom mostu su mostarski skakači. Držeći dugogodišnju tradiciju, ovi skakači žive za skok sa Starog. Na glavu ili noge. Skok sa 24 metra u hladnu vodu vijugave Neretve predstavlja pravi viteški prizor.
Drvorezbarstvo Konjic
Prije četiri generacije, kada je Konjic brojao manje od 5.000 stanovnika, pradjed Armina i Orhana Nikšića, Gano Nikšić, bavio se rezbarenjem drva kao hobi, a nakon što se sa tehnikama ručnog rezbarenja upoznao u obližnjem selu. Danas Armin i Orhan imaju dućane za drvorezbarstvo jedan pored drugog u Konjicu.
Već generacijama izrađuju svoje uzorke cvijeća i listova na komadima namještaja kojeg možete pronaći u gradskim trgovinama. Dok se u Arminovoj radnji i dalje izrađuju suveniri i komadi namještaja koje obitelj proizvodi već više od stoljeća, Orhanova radnja, Rukotvorine, krenula je u novom smjeru i hrabro prihvatila kalup tradicionalnog i modernog dizajna, spajajući ih u popularnom novom stilu. Posao je u procvatu, srećom, i očekuje se da će još više rasti otkad je to UN-ova ”kulturna ruka” zabilježila. Naime, u prosincu 2016., drvorezbarstvo Konjic je dodano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine.
