Predstavljanje knjige “Posthaaška priča“ autora Zorana Kupreškića, tiskane u nakladi HKD Napredak podružnica Vitez, upriličeno je u četvrtak večer u organizaciji HKD Napredak Glavna podružnica Mostar u Galeriji kraljice Katarine Kosače
Uz autora i njegova brata Mirjana Kupreškića predstavljači knjige bili su Bariša Čolak i Anto Ivić, član Središnje uprave HKD Napredak, a moderator je bio Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma herceg Stjepan Kosača.
Prvi predstavljač Bariša Čolak, kazao je kako je knjiga “Posthaška priča” autora Zorana Kupreškića osobni doživljaj, pogled i viđenje samog autora ali i njegovog brata Mirjana – Miće koji su zajedno proživljavali sve one teške dane od izbijanja ratnog sukoba u Središnjoj Bosni, vremena u kojem su putem medija ili na drugi način saznali za mogućnost podizanja optužnice i samog saznanja o podignutoj optužnici Haškog tužiteljstva, odlaska u Den Haag, četiri godine i 17 dana provedenih u haškoj pritvorskoj jedinici, svojevrsnom haškom kazamatu, iako potpuno nevini ljudi, kao i vremena provedenog na slobodi, posebno onog u prvim godinama slobode.
“Posthaška priča” na jednostavan, iskren i uvjerljiv način govori o nevino progonjenim i nevino osuđenim osobama od strane Haškog tribunala – govori o dvojici Hrvata iz Viteza, braći Kupreškić, ali ne samo o njima, za rubriku je ‘vjerovali ili ne’ da je Haaško tužiteljstvo optužilo za ratni zločin mrtvog čovjeka, Stipu Alilovića, čovjeka koji je zbog bolesti za vrijeme ratnih sukoba u Središnjoj Bosni živio upravo u Nizozemskoj u kojoj je sjedište Haškog tribunala”, istaknuo je Čolak dodavši kako su Zoran i Mirjan oslobođeni za zločin koji se dogodio 16. travnja 1993. godine nad bošnjačkim stanovništvom u Ahmićima, jer ne samo njih dvojica, nego nitko od susjeda nije sudjelovao u tom zločinu pa Tužiteljstvo nije moglo dokazati nikakvu njihovu odgovornost, zašto nije postojao niti jedan izvan razumne sumnje valjan dokaz koji bi ih teretio.
“Iako su u drugostupanjskom postupku potpuno oslobođeni i unatoč tvrdnji predsjednika Sudskog vijeća da im je učinjena velika nepravda te da na njima nema nikakve krivnje i odgovornosti, oni ne samo da nisu dobili nikakvu satisfakciju ni obeštećenje nego još uvijek nose pečat kojim su na pravdi Boga obilježeni”, naglasio je Čolak.
On je podsjetio kako su važnu, ali ne baš časnu ulogu u ratnim sukobima u Središnjoj Bosni imali stranci, posebno oni koji su djelovali u okviru UNPROFOR-a i u humanitarnim organizacijama i pojavljivali se kao svjedoci u ovom i drugim predmetima pred Haškim tribunalom.
“Po mom dubokom uvjerenju ipak najveći krivac što su braća Kupreškić proživjela ovu kalvariju je Haško tužiteljstvo, što nikako ne dovodi do zaključka da je ono jedini i isključivi krivac, a da je Haški sud pravedan sud , naprotiv upravo suprotno, kao što kaže autor, citiram: ‘Ovaj sud je nepravedan da je teško naći nešto nepravednije od njega’. Da je Haško tužiteljstvo radilo svoj posao stručno, odgovorno, profesionalno, neovisno i nepristrano, da su putem haških istražitelja uzeli njihove iskaze i iskaze drugih svjedoka, što su morali učiniti, po svim pravilima, ne samo kontinentalnog nego i anglosaksonskog prava, moralo bi odustati od kaznenog progona. Ali unatoč tome, da je Haški sud bio objektivan, neovisan i nepristran oslobađajuća presuda morala je biti donesena u razumnom roku, a ne tek nakon pune četiri godine i 17 dana provedenih u haškom pritvoru”, kazao je Čolak te ustvrdio da koliko je Haški tribunal “ogledalo pravde” najbolje potvrđuje činjenica kad se pogleda broj vođenih postupaka i donesenih osuđujućih presuda za zločine počinjene nad Hrvatima Središnje Bosne koji su najveći stradalnici u proteklom domovinskom ratu.
“Postoje svakako i drugi razlozi što je ova haška i ‘Posthaška priča’ završila na ovakav način. Muslimanska tajna služba AID pripremala je i instruirala svjedoke Tužiteljstva na lažno svjedočenje, bez bilo kakvih posljedica za takav gnjusan čin. Jednako tako nitko od svjedoka Tužiteljstva koji su lažno svjedočili i optuživali nevine ljude, sud zbog toga nije pozvao na odgovornost. Unatoč nepravdi koju su doživjeli ne samo od strane Haškog tribunala, Zoran i Mića nikoga ne mrze, naprotiv ,od dobrih ljudi koji su u prošlom domovinskom ratu samo štitili svoje gole živote i živote svojih obitelji postali su još boli ljudi. U knjizi je posebno naglašeno da je njihova vjera, ustrajnost i neizmjerno pouzdanje u Boga razlogom što su uspjeli i pred najnepravednijim sudom doći do oslobađajuće presude kojom su oslobođeni svake krivnje i odgovornosti”, rekao je Čolak te svima preporučio ovu knjigu jer prostor na kojem živimo, povijest nas uči, bio je poprište sukoba u kojima su najveću cijenu plaćali upravo oni koji te sukobe nisu htjeli, ili su bili za njih najmanje odgovorni.
“Vjerujem da se upravo na ovom primjeru može raskrinkati sva licemjernost u pokušaju prikazivanja haškog sudišta kao mjesta i mjerila utvrđivanja neupitne pravde”, zaključio je na kraju Čolak.
