Demografski nazadak Bosne i Hercegovine kojemu svjedočimo kroz brojne primjene u kojima radno sposobno stanovništvo, odnosno cijele obitelji, svoju budućnost vidi upravo u nekoj od zemalja zapadne Europe, gdje će ih uređeni državni sustavi s višestoljetnom tradicijom privatnoga vlasništva, odnosno kapitalizma s ljudskim licem, osim osiguranja dobre materijalne osnove, tretirati znatno humanije u odnosu na domovinu, odavno je trebao izazvati alarm za uzbunu nadležnih u BiH, piše Večernji list BiH.
Međutim, propuštene prilike, neaktivnost, kao i inertnost često birokratski glomaznih sustava, uz dobro poznatu političku krizu koja je permanentno stanje društva od Daytona naovamo, doveli su do situacije u kojoj, ako je suditi prema određenim procjenama, Bosni i Hercegovini nedostaje milijun ljudi u odnosu na stanje 1991.
Admir Čavalić, ekonomski analitičar i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, upravo je o ovoj temi govorio i za Večernji list, kazavši kako se iz podataka može zaključiti da BiH u navedenom razdoblju nedostaje 25 posto stanovništva, a da stvar bude gora, to je tek najava onoga što bi nam se moglo dogoditi u pogledu socioekonomske situacije. Naime, očito je da smo, osim odljeva stanovništva, i sve starije društvo, a Čavalić nam je u tom kontekstu potvrdio kako je prosječna starost u BiH čak 43 godine.
Nadalje, postoji i nedovoljno razvijen napredak u smislu poboljšanja na tržištu rada, a sve ide u smjeru u kojemu ćemo doći u situaciju u kojoj ćemo imati jednog zaposlenog na jednog umirovljenika. Naravno, održivost mirovinskog sustava, treba naglasiti, ipak je zajamčena jer se mirovine u FBiH isplaćuju iz proračuna. Međutim, odnos 1:1 nije dobar zbog brojnih drugih posljedica u smislu ekonomske situacije. Čavalić stoga ističe važnost jačanja tržišne ekonomije.
Demografsku sliku u Bosni i Hercegovini treba promatrati kroz dvije prizme – prva je ona ekonomska i prevladavajuća u kojoj se veliki dio stanovnika zemlje uslijed nemogućnosti osiguranja egzistencije za svoje obitelji odlučio napustiti domovinu te potražiti bolje uvjete rada i zarade u zemljama Europske unije. Takav tip migracija zapravo je obilježje koje je bilo izraženo i znatno prije rata i poraća u BiH te njega nisu bile lišene ni zemlje okružja. Međutim, ono što se primjećuje je činjenica da Bosnu i Hercegovinu, u određenom broju slučajeva, napuštaju cijele obitelji – trend je to koji upućuje na mogućnost koje se svi pribojavaju, a ona se ogleda u scenariju koji bi rezultirao postupnim gubitkom veze s domovinom nakon druge ili treće generacije, i to kroz sociološku, a onda i ekonomsku dimenziju. Posljedice na ekonomske, odnosno novčane tokove u BiH u tom bi slučaju bile pogubne. Razlog je činjenica da dijaspora još uvijek osnažuje značajan dio ekonomije u BiH, osiguravajući pristojan životni standard brojnih obitelji u domovini.
Brojke govore dovoljno same za sebe. Prema podacima koje je Večernji list dobio iz Centralne banke BiH, osobni transferi, odnosno novčane doznake iz inozemstva, lani su iznosili 4 milijarde i 166,98 milijuna maraka, a godinu prije 3 milijarde i 787 milijuna maraka. Rast je dijelom uvjetovan inflacijskim kretanjima, ali i težnjom dijaspore da pomogne obiteljima u domovini, no upitno je, slažu se sociolozi, koliko će rat rast biti održiv s protokom vremena, a poglavito uzimajući u obzir činjenicu da mlađe generacije postupno gube kulturološku vezu s domovinom, postajući sve više integralni dio društva zapadnoeuropskih zemalja. O tome svakako valja računati prilikom svake projekcije razvoja odnosa s dijasporom.
Naravno, pitanje migracija i bijega iz BiH ne treba odvojiti ni od ratnih devedesetih i etničkog čišćenja jer se znatan dio stanovnika nikada nije vratio u svoje domove, a jedan dio je, napuštajući BiH, odlučio život nastaviti u nekoj od drugih zemalja te se u BiH vraća uglavnom tijekom godišnjih odmora. Zapadnohercegovačku županiju dobro posložen sustav mjera dovodi do situacije da je praktički jedina županija s pozitivnim prirodnim prirastom. Takve modele morale bi slijediti i druge županije, dok bi se na višim razinama vlasti morala uzeti u obzir provedba onih reformi koje će omogućiti osnaživanje ekonomskog rasta, što je preduvjet svake demografske mjere.
Dugoročno, demografiju valja uvijek promatrati kroz prizmu socioekonomske situacije, odnosno dostupnosti dobro plaćenog i sigurnog posla, uz neizostavno prilagođavanje brzim tehnološkim i drugim promjenama na tržištu rada. Država odnosno entiteti tu su da stvore zakonski okvir i mogućnosti snažnijeg investiranja koje bi omogućilo brže i bezbolnije otvaranje novih radnih mjesta, smanjenje fiskalnog opterećenja na rad, kao i podizanje razine fiskalne discipline i odgovornosti.
U konačnici ponovno se vraćamo na pitanje odnosa s dijasporom, pri čemu valja podsjetiti kako je Vijeće ministara BiH nedavno donijelo odluku o formiranju Međuresorne radne skupine za izradu okvirnog Zakona o suradnji s iseljeništvom institucija Bosne i Hercegovine. Na takav potez se gleda kao na način osnaživanja veza s dijasporom, a što bi se moglo pokazati od iznimne važnosti u nadolazećem razdoblju.
