Bosna i Hercegovina i dalje ima najniže prosječne brzine interneta među zemljama zapadnog Balkana, unatoč određenim pomacima posljednjih godina. To u praksi znači da većina korisnika može funkcionirati u skladu sa svakodnevnim potrebama, ali su brzine ograničavajuće i manje pouzdane.
BHRT je istražio koje su ključne prepreke koje bi država trebala savladati kako bismo barem dostigli susjede ili se približili europskim standardima pristupa širokopojasnom, brzom internetu.
Koliko ste puta posegnuli za mjerenjem brzine interneta jer vam se činilo da je sporiji nego što bi trebao biti ili vam je bio potreban brži pristup? Nije bez razloga – Bosna i Hercegovina ima najsporiji internet u regiji.
Podaci mjernih platformi pokazuju da su prosječne brzine prijenosa podataka i do nekoliko puta manje u odnosu na ostale zemlje zapadnog Balkana. Pri tome, plaćamo isto ili čak više za slične pakete usluga.
Pokrivenost ultrabrzim širokopojasnim internetom i pristup optičkim mrežama u našoj zemlji također su znatno ispod prosjeka u odnosu na zemlje zapadnog Balkana.
Među najvećim operaterima koji su kontaktirani, oglasili su se jedino iz BH Telecoma. Ulaganje u širenje optičke infrastrukture i postupni prelazak korisnika omogućili su da trenutno oko 20 posto korisnika koristi brzine između 100 Mbps i 1 Gbps. Najveći izazovi su sporost administracije u izdavanju dozvola i različita legislativa po kantonima, kao i nedostatak strateških dokumenata koji bi uredili ovo područje.
U Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK) navode kako operateri razvijaju fiksne mreže bez propisanih obveza, u skladu s vlastitim komercijalnim interesima, dok u mobilnim mrežama ispunjavaju određene uvjete za dobivanje dozvola. Donošenje strategije razvoja u skladu s europskom agendom pristupa širokopojasnom internetu smatraju ključnim.
„Mjere koje je, između ostaloga, potrebno razmotriti uključuju harmonizaciju propisa u Bosni i Hercegovini u pogledu izgradnje mreža, uspostavu modela financiranja za nekonkurentna područja te poticanje razvoja i korištenja digitalnih usluga kao pokretača razvoja na strani potražnje“, naveli su iz Agencije.
Ministar komunikacija bio je vrlo izravan – strategiju pristupa širokopojasnom internetu dvije godine blokira SNSD iz njima poznatih razloga. S druge strane, dominantne telekom kompanije međusobno se ne natječu, već stvaraju određeni oblik monopola.
„Da postoji stvarno natjecanje, ulagali bi u svoju infrastrukturu i pokušavali jedni drugima preuzeti korisnike. Oni to ne rade jer postoji neko uvjerenje u Bosni i Hercegovini, za koje smatram da je pogrešno, da Bošnjaci trebaju biti na BH Telecomu, Srbi na Mtelu, a Hrvati na Eronetu. Moram se ovako izraziti, ali to je brutalna istina“, rekao je Forto.
Neto dobiti dominantnih telekom operatera i njihove profitne marže pokazuju da su dvije od tri kompanije vrlo sposobne za ozbiljnija ulaganja u razvoj infrastrukture. Nepostojanje pravno-političkog okvira za iskorak u digitalnu budućnost i tzv. etničke podjele poslovnih interesa faktori su zastoja, slaže se i jedan od autora nedavno predstavljene Mape puta za digitalnu transformaciju.
„Ali i interesi određenih kompanija koje, čini mi se, ne žele ulagati više od onoga što je nužno i dovoljno da ostvare lijepu zaradu na pružanju usluga“, smatra koautor Mape puta za digitalnu transformaciju Dejan Lučka.
Lučka ukazuje na činjenicu da ni zemlje regije nisu u potpunosti smanjile digitalni jaz, ali su u odnosu na Bosnu i Hercegovinu znatno napredovale. Europska unija postavila je ciljeve kroz Digital Economy and Society Index (DESI), prema kojima bi sva kućanstva ove godine trebala imati pristup brzom internetu od 100 Mbps, a za pet godina dosegnuti 1 Gbps i potpunu pokrivenost 5G mrežom.
