Uoči blagdana svetog Ilije Proroka, kada Hrvati Konjica tradicionalno obilježavaju Dan sjećanja na poginule, ubijene i nestale branitelje te civile stradale u Domovinskom ratu, na Musali će biti otkriveno zajedničko spomen-obilježje posvećeno njihovoj žrtvi. Imena brojih osumnjičenih za ove zločine dostupna su domaćim pravosudnim organima, ali i redukciji portala Viteški.ba i njegovim kolumnistima.
Taj čin nije samo izraz pijeteta prema mrtvima nego i podsjetnik na jednu od najtežih ratnih tragedija koja je zadesila hrvatski narod na području Konjica i doline Neretvice. Prije rata na području općine Konjic živjelo je više od 11.500 Hrvata. Danas ih je ostalo tek nekoliko stotina. Ta činjenica sama po sebi govori više od mnogih statistika. Iza nje stoje godine progona, ubojstava, zatvaranja, logora, prisilnih raseljavanja, uništenih sela i sustavnog razaranja zajednice koja je stoljećima živjela na ovim prostorima.
Razmjeri stradanja i posljedice koje su ostale iza rata teško se mogu promatrati drugačije nego kao oblik etničkog čišćenja čije posljedice hrvatski narod Konjica osjeća i danas. Tijekom ratnih godina hrvatsko stanovništvo ovoga kraja prošlo je kroz progon, zatočenja, mučenja, ubojstva, nestanke i prisilna raseljavanja. Brojna sela ostala su bez svojih stanovnika, obitelji su zauvijek razdvojene, a mnoga stradanja do danas nisu dobila odgovarajući pravni i društveni epilog. Više od dvije stotine Hrvata s područja općine Konjic izgubilo je život u obrani svojih domova, obitelji i identiteta, dok su tisuće drugih bile prisiljene napustiti svoje domove.
Posebnu gorčinu među preživjelima i obiteljima žrtava izaziva činjenica da se brojni zločini počinjeni nad Hrvatima Konjica u dijelu javnog prostora i danas relativiziraju ili svode na „izolirane incidente“, „ratne ekscese“ ili pojedinačne slučajeve bez šireg konteksta. Međutim, kada se pred čitatelja stave svjedočanstva preživjelih, ratni dokumenti, popisi žrtava, podaci o logorima, uništenim selima i gotovo potpunom nestanku jedne zajednice s prostora na kojem je stoljećima živjela, postavlja se pitanje mogu li se takvi događaji doista promatrati kao puki incidenti ili govore o mnogo ozbiljnijem i sustavnijem obrascu nasilja.
Upravo zato otkrivanje spomen-obilježja predstavlja više od komemorativnog događaja. Ono je prilika da se ponovno progovori o stradanjima koja su obilježila Konjic i dolinu Neretvice te da se, na temelju dostupnih dokumenata, svjedočanstava i ratnih zapisa, sačuva sjećanje na žrtve i događaje koji ne smiju pasti u zaborav.
Ovaj dossier donosi dio tih svjedočanstava i dokumentiranih zapisa o ratnim događajima na području Konjica, uključujući logor Musala, Trusinu, Orlište i druga mjesta stradanja hrvatskih civila i branitelja. Njegova svrha nije produbljivanje podjela, nego očuvanje povijesne istine, dostojanstva žrtava i prava budućih naraštaja da znaju što se dogodilo hrvatskom narodu Konjica tijekom ratnih godina.
U ratovima mjesta često izgube svoje izvorno značenje. Ono što je nekada bilo namijenjeno sportu, okupljanju i svakodnevnom životu, preko noći postane mjesto straha, poniženja i ljudske patnje. Takva je bila sudbina Musale u Konjicu. Prema iskazima sadržanim u ratnim zapisnicima i svjedočenjima preživjelih, već tijekom 1992. godine u naselju Musala formiran je zatvor kroz koji će tijekom rata proći velik broj zatočenika. Na istom prostoru nalazili su se policijska postaja, osnovna škola, gradsko groblje i sportsko-rekreacijski centar. Upravo je taj sportski centar postao mjesto zatočenja.
Kada su 17. travnja 1993. godine u Musalu dovedeni prvi hrvatski zatočenici, nisu ih dočekale zatvorske ćelije. Umjesto toga, svlačionice i sportska dvorana pretvorene su u improvizirane zatvorske prostorije. Srpski zatočenici bili su smješteni na katu objekta, dok su Hrvati zatvarani u prostorije koje su do tada služile sportašima i rekreativcima.
Dokumenti i iskazi svjedoka ne govore samo o oduzimanju slobode. Govore o uvjetima koji su, prema samim zapisnicima, predstavljali kršenje humanitarnog prava prema ratnim zarobljenicima. Hrane je bilo malo, higijenski uvjeti bili su ponižavajući, a pomoć međunarodnih organizacija stizala je sporo i nedostatno.
Posebno je znakovit detalj koji se provlači kroz više iskaza. Predstavnici Međunarodnog crvenog križa prvi su put posjetili zatočenike tijekom svibnja 1993. godine, no tek pet mjeseci kasnije dopuštena je ozbiljnija pomoć u prehrani. Prema navodima iz zapisnika, prehrambeni i higijenski paketi namijenjeni zatočenicima nisu uvijek završavali kod onih kojima su bili namijenjeni. Dok su zatvorenici dobivali tek jednu ili dvije konzerve i minimalne količine higijenskih potrepština, pomoć je, prema iskazima svjedoka, često nestajala drugim kanalima.
Još je teže ignorirati navode prema kojima su tijekom posjeta međunarodnih organizacija pojedini zatočenici bili skrivani kako bi se prikrili tragovi zlostavljanja. Ako su takvi navodi točni, onda oni ne govore samo o zločinu, nego i o svijesti da se zločin pokušava sakriti.
Prava slika Musale postaje još mračnija nakon događaja u Trusini. Preživjeli Hrvati, koji su nakon pada sela završili u zatočeništvu, deportirani su upravo u ovaj logor. Ondje ih, prema svjedočenjima, nisu čekali samo glad i neizvjesnost.
U zapisnicima se navodi kako su Ivica Džalto, Zdravko Knežević, Radovan Stanić i Jure Sudar bili među zatočenicima koji su prošli najteže oblike fizičkog zlostavljanja. Dvadeset dana bili su vezani policijskim lisicama za radijatore. Dvadeset dana svakodnevnih premlaćivanja. Dvadeset dana tijekom kojih je ljudsko dostojanstvo sustavno ponižavano.
Svjedoci opisuju torture koje je teško čitati i nakon više od tri desetljeća. Navodi se kako su pojedini zatočenici prisiljavani sjediti na vatri, nakon čega su im spaljivani dijelovi tijela. U besvjesnom stanju vraćani su među ostale zatvorenike kao upozorenje i poruka svima koji su se nalazili iza zatvorenih vrata Musale.
Takvi detalji ne pripadaju političkim polemikama ni ratnoj propagandi. Oni se nalaze u zapisnicima, u svjedočenjima ljudi koji su te događaje preživjeli i nosili njihove posljedice do kraja života.
Prema iskazima zatočenika, vrata Musale nisu bila zatvorena samo za čuvare. U prostorije u kojima su bili smješteni hrvatski zarobljenici svakodnevno su ulazile različite skupine pripadnika MUP-a i Armije BiH. Dolazili su, kako navode svjedoci, ne zbog ispitivanja niti zbog održavanja reda, nego zbog iživljavanja nad ljudima koji nisu imali mogućnost obrane. Jedan od opisa koji se nalazi u zapisnicima posebno zorno prikazuje atmosferu koja je vladala među zidovima Musale. Nakon dvadeset dana zatočeništva, u prostoriju u kojoj su bili zatvorenici ušle su dvije žene u policijskim uniformama. Ono što je uslijedilo ostalo je duboko urezano u sjećanje preživjelih. Prema svjedočenju jednog od zatočenika, jedna od njih pokušala je izazvati reakciju zatvorenika ponižavajućom provokacijom. Kada je nije dobila, bijes se okrenuo prema Ivici Džalti.
Udarci šakama i nogama padali su po njemu sve dok nije pao obliven krvlju. Tada poniženje nije završilo. Pred drugim zatočenicima Radovan Stanić bio je prisiljen lizati krv s poda. Druga policajka nastavila je tući i ostale zatvorenike, dok je na vratima stajao naoružani policajac s automatom uperenim prema njima. U tom prizoru sadržana je sva nemoć zatočenika i sva brutalnost sustava koji je dopuštao takvo postupanje.
Nekoliko mjeseci kasnije, nakon zauzimanja sela Vrce, novi hrvatski civili i pripadnici HVO-a dovedeni su u Musalu. Već njihov dolazak bio je uvod u novo poniženje. Prije ulaska u objekt poredani su uza zid i premlaćivani. Oduzimana im je osobna imovina, a pojedini detalji iz zapisnika pokazuju da ni tada nije nedostajalo simboličkog ponižavanja.
Tako se navodi kako su kod Marka Livaje i Ante Kreše pronađene hrvatske domovnice. Umjesto da budu oduzete kao osobni dokumenti, stavljene su im u usta i zapaljene. Bio je to čin koji nije imao nikakvu vojnu svrhu. Njegova je poruka bila isključivo poniženje identiteta onih koji su se već nalazili u potpunoj vlasti svojih zatočitelja.Možda najpotresniji dio svjedočanstava odnosi se na prisilno vađenje krvi zatočenicima. U dokumentima se navodi da su zatvorenici u više navrata bili podvrgnuti uzimanju krvi protiv svoje volje. Ono što je predstavljano kao dragovoljni čin pomoći ranjenicima vrlo brzo je, prema iskazima, izgubilo svaki element dobrovoljnosti. Posebno se spominje slučaj Zvonka Jurišića i drugih zatočenika s nultom krvnom grupom kojima je krv uzimana unatoč protivljenju. Neki od njih već su bili iscrpljeni glađu, bolešću i svakodnevnim zlostavljanjem. Ipak, to nije predstavljalo prepreku za nova uzimanja krvi.
Svjedoci navode kako su pojedinim zatočenicima tijekom postupka u usta stavljani pištolji kako bi ih se prisililo na poslušnost. Takvi prizori govore da se nije radilo samo o medicinskom postupku nego o demonstraciji potpune kontrole nad ljudima kojima je već bila oduzeta sloboda.Istodobno, isti su zatočenici svakodnevno odvođeni na prisilni rad na crte bojišnice. Izgladnjeli, iscrpljeni i često pretučeni, vraćali su se u Musalu kako bi ponovno prolazili kroz isti krug poniženja. Gubili su tjelesnu težinu, padali u nesvijest, ali sustav koji ih je držao zatočenima nije pokazivao znakove milosti.
Iz iskaza zatočenika proizlazi da su mnogi od njih danima i mjesecima živjeli na rubu fizičke izdržljivosti. Hrane je bilo toliko malo da su ljudi nakon cjelodnevnog rada jedva stajali na nogama. Istodobno su svakodnevno odvođeni na teške fizičke poslove na crti bojišnice, kopanje rovova i uređivanje vojnih položaja. Vraćali su se iscrpljeni, gladni i pretučeni, a nije bilo rijetko da tijekom postrojavanja jednostavno padnu u nesvijest.
U jednom od navoda sadržanih u zapisnicima posebno je upečatljiv razgovor između upravitelja logora i jednog od čuvara. Prema iskazima svjedoka, na upozorenje da zatočenici od iscrpljenosti padaju u nesvijest, upravitelj logora Edhem Žilić navodno je odgovorio kako ga to ne zanima te da je odluku o prehrani i zabrani posjeta donio Nusret Šahić.
Takve rečenice danas djeluju gotovo nestvarno. Ipak, upravo one pokazuju atmosferu koja je vladala među zidovima Musale. Sudbina zatočenika nije se mjerila njihovim zdravstvenim stanjem niti ljudskim dostojanstvom, nego njihovom uporabnom vrijednošću za radove koje su svakodnevno obavljali. Kada bi srpske snage granatirale Konjic, zatočenici su, prema iskazima svjedoka, izvođeni na ulicu kao živi štit. Ljudi koji su već bili iscrpljeni glađu i premlaćivanjima odjednom su postajali dodatna zaštita onima koji su ih držali zatočenima. U ratnom kaosu, njihovi životi nisu vrijedili ni onoliko koliko vrijedi pravo čovjeka da ostane iza zaklona tijekom granatiranja.Posebno je upečatljiv način na koji su organizirani odlasci na prisilni rad. Ujutro bi pripadnici Armije BiH dolazili u logor i tražili „dragovoljce“. Sama riječ zvuči gotovo cinično kada se promatra u kontekstu zatočeništva. Ako se nitko ne bi javio, odabir je bio jednostavan. Skupine od stotinjak Srba i stotinjak Hrvata odvodile su se na crtu bojišnice kako bi obavljale najteže poslove.Tamo gdje su drugi ratovali, zatočenici su kopali. Tamo gdje su drugi pucali, zatočenici su stajali između.
Prema svjedočanstvima, u slučaju razmjene pješačke vatre bilo im je naređeno da ostanu mirno na svojim mjestima. Nisu smjeli pobjeći, nisu smjeli potražiti zaklon, nisu smjeli reagirati ni onda kada su meci prolazili oko njih.Dok su muškarci radili na prvim crtama, žene koje nisu uspjele napustiti Konjic pokušavale su učiniti ono jedino što su mogle – donijeti hranu svojim muževima, sinovima i braći. Svakodnevno su pješačile kilometrima noseći ono malo hrane što su uspjele pronaći. No ni ta ljudska solidarnost nije uvijek stizala do svojih odredišta. Prema iskazima zatočenika, hrana koju su obitelji donosile oduzimana je već na ulazu u logor. O njezinoj daljnjoj sudbini odlučivali su čuvari, a zatvorenicima su često stizale tek simbolične količine. Tako je i posljednja veza između zatočenika i njihovih obitelji postajala još jedan oblik kontrole.
Koliko su premlaćivanja bila brutalna, svjedoči i iskaz jednog oca koji je opisivao sudbinu vlastitog sina:„Mojega su sina prvih 12 dana, kad smo došli, tukli sedam puta do iznemoglosti. Dođe stražar i odvede ga. Tukli bi ga štaflama, stolicama, šakama, čime su god stigli. Nikad nije mogao doći svojim nogama, dolazio bi četveronoške.“Teško je pronaći snažniji opis logorske svakodnevice od rečenice da se čovjek nakon premlaćivanja vraćao četveronoške jer više nije mogao hodati.
Uz fizičko nasilje postojalo je i ono psihološko. Zatočenike se prisiljavalo na ponižavajuće radnje, dugotrajno stajanje na jednoj nozi, beskrajne sklekove i druge vježbe koje nisu imale nikakvu svrhu osim demonstracije moći nad ljudima kojima je već bila oduzeta sloboda.Kada je posljednja veća skupina hrvatskih zatočenika razmijenjena u ožujku 1994. godine, iza njih su ostali mjeseci gladi, prisilnog rada, premlaćivanja i poniženja. Formalno, Musala će prestati funkcionirati tek krajem 1995. godine. Za one koji su kroz nju prošli, međutim, njezina vrata nikada se nisu do kraja zatvorila.
Nakon svih svjedočanstava o gladi, premlaćivanjima, prisilnom radu, korištenju zatočenika kao živog štita i nasilnom vađenju krvi, ostaje pitanje odgovornosti za ono što se događalo u Musali. U istražnim materijalima i iskazima svjedoka kao osobe odgovorne za funkcioniranje logora i postupanje prema zatočenicima navode se dr. Safet Ćibo, tadašnji predsjednik Ratnog predsjedništva, Edhem Žilić, upravitelj zatvora, te Edin Kovačić, koji se u dokumentima spominje u vezi s prisilnim vađenjem krvi zatočenicima. Istodobno, u brojnim iskazima preživjelih pojavljuju se i druga imena. Tri desetljeća poslije, ta imena ostaju sastavni dio ratnih zapisnika, svjedočanstava i dokumentacije koja govori o Musali. Jer logor nije bio samo mjesto zatočenja. Bio je sustav u kojem su postojali zatočenici, ali i ljudi koji su njime upravljali, donosili odluke i provodili postupke čije posljedice preživjeli nose do danas. Upravo zato priča o Musali nije završena zatvaranjem logora ni razmjenom posljednjih zatočenika. Ona ostaje trajno zabilježena kroz svjedočanstva žrtava i imena osoba koje se u tim svjedočanstvima spominju kao sudionici jednog od najmračnijih poglavlja ratnog Konjica.
Trusina: postoje mjesta čije ime uđe u povijest ne zbog veličine, strateškog značaja ili vojnih pobjeda, nego zbog tragedije koja ih zauvijek obilježi. Trusina je jedno od takvih mjesta. Do proljeća 1993. godine Trusina je bila tipično hercegovačko selo u kojem su desetljećima jedni pored drugih živjele hrvatske i muslimanske obitelji. Nije to bilo mjesto velikih političkih govora niti vojnih zapovjedništava. Bila je to zajednica ljudi koji su dijelili svakodnevicu, obrađivali zemlju, gradili kuće i podizali djecu. Upravo zato događaji od 16. travnja 1993. godine i danas izazivaju posebnu jezu. Prema iskazima svjedoka i dokumentima koji su nastali nakon zločina, toga jutra Trusina nije napadnuta samo kao vojni cilj. Napadnuta je kao zajednica. U ranim jutarnjim satima pripadnici Armije BiH, zajedno s naoružanim ljudima iz samoga sela i okolnih mjesta, ušli su u hrvatski dio Trusine. Svjedoci navode kako su pojedini napadači prethodno bili skriveni u kućama domicilnih Muslimana-Bošnjaka, čekajući trenutak za napad. Nosili su crne trake oko glave, a neki i crne vojne odore. Za stanovnike sela to nije bio samo početak vojne operacije. Bio je to početak tragedije iz koje se mnogi nikada nisu vratili.Ono što je uslijedilo teško se može opisati kao borbeno djelovanje.Napadači su išli od kuće do kuće. Ljudi su izvođeni iz svojih domova, odvajani od obitelji i ubijani. Starci, prognanici, civili i zarobljeni vojnici našli su se pred istom sudbinom. U selu koje toga jutra praktično nije imalo organiziranu obranu, smrt je dolazila na kućni prag.
Posebno potresan dio svjedočanstava odnosi se na skupinu mještana koju su napadači koristili kao živi štit. Predvođeni prema položajima HVO-a, služili su kao sredstvo ucjene kako bi se branitelji predali. Suočeni s prijetnjom da će njihovi roditelji, supruge i susjedi biti ubijeni, dio pripadnika HVO-a položio je oružje. No predaja nije značila spas. Prema dokumentiranim iskazima, šestorica pripadnika HVO-a koji su se predali dovedeni su u selo i strijeljani. Njihova sudbina postala je simbol jednog od najtežih ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima na području konjičke općine.Istoga dana ubijeni su i brojni civili. Među njima Ilija Ivanković i njegova supruga Anđa. Ubijeni su Stipe Mandić i njegov sin Mile, ljudi koji su prethodno već jednom izgubili dom i kao prognanici iz Sarajeva utočište pronašli u Trusini. Ubijeni su Jure Anđelić, Cmiljko Krešo, Ivica Krešo, Veljko Krešo i Ivan Drljo.U jednoj kući smrt je zatekla tri generacije iste obitelji – Antu Tunju Drlju, njegovu suprugu Katu i njegovu majku Katu. Na popisu ubijenih nalaze se i Zdravko Drljo, Željko Blažević, prognanik iz Konjica, Stipo Ljubić, Nedjeljko Krešo, Pero Krešo, Franjo Drljo, njegov brat Andrija Drljo, Andrijin sin Ivica Drljo, Branko Mlikota i Tomo Drljo. Posebnu težinu tragediji daje činjenica da su među ubijenima bili stariji ljudi, prognanici i članovi obitelji čiji su sinovi bili pripadnici HVO-a. Prema svjedočanstvima, prije smaknuća mnogi su opljačkani, a njihove kuće potom spaljene. Nije se uništavao samo ljudski život. Uništavali su se tragovi jednog naroda na tom prostoru.
Jedna od svjedokinja događaja u Trusini opisala je kako su je, nakon zarobljavanja, odveli do kuće Ante Drlje. Prema njezinu iskazu, ispred kuće su već bili izvedeni Ante Drljo, njegova majka Kata i supruga Kata. Naređeno joj je da stane u red zajedno s njima, nakon čega je jedan od vojnika naredio njoj i Kati Drljo da krenu prema glavnoj cesti. Na putu prema cesti, nakon otprilike pedeset metara, ugledala je tijelo svog supruga kako leži na zemlji. Prišla mu je i ustanovila da je usmrćen s više hitaca iz vatrenog oružja. U tom trenutku, prema njezinom svjedočenju, vojnici su otvorili vatru na Antu i Katu Drljo. Ante Drljo je odmah smrtno stradao, dok je Kata ostala ranjena te je dozivala pomoć i pokušavala ustati. Svjedokinja navodi kako je potom ponovno pucano na Katu Drljo, nakon čega je prisiljena nastaviti prema glavnoj cesti.Dolaskom na cestu zatekla je i druge civile koje su vojnici izvodili iz sela. Među njima je bila Marica Krešo, čiji je suprug Cmiljko Krešo prethodno ubijen u kući, dok je ona sama bila ranjena. S njom je bilo troje djece njezina sina Pere, među kojima je ranjena bila i djevojčica Arijana. U skupini su se nalazile i Anđelka Šagolj te Ana Krešo. Anđelka Šagolj vodila je sa sobom troje djece, od kojih je trogodišnji Mario također bio ranjen.Prema iskazu svjedokinje, Marica Krešo i djeca nalazili su se u kući Cmiljka Kreše kada je na njih otvorena vatra. U kući je ostalo tijelo ubijenog Cmiljka Kreše, a objekt je potom zapaljen.Iza skupine civila vođeni su Veljko Krešo i Ivan Krešo, obojica stariji od šezdeset godina. Svjedokinja navodi kako je Veljko Krešo ubrzo ubijen, dok je Ivan Krešo bio premlaćivan kundacima pušaka te mu je pritom slomljeno nekoliko rebara. Od njega su tražili da pokaže kuću Jure Kreše.Dolaskom pred kuću iz nje su izašli Ivica Krešo, otac Jure Kreše, Celija Anđelić te Ivičina supruga Sima. Prema iskazu, vojnici su tada vrijeđali i tukli Celiju Anđelić, optužujući je da je majka Jure Kreše. Sima je uspjela pobjeći i sakriti se u podrum. Ostali civili odvedeni su u jednu muslimansku kuću u Trusini, za koju svjedokinja navodi da je pripadala obitelji Matić, dok je Ivica Krešo zadržan ispred svoje kuće, gdje je kasnije ubijen. Prema svjedočenjima preživjelih, pripadnici HVO-a iz Trusine tijekom napada nisu pružili organizirani otpor. Šestorica vojnika uspjela su se povući izvan sela, no pripadnici Armije BiH krenuli su prema njima vodeći ispred sebe žene i djecu kao živi štit. Pred okupljenim civilima od vojnika je zatražena predaja uz poruku da će, u protivnom, njihove obitelji biti ubijene. Suočeni s prijetnjom usmjerenom prema njihovim najbližima, pripadnici HVO-a položili su oružje. Međutim, prema iskazima svjedoka, nakon što su žene i djeca udaljeni s mjesta događaja, zarobljeni vojnici ubrzo su ubijeni. Radilo se o šestorici pripadnika HVO-a koji su se nalazili u blizini stare kuće Ivana Drlje. Jedan od mještana kasnije je posvjedočio kako su dan nakon zločina pokušavali zbrinuti tijela poginulih:„Radeći na sklanjanju mrtvih 17. travnja 1993. godine, uspjeli smo samo šestoricu spremiti i unijeti u njihove kuće, a ostalih šesnaest ubijenih ostalo je na mjestima pogibije jer smo mi već sutradan morali napustiti selo.“ Tijekom napada zarobljene žene i djeca provođeni su kroz selo, izloženi prijetnjama i zastrašivanju. Prema svjedočanstvima, djeca su pritom bila prisiljena prolaziti pokraj tijela ubijenih mještana i promatrati prizore nasilja koji su obilježili taj dan.Jedan od preživjelih civila opisao je ozračje koje je vladalo među zarobljenicima: „Bili smo zajedno civili i tih pet-šest vojnika koji su se predali. Uzeli su zlato i novac. Sve što smo imali. Rekli su da mi mogu garantirati samo za kćer da će ostati, a za sina Dragana da ne znaju hoće li ostati živ jer ima već 14 godina. Rekli su da će nas otjerati prema Parsovićima ili da će nas odmah strijeljati. Još nisu bili sigurni što će s nama.“Isti svjedok navodi kako su zarobljenicima upućivane prijetnje koje su nadilazile sudbinu samoga sela:„Danas ćemo očistiti Trusinu i Buturović Polje, sutra Kostajnicu i tako redom do Mostara. Nijedan Hrvat neće postojati.
Mostar ćemo očistiti i sve dole do Neuma…“Jedna od svjedokinja opisala je trenutke koji su uslijedili neposredno nakon ubojstava u Trusini: „Dolje, kad smo dalje išli, vidim da se skupljaju Muslimani, tridesetak njih. Onaj ih pita kako su uradili. Oni vele: ‘Odlično, sve po planu i kako treba!’ Okrenem se i vidim kako dolje na cesti potrbuške leži jedan čovjek, ispod njega lokva krvi. Šokirala sam se. To je bio Veljko Krešo…“
O načinu stradavanja ubijenih Hrvata govore i druga svjedočanstva preživjelih:„Udario je šakom u stol i pitao gdje joj je sin. Vjerojatno su znali koga treba ubiti. Svi koje sam ja vidjela su jednako ubijeni – ili metak u čelo ili preko leđa, kao da je to sve radio jedan čovjek. I ja sam vidjela ubijene moje roditelje. Ubijeni su pred kućom. Mama je pogođena u čelo, a tata preko leđa. Dvojica susjeda su također ubijena. Svi ljudi su ubijani vani. Čula sam od žena koje su unijele mrtve u kuću da su svi na taj isti način ubijeni, metkom u čelo ili preko leđa…“Prema iskazima svjedoka, većinu pripadnika Armije BiH koji su sudjelovali u zločinu nad Hrvatima činili su mještani Trusine, uz manji broj osoba iz susjednih sela te nekoliko pripadnika specijalne postrojbe „Zulfikar“.
Orlište: napad u vrijeme primirja
Prema iskazu svjedoka M. K., koji je u vrijeme događaja živio u selu Orlište kod Konjica, napad na selo dogodio se 25. ožujka 1993. godine, unatoč prethodno postignutom primirju između hrvatske i muslimanske strane. Svjedok navodi kako je u to vrijeme predsjednik Ratnog predsjedništva općine Konjic bio Safet Ćibo te da su, prema njegovom viđenju, nakon njegova dolaska na tu dužnost odnosi između Hrvata i Muslimana na području konjičke općine postajali sve napetiji i opterećeniji međusobnim nepovjerenjem. Dana 25. ožujka 1993. godine, neposredno nakon podneva, na selo Orlište izvršen je, prema iskazu svjedoka, snažan napad pripadnika muslimanskih postrojbi MOS-a. Napad je uslijedio iz više pravaca i zatekao je mještane potpuno nespremne.„Sjećam se točno, bilo je to 25.03.1993. godine odmah iza 12 sati. Otpočeo je silovit napad sa svih strana na selo Orlište. U prvi mah nitko od nas nije se snašao, a vrlo brzo shvatili smo da se radi o napadu muslimanske vojske.“Svjedok navodi kako je toga dana selo bilo obavijeno gustom maglom, što je mnogim mještanima omogućilo bijeg i spas.„Bila je gusta magla pa nas je to spasilo tako da se većina stanovništva uspjela izvući bježeći iz sela.“Ipak, nisu svi uspjeli pobjeći. Prema iskazu, tijekom napada ubijeni su Branko Kostić, Ivan Kostić, Janja Kostić te nepokretna starica Anda Kostić, koja nije bila u mogućnosti napustiti svoj dom.
Nakon ulaska u selo, navodi svjedok, počelo je i sustavno uništavanje imovine.„Odmah pri ulasku u selo, jer je pružen vrlo mali otpor, muslimanska vojska počela je paliti. Odmah su zapaljene dvije kuće i jedna štala. U štali su izgorjele i životinje koje su bile zatvorene.
Koliko se sjećam, bile su krave i konji.“Govoreći o postrojbama koje su djelovale na tom području, svjedok navodi da je zapovjednik Brigade „Neretvica“ bio Hasan Hakalović. Prema njegovom iskazu, gotovo svi hrvatski stanovnici uspjeli su se izvući iz sela, dok su oni koji su ostali bili ubijeni.„Moram napomenuti da su se prilikom muslimanskog napada na naše selo uspjeli izvući svi Hrvati osim ovih koje sam maloprije poimenično spomenuo, a oni koji su ostali svi su poubijani.“Nakon određenog vremena predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa uspjeli su ući u selo te izvući tijela Ande Kostić i Ivana Kostića, koja su pronađena u njihovim kućama.Svjedočanstvo M. K. predstavlja jedan od zapisa o događajima u Orlištu tijekom proljeća 1993. godine, kada je, prema navodima svjedoka, selo napadnuto unatoč postojećem primirju, a dio stanovništva ubijen dok su kuće i gospodarski objekti spaljeni.Selo pod maglom, selo u plamenuIskaz svjedoka A. J. u bitnim dijelovima potvrđuje ranija svjedočenja o događajima u Orlištu. Prema njegovim riječima, dan napada bio je obilježen kišom i gustom maglom, a po njegovom sjećanju radilo se o 25. ožujka 1993. godine. U trenutku početka napada nalazio se na putu prema selu, gdje su mu bili supruga i djeca. Kako navodi, zahvaljujući sretnim okolnostima uspio ih je izvući iz sela i spasiti usred pucnjave i općeg kaosa koji je vladao tijekom napada. Svjedok potvrđuje da su tijekom napada na Orlište ubijeni Ivan Kostić, rođen 1907. godine, Branko Kostić, rođen 1937. godine, Janja Kostić, rođena 1937. godine, te Anda Kostić, rođena 1923. godine. Posebno ističe da je Anda Kostić posljednjih osam godina bila nepokretna. Prema njegovom iskazu, tijekom napada teško je ranjena, a kasnije je podlegla zadobivenim ozljedama. Nekoliko dana nakon napada, svjedok je zajedno sa skupinom mladića tijekom noći uspio ući u selo. Ono što su ondje zatekli ostalo mu je trajno u sjećanju. Prema njegovim riječima, selo je bilo spaljeno, a snijeg koji je u međuvremenu pao prekrivao je zgarišta nekadašnjih kuća. U jednoj od kuća pronašli su teško ranjenu Andu Kostić.„Bila je pogođena kroz usta, a metak joj je izišao na lijevu stranu vrata.“Svjedok navodi da su joj dali vode i pokušali pomoći koliko su mogli, no zbog težine ozljeda i njezina stanja nisu bili u mogućnosti učiniti više.„Osjećala je strahovite bolove. Pri svakom dodiru jecala je.“Zbog opasnosti od otkrivanja, ali i visokog snijega koji je otežavao kretanje, nisu je mogli iznijeti niti organizirati njezino spašavanje. Kasnije je na područje sela stigla mješovita komisija zajedno s predstavnicima Međunarodnog crvenog križa, no Anda Kostić je u međuvremenu preminula od posljedica ranjavanja.
Svjedočanstvo A. J. dodatno oslikava razmjere stradanja Orlišta, potvrđujući ne samo smrt četvero mještana nego i sudbinu nepokretne Ande Kostić, koja je nakon ranjavanja danima ostala bez pomoći u spaljenom selu, sve do smrti od zadobivenih rana. Takvi detalji svjedoče o ljudskoj dimenziji tragedije koja je pogodila ovo malo hrvatsko selo u proljeće 1993. godine.
Orlište: selo koje je nestalo u jednom danu- Prema iskazu svjedoka M. J., 25. ožujka 1993. godine, oko podneva, pripadnici MOS-a izveli su koordinirani napad na hrvatsko selo Orlište, smješteno u podnožju planine Bitovnje. Napad je izveden iz više pravaca, a selo je, prema navodima svjedoka, zatečeno nespremno. Dan je bio obilježen gustom maglom, a snažna pucnjava koja je iznenada započela izazvala je paniku među stanovništvom. Većinu mještana činili su civili koji su, koristeći zaklon magle i poznavajući teren, uspjeli pobjeći prema obližnjem hrvatskom selu Obrenovcu. Ipak, nisu svi uspjeli izbjeći napad. Prema iskazu svjedoka, u Orlištu su toga dana ubijeni civili Ivan Kostić, sin Tade, rođen 1907. godine, Janja Kostić, rođena 1913. godine, Branko Kostić, sin Tade, rođen 1937. godine, te Anda Kostić, supruga Ilije, rođena 1924. godine. Anda Kostić tijekom napada je teško ranjena hicem koji ju je pogodio kroz usta. Prema svjedočenju, nakon ranjavanja ostala je bez odgovarajuće pomoći te je šestoga dana podlegla zadobivenim ozljedama. Svjedok navodi kako su napad izvršili pripadnici MOS-a.
Osim ljudskih žrtava, posljedice napada bile su vidljive i na samom selu. Prema iskazu svjedoka, hrvatska imovina tijekom napada je opljačkana, a Orlište je nakon toga sustavno spaljeno i uništeno. Kuće, gospodarski objekti i imovina mještana pretvoreni su u zgarišta, čime je nestao gotovo svaki trag dotadašnjeg života u selu.Kuće su gorjele, a snijeg je skrivao mrtveJedno od najpotresnijih svjedočanstava o događajima u Orlištu dala je I. K., koja je izravno svjedočila napadu na selo, stradanju svojih sumještana i prizorima koje je zatekla nakon povratka na zgarišta nekoliko dana poslije.Prema njezinom iskazu, Branko Kostić stradao je tijekom napada na selo. Prisjećajući se tih trenutaka, navodi kako su mještani uoči napada obavljali svakodnevne poslove oko stoke kada su se pojavili pripadnici muslimanskih postrojbi.
Opisuje kako je napad uslijedio iznenada. U trenutku kada su vojnici ulazili u selo, Branko Kostić nalazio se između kuća. Branko govori: ‘Koji je to način da se selo napada?’ Nedugo potom ubijen je. Njegovo tijelo pronađeno je tek nekoliko dana kasnije, nakon što su se mještani, zajedno s predstavnicima Crvenog križa, uspjeli vratiti na mjesto zločina.Svjedokinja navodi da su tada pronađena tijela Ande Kostić i Ivana Kostića, dok Branko Kostić i Janja Kostić u prvom trenutku nisu pronađeni jer su bili zatrpani dubokim snijegom. Posebno potresan dio njezina iskaza odnosi se na Andu Kostić, teško ranjenu staricu koja je nakon napada ostala sama u selu.„Sedam dana je bila ranjena dok onako savijena nije izdahnula. Bila je ko klupko.
Metak je prošao kroz usta pa na desnu stranu. “Prema svjedočanstvu, hrvatski vojnici pokušali su joj pomoći dok je još bila živa, no zbog visokog snijega i njezina teškog stanja nisu je mogli iznijeti.„Dali su joj vode, a voda samo ode. Čim bi je uzeli, ona bi se derala. Nisu je smjeli nositi.“Ostavili su joj vodu i hranu nadajući se da će preživjeti do dolaska pomoći. Međutim, kada je sljedećeg dana stigla komisija, Anda Kostić bila je mrtva.
Svjedokinja je sudjelovala i u pripremi tijela za ukop te je opisala stanje u kojem su pronađeni ubijeni.Za Ivana Kostića navodi kako je pronađen u svojoj kući.„Pogođen je u čelo. Nije imao uho, nos, usta ni grkljan. Oblačila sam ga pa sam to vidjela.“ Branko Kostić pronađen je nekoliko dana kasnije, zatrpan snijegom nedaleko od kuće. Od pasa gore imao je rane. Na jednoj ruci imao je oko trideset rana. Samo dolje nije imao rana. Glava je sva bila izvaljena s desne strane.“Njegova puška bila je nestala, dok su meci ostali u džepovima, a sat na ruci nije bio skinut.
Govoreći o Janji Kostić, svjedokinja navodi da je i ona ubijena tijekom napada.„Imala je veliki ključ na prsima. Tu su joj bile moći i 900 maraka. Stresli su rafal u nju dok je išla uzbrdo.“Ključ koji je nosila bio je, prema njezinim riječima, prelomljen od pogodaka. Nakon što su tijela pronađena, Ivan, Anda, Branko i Janja Kostić pokopani su u Obrenovcu. Svjedokinja opisuje i razmjere razaranja koja su zatekli prilikom kasnijeg povratka u selo. „Kuće su sve opljačkane i zapaljene.“ Prema njezinom iskazu, dvije kuće zapaljene su odmah po ulasku napadača u selo. Izgorjela je i Janjina štala zajedno sa stokom koja se nalazila unutra.„Krava, tele, konj i ovce. Sve je izgorilo. Sve je živo izgorilo.“Osim paljenja kuća i gospodarskih objekata, svjedokinja govori i o pljački imovine i stoke. Navodi da je obitelji oduzeto 57 ovaca, više grla krupne stoke, konji i druga imovina.
Nakon pokopa ubijenih, život u Orlištu više nije bio moguć. Svjedokinja opisuje kako je mjesecima pokušavala pronaći način da napusti to područje i stigne na slobodni hrvatski teritorij.
Na kraju je, zajedno s još četrnaest osoba, uz novčanu naknadu organizirala prelazak preko planinskih putova prema Prozoru i Rami.„Da bi došli na slobodno hrvatsko područje tražili bi i po dva mjeseca tko će nas prevesti. Moraš mu dati 1000 maraka da ide pred tobom.“
Tako je, nakon dugog i neizvjesnog puta preko Bukovice, Vrlinje Ravni i Bučevice, stigla najprije u Prozor, a potom u Mostar. Selo je palo za nekoliko sati, a mrtve smo tražili po snijegu“
Svjedok F. K. opisao je događaje vezane uz napad na selo Orlište, koje se nalazi na području Klisa u općini Konjic, nedaleko od Buturović Polja i Seonice. Prema njegovim riječima, više hrvatskih sela na tom području činilo je obrambenu crtu HVO-a prema muslimanskim snagama, a u samom Orlištu stražu je držalo tek desetak ljudi koji su se smjenjivali na položajima. Napad je uslijedio sedam do osam dana prije Uskrsa 1993. godine.„Nas je bilo desetak koji smo držali stražu na smjene. Napali su nas, vjerojatno preko dvjesto njih.
“Suočeni s višestruko nadmoćnijim snagama, branitelji nisu mogli pružiti ozbiljniji otpor te su se bili prisiljeni povući.„Mi smo se morali povući. Nismo se mogli braniti. Oni su upali u selo, pobili četvero civila, zapalili dvije kuće i jednu štalu.“Među ubijenima bili su stariji mještani. „Pobili su to četvero starih ljudi, jedino je jedan bio malo mlađi. I on je imao preko pedeset godina. Ostali su imali preko šezdeset, čak preko sedamdeset-osamdeset godina.“Nakon povlačenja iz sela svjedok je utočište pronašao kod rodbine u susjednom selu. Zbog ranije operacije i zdravstvenih problema nije mogao nastaviti povlačenje zajedno s ostalima.Nekoliko dana poslije, zajedno s predstavnicima Crvenog križa, vratio se u selo kako bi pronašli i izvukli tijela ubijenih.„U selo smo se vratili s Crvenim križem. Tada smo uspjeli izvući dvoje, a dvoje nismo našli.“
Tom prilikom pronađeni su Ivan Kostić i nepokretna Anđa Kostić, koju su mještani zvali Budisanka. Njihova tijela prenesena su i pokopana u hrvatskom selu Obrenovac. Nekoliko dana kasnije organiziran je novi odlazak u selo.„Nakon četiri-pet dana opet smo išli, ali sada nije išao Crveni križ nego jedan musliman i jedan naš Hrvat iz HVO-a. Bio je dogovor da se ode i zato nisu pucali iznad sela gdje su imali straže.
“Tijekom tog odlaska pronađena su i preostala tijela Janje Kostić i Branka Kostića.„Našli smo ih u snijegu, jer prvi put ih nismo mogli naći zato što je bio velik snijeg.“Prema riječima svjedoka, napad su izvele muslimanske postrojbe uz sudjelovanje ljudi iz okolnih sela, dok su među glavnim napadačima bili pripadnici postrojbi koje povezuje s Igmanom i skupinom „Zuka“.„
Svjedok nije bio prisutan u trenutku kada su ubijeni civili, ali je nakon povratka u selo saznao okolnosti smrti Ivana Kostića.„Što sam saznao, oni su Ivana Kostića ubili u kući. On je sjedio na kauču. Upali su u kuću. Rekao im je: ‘Ja s kauča nigdje neću.’“F. K. navodi da je i sam pokušavao nagovoriti Ivana da napusti selo, no on je odbijao otići.„Govorio je i meni: ‘Ja s kauča neću.’“Prema njegovim riječima, Ivan Kostić ubijen je u vlastitom domu.„
Glava mu je bila probijena. Mozak mu je izišao.“Svjedok opisuje i stanje kuća koje su zatekli nakon povratka.„Svu su kuću išarali, bacali bombe, sve pobacali po kući, pravi rusvaj u kući, tako u svakoj.“
Posebno ističe kako su napadači ulazili isključivo u kuće za koje su znali da su nastanjene.„Pucali su i bacali bombe po kućama gdje su ljudi živjeli, a ima nekoliko kuća gdje nitko nije živio – tu nisu ulazili. Po tome se zna da su predvodili susjedi, jer što zna mudžahedin gdje je tko živio.“
Među osobama koje povezuje s napadom spominje jednog muškarca iz sela Bukovlje, kojega osobno ne poznaje po imenu, ali navodi da je prije rata dolazio u njihovu kuću i pio kavu s njegovom obitelji. Govoreći o Janji Kostić, svjedok iznosi pretpostavku da je pokušala spasiti štalu kada je izbila vatra.
„Janja Kostić je vjerojatno, prema onome kako sam je našao, pošla gasiti štalu i tu su je presjekli mecima.“Prepoznao je mjesto njezina stradanja po velikom ključu koji je nosila uz sebe.„Ključ je bio debeo kao prst i sav presječen od pogodaka.“
Prilikom pronalaska tijela ustanovio je da su uz Janju ostali njezini osobni predmeti, uključujući vrećicu s nabožnim predmetima i novcem.„Po tome znam da ju nisu dirali.“
Tijelo je bilo zatrpano dubokim snijegom, zbog čega ga tijekom prvog obilaska nisu uspjeli pronaći.Nakon pokopa ubijenih u Obrenovcu, svjedok više nije mogao ostati na tom području. Zbog zdravstvenog stanja i ratnih okolnosti uspio je tek nakon određenog vremena preko Jablanice i Ostrošca stići do Mostara, gdje je nastavio liječenje. Prisjećajući se života prije napada, navodi kako je njegova obitelj posjedovala dvije kuće, dvije štale i oko stotinu duluma zemlje.Prema informacijama koje je kasnije dobio, zemljište se i dalje koristilo, dok su kuće ostale prazne. Također navodi kako su se na područje oko jezera i okolnih sela doselile izbjeglice iz istočne Bosne i drugih krajeva zahvaćenih ratom. Posebno se prisjeća štale koja je zapaljena tijekom napada.
„U štali su imali konja, kravu, tri-četiri ovce i tele. To je izgorilo skupa sa štalom.“Kada su se vratili u selo, prizor je bio još uvijek svjež.„Vidjeli smo izgorenu stoku, još je tinjala vatra.
“Prema njegovim riječima, toga dana zapaljena su tri objekta – dvije kuće i jedna štala. Kuće su pripadale obiteljima mještana koji su od početka rata bili u sastavu HVO-a.
Na kraju iskaza svjedok se prisjeća i Anđe Kostić, nepokretne žene koja je ostala u selu tijekom napada.„Sjetio sam se – onoj nepokretnoj ženi ime je Anđa Kostić.“
Govoreći o vlastitom zdravstvenom stanju, navodi kako je tijekom rata bio podvrgnut teškoj operaciji gušterače u Sarajevu te da je liječenje nastavio u Mostaru.
Njegovo svjedočanstvo dodatno potvrđuje navode drugih preživjelih o napadu na Orlište, stradanju četvero hrvatskih civila, paljenju kuća i gospodarskih objekata te uništenju sela koje je nakon proljeća 1993. godine ostalo gotovo potpuno pusto.
