Dana 16. travnja 1993. godine, dok je svjetska javnost bila usmjerena prema Ahmićima, samo nekoliko kilometara dalje, na padinama koje se iznad Viteza uzdižu prema Zenici, odvijala se još jedna tragedija. Hrvatsko selo Počulica, smješteno između Prnjavora, Vjetrenice i Vrhovina, postalo je poprište napada, zarobljavanja civila, pljačke, zlostavljanja i ubojstava. Iako su se događaji odvijali istoga dana kada je započeo opći hrvatsko-bošnjački sukob u Lašvanskoj dolini, sudbina Počulice ostala je gotovo potpuno izvan fokusa javnosti i pravosuđa.
Počulica je tada bila većinski hrvatsko selo, u kojem su, prema svjedočenjima, do samoga početka sukoba Hrvati i Bošnjaci živjeli izmiješano, radili jedni s drugima, družili se i zajedno pili kavu. Upravo zato nagli napad i zarobljavanje stanovništva predstavljali su dramatičan prekid dotadašnjeg suživota. U samo nekoliko sati deseci civila, muškaraca, žena i staraca, završili su u improviziranim zatočeničkim objektima, izloženi prijetnjama, ponižavanju, prisilnom radu i neizvjesnosti hoće li dočekati sljedeći dan.
Posebno potresan dio događaja zbio se 24. travnja 1993. godine, kada je u prostoriju u kojoj su bili zatočeni hrvatski civili otvorena rafalna paljba. Prema iskazima preživjelih, u svega nekoliko trenutaka ubijeni su Perica Papić, Jozo Vidović i Ivo Vidović, dok je više zatočenika teško ranjeno. Svjedoci opisuju kako je na prostoriju ispaljeno više desetaka, pa i više od stotinu metaka, dok su se unutra nalazili nenaoružani civili, uključujući žene i starije osobe. Dio ranjenih, prema iskazima, nije odmah dobio liječničku pomoć, a jedan od ranjenika podlegao je ozljedama čekajući medicinsku intervenciju.
Ovaj dossier temelji se na autentičnim iskazima preživjelih, danim tijekom 1993. godine. U njima se detaljno opisuju okolnosti napada na selo, zarobljavanje stanovništva, uvjeti zatočenja, prisilni rad, zlostavljanja, pogubljenja, ranjavanja te identiteti osoba koje svjedoci navode kao sudionike ili odgovorne za pojedine događaje. Objavljeni iskazi predstavljaju povijesni dokument i preneseni su u izvornom obliku, bez naknadnih izmjena sadržaja i kao takvi dostupni su pravosudnim organima BiH.
Tri desetljeća nakon tih događaja ostaje činjenica koja i dalje opterećuje pitanje ratne pravde u Bosni i Hercegovini. Zločin počinjen nad hrvatskim civilima i zarobljenicima u Počulici nikada nije u cijelosti pravosudno rasvijetljen, niti su procesuirani svi koji su za njega eventualno odgovorni. Obitelji ubijenih i preživjeli svjedoci ni danas nemaju osjećaj da je pravda u potpunosti zadovoljena, a brojna pitanja o odgovornosti za događaje od 24. travnja 1993. godine ostala su bez konačnog sudskog odgovora.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine vođen je kazneni postupak protiv Jasmina Čolomana, koji je odgovarao za dio zločina počinjenih u Počulici. Optužnica ga je teretila da je, kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog voda 7. muslimanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, sudjelovao u ubojstvima i nanošenju tjelesnih ozljeda civilima hrvatske nacionalnosti zatočenim u Omladinskom domu. Međutim, taj postupak nije obuhvatio cjelokupan slučaj Počulice niti sva kaznena djela i okolnosti vezane uz događaje od 24. travnja 1993. godine, nego isključivo radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. Stoga se ovaj predmet ne može smatrati potpunim pravosudnim rasvjetljavanjem svih zločina počinjenih u Počulici niti konačnim odgovorom na pitanje odgovornosti svih osoba koje su u njima eventualno sudjelovale.
Imena osoba koje se u iskazima svjedoka navode kao mogući izravni izvršitelji zločina poznata su redakciji. Njihovo navođenje u ovom dossieru, međutim, nije svrha sama po sebi, niti predstavlja utvrđivanje njihove kaznene odgovornosti, o čemu mogu odlučivati isključivo nadležni pravosudni organi. Počulica je tako ostala jedna od gotovo zaboravljenih ratnih priča srednje Bosne – mjesto čija je tragedija ostala u sjeni drugih događaja koji su se istoga dana odvijali u Lašvanskoj dolini. Ipak, svaka žrtva ima jednako pravo na istinu, dostojanstveno sjećanje i nepristranu pravdu. Upravo zato ovaj dossier nastoji vratiti Počulicu u povijesni zapis, ne kako bi se njezina tragedija uspoređivala s drugim ratnim stradanjima, nego kako nijedna žrtva ne bi ostala prešućena, a nijedan zločin zaboravljen.
„Odveli su nas susjedi – preživjela sam rafale u domu: Svjedočanstvo žene koja je prošla zarobljeništvo, ranjavanje i bolnicu pod stražom“
Subota, 17. travnja 1993. godine, samo dan nakon početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Lašvanskoj dolini, za stanovnike hrvatskog sela Počulica postala je početak višednevne golgote. Među zarobljenima bila je i S.B., tada 63-godišnja žena, koja je nekoliko mjeseci poslije dala iscrpan iskaz o događajima kojima je svjedočila.
Toga dana, prema njezinu svjedočenju, zajedno s njom zarobljeni su Stipo Brković (1934.), Jozo Brković (1943.), Anto Brković (1951.), Nikola Brković (1969.), Kata Čeko (1927.), Kata Stojak (1914.), Ana Brković (1938.) i Štefica Brković (1946.).
U svom iskazu navodi kako su ih zarobile osobe koje su do tada poznavali kao svoje susjede. Poimence navodi A. S., A. C., N. S. i N. V., uz tvrdnju da je u zarobljavanju sudjelovalo još oko 28 njihovih susjeda. Kao osobe koje su, prema njezinim riječima, među zarobljenicima izazivale najveći strah navodi E. S., N. S. i S. zvanog „Puho“. Muškarce su odvojili već u subotu, dok su žene odvedene dan kasnije. Prvo su završili u školi na Bukvama, gdje su proveli dvije noći i dva dana, nakon čega su premješteni u školu u Preočici. Ondje su, kako svjedoči S.B., ponovno proveli dva dana i dvije noći, a trećega dana ostali su bez hrane.
Za vrijeme boravka u Preočici žene su čistile vojničke prostorije, dok su muškarci bili raspoređeni na rad u dvorištu. Potom su žene, uz pratnju dvojice pripadnika Armije BiH, vraćene u Počulicu, dok su muškarci ostali u Preočici. Smještene su u omladinski dom, gdje su zatekle petnaestak hrvatskih muškaraca iz Počulice i Vjetrenica.
Jutro koje je uslijedilo pretvorilo se u tragediju. Oko devet sati začula se svađa ispred doma. Netko je od stražara zahtijevao ključ, no on je odgovorio kako ga nema jer je kod zapovjedništva. Uslijedili su povici: “Izlazite! Vani se vodi borba!”
Muškarci koji su bili zatočeni u domu zapovjedili su svima da legnu na pod. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz vrata su odjeknula dva rafala.
Posljedice su bile katastrofalne. Kako navodi svjedokinja, samo troje ljudi ostalo je neozlijeđeno, trojica su ubijena, a oko četrnaest osoba ranjeno.
Na katu zgrade nalazila se improvizirana prva pomoć, ali pomoć je najprije pružana lakše ranjenima. Nedugo zatim stigao je UNPROFOR, nakon čega su ranjenici prevezeni prema KP domu u Zenici. Ondje ih, prema iskazu, nisu htjeli primiti zbog težine ozljeda, pa su prebačeni u bolnicu u zeničkom naselju Crkvice.
S.B. navodi kako su liječnici prema njima bili korektni, ali da su tijekom cijelog boravka bili pod strogim nadzorom. Stražar je neprekidno stajao ispred vrata bolesničke sobe, a čak je i odlazak u toalet bio moguć isključivo uz njegovu pratnju.
“Stražar me vodio do WC-a. Bila sam pokretna i nosila sam ‘tutu’, pomoćnu posudu i vodu.”
Medicinske sestre, kaže, dozivali su više puta, ali se, prema njezinom svjedočenju, uglavnom nisu odazivale. Iz bolnice je naposljetku uspjela izaći zahvaljujući pomoći prijatelja Ljupka, koji je preko vozača što je dovozio ranjenike organizirao njihov izlazak. Zajedno s njom bolnicu su napustile Štefica Brković, Ana Brković i Kata Stojak.
Svoj iskaz S.B. dala je 16. srpnja 1993. godine u Novoj Biloj, ostavljajući jedno od prvih detaljnih svjedočanstava o zarobljavanju civila iz Počulice, njihovu zatočenju, ranjavanju i liječenju nakon napada.
Do jučer smo zajedno pili kavu, a sutradan su nas odvodili u zarobljeništvo – s minareta džamije oglasio se hodža – predaj te se
U svom iskazu danom u listopadu 1993. godine, J.J., tada 67-godišnji stanovnik Počulice, opisuje kako je 16. travnja 1993. godine započeo napad na selo koje je do tada živjelo bez vidljivih znakova sukoba.
Počulica je, navodi svjedok, bila većinski hrvatsko selo s oko 90 hrvatskih i 30 muslimanskih domaćinstava, potpuno okruženo muslimanskim selima Prnjavor i Vrhovine. Do početka sukoba nije bilo crta razdvajanja niti otvorenih neprijateljstava.
„Do tada nije bilo ništa što bi ukazivalo na sukob. Radili smo jedni drugima, zajedno pili kavu.“
Sve se promijenilo oko devet sati ujutro, kada je selo zahvatila rafalna pucnjava.
J.J. je bio u kući sa suprugom. Dok je pokušavao shvatiti što se događa, njegova supruga izišla je pred kuću gdje ih je dočekao susjed poznat pod nadimkom Krelić „Frejzer“, odjeven u odoru i naoružan. Rekao im je da, radi vlastite sigurnosti, moraju krenuti prema društvenom domu.
Istodobno je susjeda F.T. pokušala uvjeriti njegovu suprugu da ostanu kod nje u kući, smatrajući da će ondje biti sigurniji. Međutim, prema iskazu svjedoka, „Frejzer“ nije dopustio takvu mogućnost i inzistirao je da svi moraju otići u dom.
J.J. i njegova supruga među prvima su dovedeni pred društveni dom, ali kako vrata nisu mogli otvoriti – svjedok navodi da je to pokušavao sin M.Dž. iz Prnjavora – najprije su ih odveli u kuću N.B.
Ondje su ih, kako navodi, čak ponudili kavom i prema njima se ponašali korektno. No, to je kratko trajalo. Nedugo potom ponovno su ih izveli pred dom, gdje se već nalazio velik broj njihovih sumještana. Oko sedamdeset hrvatskih civila zatvoreno je u društveni dom, dok su ostali raspoređeni u još dvije kuće. Svjedok posebno ističe kako su pojedini mještani Bošnjaci pokušavali pomoći i zaštititi svoje hrvatske susjede, ali da su ih u tome sprječavali naoružani vojnici koje, kako kaže, nisu poznavali.
Prema njegovu iskazu, zatočenici su svakodnevno bili izloženi prijetnjama.
Naoružani vojnici vadili su noževe uz riječi:
„Ovim nožem ću vas klati!“
Drugi su repetirali puške i zauzimali položaje kao da će svakog trenutka otvoriti vatru prema zatočenim civilima. Hrvate su odvodili jednog po jednog, dok nitko nije znao kamo ih odvode.
U isto vrijeme zapaljena je štala njegova brata zajedno s kravom koja se nalazila unutra.
Psihološki pritisak bio je stalan. Zatočenicima su govorili da je Vitez pao, da Herceg-Bosne više neće biti, nastojeći među njima izazvati osjećaj potpune bezizlaznosti.
Posebno mu je ostao u sjećanju trenutak kada se, kako navodi, s minareta seoske džamije oglasio hodža, pozivajući Hrvate da se predaju uz poruku da im se neće ništa dogoditi.
Dani terora u zatočeničkom domu u Počulici
Nakon što su hrvatski civili iz Počulice zatvoreni u društveni dom, dani zatočeništva pretvarali su se u neizvjesnu svakodnevicu ispunjenu prijetnjama, poniženjima i strahom. U svom iskazu J.J. navodi kako je već drugoga dana u dom dovođeno sve više Hrvata iz okolnih sela.
Unatoč teškim okolnostima, svjedok ističe da su pojedini bošnjački susjedi nastojali pomoći zatočenicima. Posebno spominje M. Dž. i N.B., koji su im, prema njegovim riječima, krišom donosili hranu. Ostala mu je u sjećanju i rečenica jednoga od stražara koji je, promatrajući što se događa, više puta ponavljao:
„Ovo nije dobro što se radi.“
Zatočenici su spavali na golom betonu, tek s po jednom dekom. Iako u prvim danima nije bilo sustavnog fizičkog zlostavljanja svih zatočenika, atmosfera je bila ispunjena stalnim prijetnjama.
U dva navrata u dom su upala dvojica naoružanih vojnika koji su tukli mlađe muškarce. Gotovo svakodnevno odjekivale su prijetnje:
„Ustaše, sve ćemo vas poklati“, uz psovke i vrijeđanja na nacionalnoj osnovi.
Naoružani stražari povremeno bi kroz ključanicu gurali cijevi pušaka, kružeći njima po prostoriji i prijeteći da će svakoga trenutka otvoriti vatru na zatočene civile. Prema svjedoku, prijetnje tada nisu ostvarili, ali je osjećaj da život može završiti u svakom trenutku bio stalan.
Oko 21. travnja 1993. godine dvadeset zatočenika izdvojeno je iz skupine. Rečeno im je da trebaju sudjelovati u pokopu dvojice poginulih pripadnika Armije BiH. Budući da se groblje nalazilo u blizini crta HVO-a, objašnjeno im je da će upravo oni svojim tijelima štititi pogrebnu povorku od eventualne snajperske vatre.
Na sreću, tijekom tog zadatka nije bilo pucnjave te su vraćeni u dom.
Već sljedećega dana izdvojeno je novih osamnaest zatočenika. Njihov zadatak bio je najprije zakopati pobijene svinje u selu, a potom kopati rovove za potrebe Armije BiH. J.J. navodi kako se ti ljudi za vrijeme njegova boravka više nisu vratili u dom.
Kako su dani prolazili, prijetnje su postajale sve otvorenije, a napetost sve veća.
Vrhunac tragedije dogodio se 24. travnja 1993. godine.
Oko 7.30 sati ujutro ispred doma začula se galama. Netko je zahtijevao od stražara da otvori vrata, no on je odgovorio da ne može jer je ključ u zapovjedništvu. Nekoliko trenutaka poslije uslijedila je rafalna paljba kroz zatvorena vrata.
U prostoriji se tada nalazilo pet žena i deset muškaraca.
Svjedok kaže da se uspio skloniti u lijevi kut prostorije, dok je kroz vrata, prema njegovoj procjeni, ispaljeno oko stotinu metaka.
Kad su se vrata napokon otvorila, kroz dim koji je ispunio prostoriju ukazao se prizor koji će, kako kaže, pamtiti cijeli život.
Posvuda su ležali ranjeni ljudi koji su zapomagali.
U napadu su smrtno stradali:
- Jozo Vidović iz Počulice,
- Ivo Vidović iz Počulice,
- Pero Papić, star oko 28 godina.
J.J. posebno navodi da je Ivo Vidović nakon pucnjave još davao znakove života i teško krvario od zadobivenih rana.
Među ranjenima bili su:
- Pero Papić (otac ubijenog Pere), rođen 1929.,
- Jozo Jurčević, rođen 1937.,
- Željo Papić,
- Anić iz Zenice,
kao i svih pet žena koje su se nalazile u domu.
Prema riječima svjedoka, liječnici i sanitetsko osoblje stigli su tek nakon određenog vremena. Iako su pokušali pomoći ranjenima, J.J. tvrdi da je pomoć kasnila te da je Ivo Vidović, koji je nakon pucnjave još bio živ, preminuo prije nego što mu je pružena odgovarajuća medicinska pomoć.
Ranjeno je i svih pet žena koje su bile zarobljene, ali ne znam im imena. One su iz sela Putkovići (Vitez).
Pozvali su liječnika. Došlo je četvero, petero ljudi iz saniteta, nisu imali baš previše volje da pomognu ljudima koji su ranjeni. Stalno su išli po nešto, dogovarali se i nagovarali da odu po neku od medicinskih potrepština. Od njihove nevoljkosti je umro Ivo Vidović koji je živio još pola sata nakon pucnjave, a da mu nitko od tog liječničkog osoblja nije uopće pristupio.
U međuvremenu su ušla dvojica vojnika zapovjedničkog držanja i vladanja. Slikali su mrtve, a od ranjenih i ostalih nepogođenih uzimali podatke. Jedan od njih je rekao: “Ama, trebali su ubaciti dvije bombe i stvar bi bila riješena.” Tek nakon toga su počeli odvoziti ranjenike u Zenicu.
Nakon toga su nas trojicu nepogođenih prebacili u kuću Franje Jurčevića. Tamo su bile žene i djeca, nas oko 25-ero.
Rekli su mu da viče da je Hrvat – svjedočanstvo o slanju zarobljenika na ničiju zemlju
Nakon rafalne paljbe u društvenom domu i dana provedenih u zarobljeništvu, J.J. u svom iskazu opisuje još jedan događaj koji je, kako navodi, ostavio dubok trag.
Prema njegovim riječima, S.T. pozvao je njega i Peru Tomića, rođenog 1938. godine, te im zapovjedio da krenu prema prostoru između sukobljenih položaja kako bi izvukli tijelo poginulog pripadnika Armije BiH koje je ostalo na otvorenom prostoru u blizini crta HVO-a.
Kako je J.J. zbog višednevnog boravka na hladnom betonu bio bolestan i iscrpljen, odlučeno je da prvi krene Pero Tomić.
U ruke su mu dali konopac. Jedan kraj zadržali su oni koji su ga poslali, dok je drugi trebao vezati za tijelo poginulog vojnika kako bi ga mogli izvući na sigurnije mjesto.
Prije nego što je krenuo, dobio je i posebnu uputu.
Rečeno mu je da glasno viče kako je Hrvat kako pripadnici HVO-a ne bi otvorili vatru na njega.
J.J. navodi da je ostao stotinjak metara iza Pere Tomića i promatrao njegov put prema otvorenom prostoru.
„Pero je vikao tko je i što je, a onda je otpočela pucnjava i s jedne i s druge strane.“
Uz njega se nalazio jedan vojnik Armije BiH, za kojeg svjedok navodi da je nosio turban na glavi. Nakon što je pucnjava započela, vojnik ga je upitao što se dogodilo.
„Rekao sam: ‘Pogodili su ga.’“
J.J. iskazuje kako je u tom trenutku bio uvjeren da je Pero Tomić poginuo.
Tek nakon razmjene zarobljenika doznao je da je Tomić ipak uspio preživjeti te pobjeći na područje pod nadzorom HVO-a.
Nakon tog događaja vraćen je u kuću u kojoj su bili smješteni zarobljenici. Navodi kako je ondje bilo još manjih maltretiranja, ali bez težih posljedica.
Razmijenjen je 1. svibnja 1993. godine, čime je završilo njegovo zarobljeništvo.
Svoj iskaz dao je 12. listopada 1993. godine u Vitezu, svjedočeći o događajima kojima je osobno prisustvovao tijekom zarobljavanja u Počulici.
Prijetili su da će nas klati kao svinje
U svom iskazu A.P., tada 62-godišnji stanovnik Počulice, opisuje prve dane napada na selo i zarobljavanje hrvatskih civila koje je uslijedilo 16. travnja 1993. godine.
Prema njegovim riječima, još oko 5.30 sati ujutro selo je zahvatila snažna topnička i pješačka paljba. Na njegova vrata ubrzo je došao susjed Marijo Jurčević, koji ga je upozorio da se stanovnici povlače prema skloništima i nižim dijelovima sela.
A.P. je, međutim, vjerovao da će se raditi o kratkotrajnoj pucnjavi, kakvih je i ranije bilo. Supruga i djeca otišli su prema predjelu zvanom Potok, dok je on ostao u kući.
Nekoliko sati poslije, oko 10.30 sati, pokušao je prijeći u susjedni podrum, no na putu su ga presrela četvorica maskiranih i naoružanih muškaraca, od kojih su dvojica, kako navodi, nosila brade.
Prema njegovu iskazu, pretukli su ga, ispitivali kamo ide, naredili mu da podigne ruke te ga najprije odveli do džamije, a potom u društveni dom u kojem je već bilo nekoliko zarobljenih susjeda.
Do sljedećeg dana broj zatočenika povećao se na tridesetak, gotovo svi su bili muškarci. Među njima se nalazio i stariji bračni par koji je nakon jedne noći odveden na nepoznatu lokaciju.
Prvih dana zatočenicima je hranu donosio jedan mještanin kojeg svjedok poznaje pod imenom Bida. Dobivali su grah i pogaču, no već nakon dva dana obroci su svedeni na čaj i jednu krišku kruha tijekom cijelog dana.
Uvjeti u kojima su boravili bili su, kako opisuje, iznimno teški.
Spavali su na golom betonu, a tek poslije dobili po jednu deku.
„Više nas je mučila glad nego studen“, navodi u svom iskazu.
Osim gladi, svakodnevno su bili izloženi psihološkom zlostavljanju.
Naoružani stražari kroz otvor na vratima pokazivali su noževe i puške te prijetili da će ih „od ponoći početi klati kao svinje“. Psovali su ih na nacionalnoj osnovi, vrijeđali i ponavljali da „ovo više neće biti Herceg-Bosna“.
Nakon nekoliko dana zatočenike su izveli iz doma i, ne govoreći im kamo ih vode, odveli do Sivrinog Sela.
Ondje im je, prema riječima svjedoka, Bešo iz Krušćice rekao da će služiti kao živi štit dok se u blizini pokapaju dvojica poginulih pripadnika Armije BiH. Za vrijeme boravka na groblju dobili su konzervu ribe i komad kruha, nakon čega su vraćeni u zatočenički dom.
Ni tada pritisci nisu prestali.
Svjedok opisuje kako su ih pojedini pripadnici Armije BiH prisiljavali da ponavljaju ezan, islamski poziv na molitvu. Jedan bi ga izgovarao kroz vrata doma, a zatočenici su morali ponavljati za njim.
Ako bi netko odbio, slijedile su prijetnje.
„Prijetili su da će pucati ili baciti bombu u dom ako ne budemo ponavljali za njima“, navodi A.P.
Nekoliko dana kasnije dio zatočenika izdvojen je iz doma. Tek naknadno doznali su da su odvedeni u Sivrino Selo, gdje su bili prisiljeni kopati rovove za potrebe Armije BiH.
Šteta što nije ubio sve
Prema iskazu A.P., dan uoči tragedije u društveni dom u Počulici dovedeno je pet žena koje su iz Preočice trebale biti razmijenjene. Nitko nije slutio da će samo nekoliko sati poslije prostorija u kojoj su bili zatočeni postati poprište krvoprolića.
Kako navodi, prijetnje kojima su zatočenici bili svakodnevno izloženi postajale su sve učestalije i sve otvorenije.
U rano jutro 24. travnja 1993. godine, za vrijeme smjene straže, ispred vrata doma začula se galama. Nepoznata osoba zahtijevala je od stražara da otvori vrata. Stražar je odbio, govoreći da to ne smije učiniti.
Tada je, prema svjedočenju A.P.-a, uslijedila prijetnja da će se pucati kroz vrata.
Prijetnja je odmah pretvorena u djelo.
Napadač je najprije otvorio vatru kroz zatvorena vrata, a potom ih nogom razvalio i nastavio pucati po prostoriji u kojoj su se nalazili zatočeni civili.
A.P. se u tom trenutku nalazio neposredno uz ulaz.
„Vrata su me odbacila u zid. Udario sam ramenom i pao na pod, a on je nastavio pucati po prostoriji.“
Zbog mraka nije mogao vidjeti napadača, ali procjenjuje da je ispalio iznimno velik broj metaka.
„Činilo mi se da je promijenio oko pet okvira streljiva.“
Nakon nekoliko trenutaka pucnjava je utihnula, a napadač je napustio prostoriju.
Međutim, prema iskazu svjedoka, ono što je uslijedilo dodatno je potreslo preživjele.
U prostoriju su ubrzo ušla dvojica naoružanih muškaraca. Jedan od njih, kako tvrdi A.P., izgovorio je riječi koje će mu ostati urezane u sjećanje:
„Šteta što nije ubio sve, a ne samo Ivu, Jozu i Pericu. Trebalo je baciti dvije bombe u salu, a ne sve ovo razbiti.“
Potom je pogledao prema trojici preživjelih i dodao:
„Što nije i vas trojicu svinja ustaških ubilo?“
Drugi naoružani muškarac potom ga je, prema riječima svjedoka, povukao iz prostorije i odveo.
Tek nakon otprilike pola sata stiglo je medicinsko osoblje.
A.P. navodi da je pomoć pružena sa znatnim zakašnjenjem, a kada su uklonjene deke i daske kojima su prozori bili zatvoreni, zatočenici su prvi put mogli vidjeti razmjere tragedije.
Na podu doma ležala su tijela trojice ubijenih:
- Jozo Vidović, star oko 46 godina,
- Ivo Vidović, star oko 50 godina,
- Pero Papić, star oko 30 godina.
Prema svjedoku, gotovo svi ostali zatočenici bili su ranjeni.
I sam A.P. zadobio je prostrjelnu ranu, ali lakše prirode, zbog čega nije prebačen u bolnicu u Zenici zajedno s ostalim ranjenicima. Umjesto toga, s preostalim preživjelima smješten je u kuću Franje Jurčevića, gdje su proveli još četiri ili pet dana.
Nakon toga uslijedila je razmjena zarobljenika.
Jedni su otišli prema Vitezu, drugi prema Zenici.
A.P. je krenuo prema Vitezu, ne znajući gdje su mu supruga i djeca.
Tek po dolasku uspio se ponovno susresti sa svojom obitelji.
Rekli su da neće biti problema, a selo je već bilo opkoljeno
U svom iskazu Ž.P., tada 30-godišnji stanovnik Počulice, opisuje prve sate napada na selo i događaje koji su prethodili zarobljavanju hrvatskog stanovništva.
Prema njegovim riječima, 16. travnja 1993. godine oko 12.30 sati začula se snažna pucnjava iz različitih vrsta naoružanja. U tom trenutku nalazio se na stražarskom položaju zajedno s desetoricom svojih susjeda. Kaže da nisu imali ni rovove ni uređene obrambene položaje jer do tada nisu očekivali otvoreni sukob.
Zajedno s Pericom Papićem, sinom Pere Papića, krenuo je prema selu kako bi se dogovorili s preostalim stanovništvom što učiniti ako dođe do proboja.
Kako navodi, neposredno prije napada između hrvatskih i bošnjačkih mještana postojao je dogovor da se u selu neće ratovati.
„Dogovorili smo da neće biti promjena u našem selu i da će se taj dogovor poštovati.“
No, prema njegovom svjedočenju, taj je dogovor već bio prekršen.
Selo je bilo izloženo pucnjavi i, kako tvrdi, potpuno opkoljeno iz pravca Prnjavora, Vjetrenice i Vrhovina. Počulica je tada, prema njegovim riječima, imala oko sedamdeset posto hrvatskog i trideset posto bošnjačkog stanovništva.
Manji broj hrvatskih stanovnika uspio je napustiti selo, dok su ostali vrlo brzo zarobljeni.
Svjedok opisuje kako su naoružani pripadnici Armije BiH išli od kuće do kuće, okupljali žene, djecu i starije osobe te ih odvodili prema društvenom domu u Prnjavoru.
U svom iskazu poimence navodi A.B., za kojeg tvrdi da je bio jedan od predvodnika zarobljavanja, zajedno s osobama koje identificira kao Zekrica, M.K. i J.S. Prema njegovim riječima, upravo su oni među prvima sudjelovali u privođenju mještana.
Svjedok navodi da su im pritom govorili kako neće biti nikakvih problema i da „rade ono što moraju“.
Do dolaska u Prnjavor, kaže, nisu bili fizički zlostavljani niti im je oduzeto oružje.
Po dolasku ih je, prema iskazu, dočekao mjesni hodža koji je obećavao sigurnost te naredio razdvajanje muškaraca od žena i djece.
Žene i djeca, njih oko trideset, odvedeni su u kuće Z.B. te Č. T., te R. zv. Fehreta, dok je šest muškaraca, među kojima i Ž.P., zatvoreno u društveni dom.
Posebno potresan dio njegova svjedočenja odnosi se na starije i nemoćne mještane koji su ostali u podrumu kuće Pere Papića.
Prema njegovim riječima, ondje su ostale Anđa Papić (1912.), Mara Vidović (1915.), Mara Krišto (1920.), Ljubica Krišto (1917.) i Milko Papić (1937.), jer ih, kako navodi, pripadnici Armije BiH nisu željeli povesti zajedno s ostalim zarobljenicima.
U zatočenički dom potom je, prema njegovu iskazu, došao S.S, kojega identificira kao zapovjednika postrojbi Armije BiH u tom području.
Svjedok navodi kako im je Sivro rekao da je njihov zapovjednik, kojega naziva Ređo, poginuo od snajperskog metka te zatražio da netko od zarobljenih pokuša zaustaviti daljnje krvoproliće.
Istodobno im je, prema riječima Ž.P.-a, jamčio sigurnost.
Odgovor koji mu je svjedok dao ostao mu je u posebnom sjećanju.
„Rekao sam da mi nismo prvi napali selo, nego da vidi što se događa s našim kućama i našim narodom.“
Prema njegovim riječima, nakon toga S.S. ljutito je napustio prostoriju.
Pokojnik pokopan u blizini pobijenih svinja i druge stoke
Do večernjih sati 16. travnja 1993. godine, prema iskazu Ž.P., u društvenom domu u Prnjavoru nalazilo se već 28 zarobljenih Hrvata. Privođenja su se nastavila i tijekom narednih sati, a među zatočenicima bilo je desetak obučeni u odoru pripadnika HVO-a te veći broj civila, starijih osoba i vojno nesposobnih muškaraca.
Uvjeti u kojima su bili zatočeni, navodi svjedok, bili su iznimno teški. Hodnik u kojem su boravili bio je nepokriven, prozori razbijeni, a zatočenici nisu imali ni deke ni podloge za spavanje. Tek nakon nekoliko dana na prozore su postavljene deke, ne kako bi se poboljšali uvjeti boravka, nego kako zatočenici više ne bi mogli promatrati što se događa u selu.
Prije nego što su prozori bili prekriveni, Ž.P. navodi da su zatočenici gledali kako se njihove kuće sustavno pljačkaju.
„Gledali smo kako nam pljačkaju kuće, iznose stvari, odvoze automobile i traktore.“
Posebno navodi da je osobno vidio Z.T. koji je, prema njegovu iskazu, zajedno sa svojom djecom odvozio stvari iz opljačkanih hrvatskih kuća.
Prvih nekoliko dana zatočenicima je bilo dopušteno da im supruge donose hranu iz vlastitih domova, odnosno ono što još nije bilo opljačkano. Ta je mogućnost ubrzo ukinuta.
Nakon toga, kako opisuje svjedok, zatočenici su dobivali neredovite i vrlo skromne obroke.
„Hrana je bila neukusna, neslana i dobivali smo je neredovito.“
Ž.P. tvrdi da su mu osobe koje su donosile hranu povjerile kako je takav način prehrane zapovjeđen od strane osobe koju identificiraju kao logističara mudžahedinske skupine.
U svom iskazu opisuje i osobe koje naziva mudžahedinima. Navodi da su bili maskirani, s crnim čarapama preko lica, odjeveni u maskirne odore poput ostalih pripadnika Armije BiH, dok su trojica, prema njegovim riječima, nosila i crne marame na glavi. Iako su skrivali lice, svjedok tvrdi da su ih mještani prepoznavali po govoru.
Jedan događaj posebno mu je ostao u sjećanju.
Dana 17. travnja 1993. godine, oko 18 sati, jedan od tih naoružanih muškaraca ušao je u prostoriju u kojoj su bili zatočeni, noseći hrvatsku zastavu.
Prema iskazu Ž.P.-a, zastavu je bacio među zatočenike, promrmljao riječ „Herceg-Bosna“ i odmah napustio prostoriju.
Svjedok ga opisuje kao muškarca tamnije puti, s crnom maramom preko glave.
Osim teških uvjeta života, zatočenici su, kako navodi, svakodnevno bili izloženi psihološkom nasilju.
Prijetnje strijeljanjem, ubijanjem i vrijeđanje na nacionalnoj osnovi bile su, prema njegovim riječima, gotovo svakodnevne.
Posebno izdvaja A.B., kojega naziva nadimkom „Lepina“, navodeći da je upravo tijekom njegovih straža pritisak na zatočenike bio najizraženiji. Prema iskazu svjedoka, osim što je sudjelovao u čuvanju zatočenika, poticao druge na njihovo dodatno maltretiranje.
Nakon dva dana zatočeništva iz doma su izdvojeni Perica Papić, Ante Krešo i Franjo Jurčević.
Njihov zadatak bio je pokopati Antu Krištu, koji je poginuo u blizini škole tijekom borbi.
Ž.P. navodi kako je pokojnik pokopan u blizini pobijenih svinja i druge stoke, koje su prethodno bile usmrćene, što je, prema njegovim riječima, dodatno produbilo osjećaj poniženja i beznađa među zatočenicima.
Pokop pod stražom, prisilni rad i prijetnje – dani prije masakra u Počulici
Dana 21. travnja 1993. godine, prema iskazu Ž.P., njemu, Josipu Papiću, Perici Papiću i Franji Jurčeviću zapovjeđeno je da napuste zatočenički dom kako bi pokopali Anđu Papić, staricu koja je, kako navodi, preminula prirodnom smrću u podrumu kuće u kojoj je zajedno s drugim starijim ženama bila prisilno smještena nakon zauzimanja sela.
Ž.P. ističe da su uspjeli ishoditi dopuštenje da pokojnicu ne pokopaju uz kuću, nego na hrvatskom groblju Zvizda – Vjetrenjače. Dopustili su mu i da izradi jednostavan drveni sanduk, nakon čega su četvorica zarobljenika, pod pratnjom dvojice stražara, obavila ukop.
Jednog od stražara nije poznavao, dok drugoga identificira kao E.B. iz Prnjavora.
Po završetku pokopa vraćeni su u društveni dom.
Ondje su, prema njegovim riječima, zatekli praznu prostoriju jer su ostali zatočenici već bili odvedeni na prisilne radove u Sivrino Selo.
Nedugo potom u dom su ušla trojica u odore obučena pripadnika Armije BiH.
Svjedok navodi da su ih prisiljavali da ponavljaju vjerske uzvike poput:
„Allahu ekber.“
Uz prijetnje da će, ako to odbiju, baciti bombu među zatočenike.
Nakon toga četvorica zarobljenika ponovno su izvedena iz doma i automobilom prebačena na područje Suvih Rastova, iznad željezničke postaje, gdje su kopali rovove.
Ž.P. navodi da su se ondje nalazili pripadnici skupine koju identificira kao mudžahedine.
Prema njegovu iskazu, razgovarao je s jednim od njih koji se predstavio kao student medicine iz Sarajeva, a govorio je hrvatski jezik s naglaskom koji je svjedoku zvučao albanski.
U dvije kuće, procjenjuje, bilo ih je desetak.
Za razliku od iskustava koja opisuje tijekom zatočeništva u domu, svjedok navodi da su se upravo ti pripadnici prema njima ponašali korektno.
Tvrdi da im nisu dopustili započeti radove prije nego što pojedu obrok te da su mu objasnili kako, prema njihovim pravilima, nije dopušteno zlostavljati zarobljenike, žene, djecu, vjerske službenike niti rušiti bogomolje.
Istodobno su, kako navodi, govorili o načelu odmazde.
„Oko za oko, zub za zub. Ti moje dijete, ja tvoje.“
Po završetku rada, u večernjim satima, vraćeni su zajedno s ostalim zatočenicima koji su cijeli dan kopali rovove u Sivrinu Selu.
Put natrag, prema riječima svjedoka, protekao je uz neprestana vrijeđanja i ponižavanja.
Navodi kako su ih pripadnici različitih postrojbi Armije BiH pljuvali, psovali i vrijeđali riječima:
„Ustaše, vidite dokle vas je doveo Boban.“
„Ući ćemo u Vitez za dva dana.“
„Što ste vi napravili u Ahmićima, to ćemo mi napraviti u Vitezu.“
Prema iskazu Ž.P.-a, takve su prijetnje bile gotovo svakodnevne i dodatno su pojačavale strah među zatočenicima.
Sljedećega dana, 22. travnja 1993. godine, u društveni dom ušao je policijski službenik s oznakama Policije III. korpusa Armije BiH, kojega svjedok identificira kao E.B. iz Krušćice.
Ž.P. navodi da su se poznavali od ranije jer su zajedno radili na Ilidži.
On je, prema njegovim riječima, rekao da treba izdvojiti 18 ljudi za radove u Sivrinu Selu, uz napomenu da zajedno ne mogu biti upućeni otac i sin niti dvojica braće.
Svjedok posebno ističe da , obraćajući se njemu, glasno rekao:
„Ti nećeš ići na rad.“
Zašto ga je izdvojio iz skupine, kaže, nikada nije doznao.
Osamnaestorica izdvojenih zarobljenika toga su dana odvedena iz doma.
Prema njegovu iskazu, nakon toga ih više nikada nije vidio.
Iste večeri u dom je dovedeno pet žena koje su prethodno bile zarobljene u Preočici, a podrijetlom su iz Putkovića.
Među njima je bila i Kata Čeko.
Rečeno im je da će tu noć provesti zajedno sa zarobljenim muškarcima, a da će ih sljedećega dana premjestiti u neku od kuća.
Sve ću vas pobiti – preživio masakar u društvenom domu u Počulici
Dan prije krvavog napada na zatočenike u društvenom domu u Prnjavoru, prema iskazu Ž.P., u objekt su dovedena još trojica muškaraca iz Zenice.
Kako navodi, riječ je bila o osobama koje su prethodno puštene iz Zenice kako bi otputovale u Njemačku, ali su tijekom puta zarobljene i dovedene među ostale zatočenike.
Istoga dana stražari su ih više puta izvodili na ispitivanje, dok ostalim zarobljenicima nije bio dopušten nikakav razgovor s njima.
Svjedok navodi da mu je jedan od čuvara, M.A., potajno rekao kako su trojica muškaraca odvedena na strijeljanje jer je navodno utvrđeno da su špijuni.
Istinitost te informacije, kaže, nije mogao provjeriti.
U kratkom razgovoru s jednim od njih doznao je još jednu pojedinost – s njima je putovala i jedna časna sestra koja je, nakon zarobljavanja, odvojena od muškaraca i smještena među žene.
Njihova vozila i osobna oprema, prema iskazu, bili su oduzeti.
Jutro koje je završilo tragedijom
Dana 24. travnja 1993. godine, oko 8.30 sati, zatočenici su iz prostorije čuli glasove ispred ulaznih vrata.
Prema riječima Ž.P.-a, nepoznate osobe zahtijevale su da im stražar otvori vrata, prijeteći da će pobiti sve koji se nalaze unutra ako to ne učini.
Stražar je odbio otvoriti vrata, govoreći da nema dopuštenje.
Nekoliko trenutaka poslije započela je rafalna paljba kroz zatvorena željezna vrata.
Svjedok procjenjuje da je pucano iz najmanje tri automatske puške – jedna kroz vrata, a druge kroz mali otvor na njima.
Nalazio se u lijevom kutu prostorije kada su prvi meci pogodili unutrašnjost doma.
„Osjetio sam bol u ruci, potom u vratu, pa u leđima.“
Kasnije će liječnici utvrditi da je zadobio sedam prostrjelnih rana, dok su mu dva zrna ostala u tijelu.
Kad se uspio okrenuti, prizor koji je ugledao, kako navodi, bio je stravičan.
Prašina od razbijenih vrata i zidova miješala se s krvlju ranjenih zatočenika.
S ulaza je, prema njegovim riječima, odjekivao glas napadača:
„Sve ću vas pobiti!“
Nakon tih riječi ispaljen je još jedan okvir streljiva.
Svjedok procjenjuje da je tijekom napada ispaljeno najmanje 150 metaka.
Tri poginula i brojni ranjeni
Nakon pucnjave postalo je jasno kolike su razmjere tragedije.
Prema iskazu Ž.P.-a, poginuli su:
- Perica Papić (1960.),
- Jozo Vidović (1945.),
- Ivo Vidović (1937.).
Jozo Vidović i Perica Papić, navodi svjedok, poginuli su na mjestu.
Ivo Vidović davao je znakove života još desetak minuta prije nego što je podlegao zadobivenim ozljedama.
Ž.P. navodi kako je Jozo Vidović pogođen u čelo, dok je Perica Papić smrtno ranjen rafalom u leđa.
Ranjenih je bilo više, uključujući svih pet žena koje su se nalazile u domu, Jozu Jurčevića, Peru Papića i samoga svjedoka.
Dolazak zapovjednika i hitne pomoći
Nekoliko minuta nakon pucnjave u prostoriju je, prema iskazu, ušao S.S..
Svjedok navodi da je upitao stražare tko je pucao.
Stražar je odgovorio da ne zna.
S.S. potom je, prema riječima svjedoka, naredio da odmah dođe medicinska pomoć.
Prvi je stigao bolničar S.H. s Vjetrenica. Ž.P. navodi da je H. pokušao pomoći svim ranjenicima te da je, prema zapovijedi S.S., upravo njemu pružena prva pomoć jer je bio najteže ranjen. Svjedok je čuo kako prisutni potiho govore da vjerojatno neće preživjeti. Unatoč tome, previjen je i stabiliziran zajedno s ostalim ranjenicima. Petnaestak minuta kasnije pojavio se još jedan bolničar u bijelom mantilu.
Prema iskazu Ž.P.-a, S.H. negodovao je zbog njegova kašnjenja i pitao ga zašto nije ranije došao pomoći.
Svjedok tvrdi da je nepoznati bolničar odgovorio:
„To je sve trebalo ubiti.“
Nakon toga, prema njegovim riječima, nije pružio nikakvu medicinsku pomoć te je napustio prostoriju.
Bolnica pod stražom
Tek oko 11 sati ranjenici su odvezeni iz društvenog doma.
Ni tada nisu odmah prebačeni u bolnicu.
Najprije su, prema iskazu, odvezeni u krug Kazneno-popravnog doma, gdje su čekali gotovo sat vremena.
Tek oko podneva stigli su u bolnicu Crkvice u Zenici.
Ž.P. navodi da ni tijekom liječenja nisu imali slobodu kretanja.
Uz njihove krevete neprekidno su bili stražari.
Nije im bilo dopušteno razgovarati s drugim pacijentima niti primati posjete.
Operiran je iste večeri.
Nakon operacije sobu je dijelio s Jozom Jurčevićem, Mirom Grabovcem iz Viteza, koji je u ratu izgubio jedno oko, te Anđelkom Kvesićem iz Busovače.
Stražari su ih pratili na pregledima, previjanjima i davanju terapije.
Tijekom boravka u bolnici, navodi svjedok, proširila se glasina da je upravo on sudjelovao u događajima u Ahmićima.
Zbog toga je, prema njegovim riječima, nadzor nad njim bio još stroži.
U zeničkoj bolnici proveo je 21 dan.
Razmijenjen je 13. svibnja 1993. godine, zajedno s Jozom Jurčevićem, kada je ponovno susreo i Katu Čeko, jednu od žena koje su bile zatočene u društvenom domu.
Nakon razmjene prebačen je u bolnicu u Novoj Biloj, gdje je liječenje nastavio još mjesec dana.
Svjedočanstva prikupljena u ovom dijelu Dossiera Počulica predstavljaju kronološki prikaz događaja koje su preživjeli hrvatski civili i pripadnici HVO-a opisali neposredno nakon rata. Iskazi su dani tijekom listopada 1993. godine, svega nekoliko mjeseci nakon događaja, kada su sjećanja svjedoka još bila svježa, a posljedice zarobljavanja, ranjavanja i gubitka najbližih još uvijek svakodnevna stvarnost.
Iako svaki svjedok događaje opisuje iz vlastite perspektive, iskazi pokazuju niz međusobno podudarnih činjenica. Gotovo svi opisuju napad na Počulicu 16. travnja 1993. godine, zarobljavanje hrvatskih civila, razdvajanje obitelji, zatočenje u društvenom domu u Prnjavoru, prisilni rad, korištenje zarobljenika kao živog štita, svakodnevne prijetnje i psihološko zlostavljanje.
Posebno mjesto u svim iskazima zauzimaju događaji od 24. travnja 1993. godine, kada je u prostoriji u kojoj su bili zatočeni civili i zarobljenici otvorena rafalna paljba kroz zatvorena vrata. Svjedoci, neovisno jedan o drugome, opisuju gotovo istovjetan slijed događaja – prijetnje prije pucnjave, rafale ispaljene u zatvoreni prostor, pogibiju Joze Vidovića, Ive Vidovića i Perice Papića, velik broj ranjenih te zakašnjelo pružanje medicinske pomoći.
Istodobno, iskazi pokazuju da ratna stvarnost nije bila jednoznačna. Nekoliko svjedoka navodi kako su im pojedini bošnjački susjedi krišom donosili hranu ili pokušavali pomoći, dok su drugi sudjelovali u zarobljavanju ili čuvanju zatočenika. Takvi navodi dodatno potvrđuju složenost ratnih okolnosti i činjenicu da odgovornost treba promatrati individualno, na temelju konkretnih postupaka, a ne kolektivne pripadnosti.
Više od tri desetljeća nakon ovih događaja ostaje otvoreno pitanje potpune rasvijetljenosti svega što se dogodilo u Počulici tijekom travnja 1993. godine. Mnogi navodi iz ovih iskaza nikada nisu dobili svoj sudski epilog, niti su sustavno obrađeni u javnosti. Zbog toga ova svjedočanstva imaju dvostruku vrijednost – predstavljaju osobna sjećanja preživjelih, ali i važan povijesni izvor za istraživanje događaja na području Viteza tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
Svrha objavljivanja ovih iskaza nije donošenje presuda, nego očuvanje dokumentirane građe i doprinos potpunijem razumijevanju ratnih događaja. Bez obzira na protok vremena, svako autentično svjedočanstvo ostaje dio povijesnog mozaika koji budućim istraživačima, pravnicima i povjesničarima može pomoći u utvrđivanju činjenica i razumijevanju sudbine ljudi koji su proživjeli rat u Lašvanskoj dolini.
Počulica je, poput brojnih drugih mjesta u Bosni i Hercegovini, ostala simbol stradanja svojih stanovnika. Njihovi iskazi podsjećaju da iza svake statistike stoje konkretni ljudi, obitelji i životi trajno obilježeni ratom. Upravo zato njihovo svjedočanstvo zaslužuje biti sačuvano kao dio dokumentirane povijesne građe, dostupne javnosti i budućim generacijama.
