Pred Sudom Bosne i Hercegovine danas je nastavljen glavni pretres u predmetu „Muzička škola“ u Zenici, koji se odnosi na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.
Na današnjem ročištu, u okviru postupka koji se vodi protiv optuženih, svjedočili su Ranko Popović iz Prnjavora, Stipo Žepačkić iz Zenice, te Ahmet Isaković iz Orahovice, općina Zenica koji je obavljao dužnost vojnog policajca u tom periodu.
Njihova svjedočenja dio su dokaznog postupka u kojem se pred Sudom BiH rasvjetljavaju okolnosti događaja obuhvaćenih optužnicom u predmetu „Muzička škola“, odnosno optuženih Nesib Talić i drugi.
Svjedočenje Ahmeta Isakovića: Pripadnik Vojne policije Sedme muslimanske brigade o pritvorenicima u Muzičkoj školi
Na današnjem glavnom pretresu svjedočio je i Ahmet Isaković, rodom iz Orahovice, općina Zenica, koji je govorio o svojem ratnom angažmanu, ustrojavanju Vojne policije Sedme muslimanske brigade te okolnostima boravka i postupanja prema osobama koje su bile pritvorene u objektu Muzičke škole u Zenici.
Na početku svjedočenja Isaković je naveo da je na početku sukoba najprije pripadao Orahovskom odredu, a potom MOS-u. Objasnio je da je to bilo vrijeme početnog organiziranja obrane i formiranja vojnih postrojbi. Prilikom raspoređivanja, kako je naveo, bilo je predviđeno da prijeđe u 330. brigadu, što mu nije odgovaralo. Zatražio je raspored u, kako je rekao, „čisto muslimansku brigadu“, jer je kao musliman želio pripadati vojnoj formaciji u kojoj će moći obavljati namaz i zadovoljiti druge vjerske potrebe.
Prisjetio se da je u jednom razdoblju obavljao dužnost dežurnog u brigadi, kada je u uniformi došao Nesip Talić i priopćio im da je potrebno ustrojiti Vojnu policiju kao posebnu strukturu unutar Sedme muslimanske brigade. Prema Isakovićevu iskazu, Talić je tada zatražio da se pronađe 30 osoba iz različitih općina koje bi činile sastav buduće Vojne policije, nakon čega je i njega upitao želi li pristupiti toj postrojbi.
Svjedok je pojasnio da su u početku pripadnici Vojne policije trebali biti osobe koje svojim životom, ponašanjem i načinom življenja odgovaraju kriterijima takve postrojbe. Kako je objasnio, radilo se o osobama koje ne piju, ne kockaju se i žive u skladu s pravilima koja se očekuju od pravog muslimana. Međutim, dodao je da je kasnije u sastavu Vojne policije bilo „svega i svakakvih ljudi“.
Govoreći o zapovjednoj strukturi, Isaković je naveo da je zapovjednik Vojne policije bio Jusuf Karalić, koji je imao svoj ured na katu Muzičke škole. Istaknuo je da Karalić ondje nije stalno boravio jer je kao zapovjednik imao i druge obveze i zadatke. S druge strane, Jasmin Isić obnašao je dužnost zapovjednika za sigurnost te je, prema svjedokovim riječima, najčešće boravio u objektu Muzičke škole.
Naredbe su, kako je naveo, uglavnom dobivali usmenim putem. Ostali pripadnici Vojne policije, među kojima je bio i on, obavljali su redovite osmosatne smjene te boravili u uredskim prostorijama na samom ulazu u zgradu, koje su služile kao svojevrsna prijavnica.
Potvrdio je i postojanje podrumske prostorije u Muzičkoj školi, navodeći da su se ondje nalazili pritvoreni pripadnici njihovih postrojbi koji su bili neposlušni ili su odbijali izvršavati zapovijedi.
Govoreći o osobama hrvatske nacionalnosti koje su dovođene u Muzičku školu, svjedok se prisjetio da su tijekom četvrtog mjeseca privedeni Kruno Rajić i još nekoliko Hrvata, za koje je naveo da su uglavnom bili civili. Prema njegovu iskazu, te su osobe bile privedene, a potom i puštene na slobodu. Dodao je da su oni bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok mu nije poznato je li ondje bilo i drugih osoba koje su bile lišene slobode.
Isaković je istaknuo da zbog čestih odlazaka na teren nije uvijek boravio u Muzičkoj školi te da mu nisu poznate sve okolnosti postupanja prema pritvorenim osobama. Također, nije znao jesu li tim osobama uručivana službena rješenja o lišavanju slobode.
Na izravan upit tužitelja jesu li pritvorene osobe bile ispitivane, svjedok je potvrdio da jesu, dodajući kako pretpostavlja da ih je ispitivao pripadnik službe sigurnosti, odnosno „bezbjednjak“.
Odgovarajući na pitanje je li bilo fizičkog zlostavljanja pritvorenih osoba, Isaković je najprije izjavio da osobno nije vidio premlaćivanja, ali ni čuo jauke. Tvrdio je da se, dok je on bio na smjeni, takve stvari nisu mogle događati. Međutim, nakon što ga je tužitelj suočio s činjenicom da je tijekom istrage dao drukčiji iskaz, svjedok je ipak priznao da je čuo jauke.
Naveo je i da nije vidio predstavnike Međunarodnog odbora Crvenoga križa te da, prema njegovim saznanjima, pritvorene osobe nisu izvođene iz objekta.
Govoreći o izgledu i opremi pripadnika Sedme muslimanske brigade i njezine Vojne policije, svjedok je istaknuo da su imali, kako je rekao, najljepšu uniformu. Naglasio je da se osobno kao pripadnik brigade nastojao ponašati onako kako, prema njegovu mišljenju, dolikuje vojniku Sedme muslimanske brigade.
Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj Alagić upitao je svjedoka zbog čega, kao osoba koja se predstavljala kao pravi musliman i pripadnik Vojne policije, nije pomogao ljudima koji su prolazili kroz ono što se događalo u Muzičkoj školi.
Isaković je odgovorio da im je pomogao više nego bilo tko drugi, postavljajući pritom pitanje kakva je uopće mogućnost pružanja pomoći postojala s obzirom na tadašnje okolnosti i vrijeme u kojem su se ti događaji odvijali.
Svjedočenje Ranka Popovića: Odvođenje iz Kaknja, zatočenje u Muzičkoj školi u Zenici i sustavno fizičko zlostavljanje
Svjedok Ranko Popović, rođen 1944. godine, izjavio je da je početkom 1992. godine živio u Zenici, a potom u Kaknju, dok danas živi u Prnjavoru. Posvjedočio je da tijekom sukoba, odnosno neposredne ratne opasnosti, nije pristupio nijednoj vojnoj formaciji, nego je nastavio obavljati svoje redovite radne obveze kao inženjer komunikacija, sve do 18. lipnja 1993. godine, kada je odveden.
Prema njegovu iskazu, toga dana, za vrijeme ručka, u njegovu su kuću došle uniformirane osobe, pripadnici Vojne policije, Sedme muslimanske brigade. Pretpostavlja da su ga tražili zbog radiopostaje koju je ranije već bio predao, s obzirom na to da je radio kao monter na održavanju telekomunikacijskih uređaja. Svjedok se prisjetio da su ga nakon dolaska odveli u zelenom kombiju, zajedno s drugim osobama, u jedan stambeni objekt. Kako je naknadno saznao, riječ je bila o objektu Hotela, koji se nalazi na izlazu iz Kaknja i koji je u to vrijeme služio kao sjedište policije. Naveo je da mu prilikom odvođenja nisu stavljene lisice te da je potom odveden u podrumske prostorije u kojima se već nalazilo nekoliko drugih osoba. Istaknuo je da je odmah po ulasku u podrum brutalno pretučen, i to udarcima nekakvim drvenim letvama. U tim je prostorijama proveo ostatak dana, nakon čega su ih ponovno ukrcali u kombi, zajedno s drugim zatočenim osobama, te odvezli u Zenicu, u objekt Muzičke škole.
Dolazak u Muzičku školu, prema njegovu svjedočenju, obilježilo je osobito brutalno fizičko zlostavljanje. Ispričao je da su ih pri ulasku u objekt dočekali postrojeni vojni policajci, kroz čiji su špalir morali proći. Tom su ih prilikom pripadnici vojne policije udarali rukama, nogama, palicama i dijelovima kabela. Nakon prolaska kroz špalir, po ulasku u zgradu, udarcima su ih potjerali u podrumske prostorije. U podrumu je zatekao i nekoliko osoba koje je poznavao odranije. Među njima je spomenuo Iliju Čička, Franca Župarića, novinara, te Stjepana Mijaća. Prema njegovu iskazu, u prostoriji se u tom trenutku nalazilo ukupno dvanaest osoba.
Posebno se prisjetio načina na koji su organizirana ispitivanja zatočenih osoba. Naveo je da su ih redovito izvodili u večernjim satima iz podrumskih prostorija i odvodili na ispitivanje kod osobe za koju pretpostavlja da se zvala Jasmin Isić. Prema njegovu opisu, ta se osoba nalazila na katu iznad podruma, gdje je bio postavljen stol za kojim je sjedio tijekom ispitivanja, dok su iza njega stajala još dvojica pripadnika vojne policije.
Svjedok je izjavio da su ga tijekom ispitivanja ispitivali o tome s kim održava vezu, gdje se nalazi radiopostaja te o drugim pitanjima povezanima s njegovim poslom i komunikacijskim uređajima. Tom mu je prilikom oduzet prsten i osobna iskaznica. Istaknuo je da je na gotovo svaki odgovor koji bi dao na postavljena pitanja bio izložen fizičkom nasilju. Tukli su ga po različitim dijelovima tijela palicama i kundacima pušaka, pri čemu su se osobe koje su ga udarale izmjenjivale jedna za drugom. Naglasio je da takvo postupanje nije bilo ograničeno samo na njega, nego su i ostale osobe koje su se nalazile u podrumskim prostorijama izvođene na ispitivanja te su, prema njegovim riječima, također bile izložene teškom fizičkom zlostavljanju. Svjedok je nadalje pojasnio da je pojedinačno ispitivanje trajalo približno pola sata. Odgovarajući na pitanje kako je izgledala podrumska prostorija u kojoj su boravili, naveo je da je riječ bila o prostoriji površine približno 35 do 40 četvornih metara. Prisjetio se da su spavali na nekakvim klupama te da su dobivali vodu i leću za prehranu. U jednom kutu prostorije nalazila se kanta koju su koristili za obavljanje male nužde, dok su za obavljanje velike nužde morali tražiti da ih izvedu iz prostorije.
Potvrdio je da su i ostale osobe koje su se zajedno s njim nalazile u tim prostorijama bile izložene fizičkom nasilju. Prema njegovu iskazu, premlaćivanja su bila nekontrolirana, a zatočenike su udarali drvenim letvama, nogama i kundacima pušaka. Naglasio je da i danas osjeća posljedice pretrpljenog nasilja, da ima kvrge na glavi te da su ga tukli sve dok ne bi bio obliven krvlju.
U takvim je okolnostima, prema vlastitim riječima, proveo približno tri mjeseca. Prisjetio se i da su ih redovito izvodili iz podrumskih prostorija kako bi čistili kuhinju. Odgovarajući na upit tužitelja u vezi sa stradanjem Joze Maračića, svjedok je izjavio da se Maračić nije nalazio s njima u istim prostorijama. Naveo je da je bio brutalno pretučen, a informaciju o njegovu stanju dobio je od Ivice Andrijevića. Prema onome što mu je Andrijević ispričao, Maračić je doslovno bio iznesen u vrlo teškom stanju. Svjedok je naknadno čuo da je podlegao posljedicama premlaćivanja te da je pokopan na muslimanskom groblju. Pritom je jasno istaknuo da je riječ o informacijama koje je čuo od drugih, a ne o događajima kojima je osobno svjedočio.
Na daljnji upit tužitelja jesu li im ikada priopćeni razlozi njihova lišavanja slobode te jesu li evidentirani kod Međunarodnog odbora Crvenoga križa, svjedok je odgovorio da nisu bili evidentirani. Međutim, čuo je da su predstavnici Crvenoga križa dolazili u Muzičku školu te da im je tom prilikom rečeno kako ondje nema pritvorenih osoba, odnosno da nitko nije lišen slobode.
Govoreći o daljnjem premještanju iz podrumskih prostorija Muzičke škole, svjedok se prisjetio da su ih nakon određenog vremena prebacili u jedan objekt na Bilmišću u Zenici, što je, kako je naglasio, predstavljalo zasebno traumatično iskustvo.
Opisao je da su im prilikom premještanja povezali oči te im izričito zaprijetili da će svatko tko pokuša skinuti povez biti strijeljan. Potom su ih smjestili u kombi i odvezli u nepoznatom smjeru. Budući da je poznavao Zenicu, tijekom vožnje pokušavao je prema zvukovima i vlastitom osjećaju zaključiti kamo ih vode. U jednom je trenutku pomislio da ih prevoze prema Klopačkim stijenama te se, kako je izjavio, uplašio da će ih ondje pogubiti. Međutim, tijekom vožnje čuo je rijeku i prelazak preko mosta, nakon čega je zaključio da se ne kreću u tom smjeru.
Po dolasku pred određeni objekt čuo je glazbu, odnosno izvođenje ilahija i kasida. Povezi su im tijekom boravka ondje cijelo vrijeme ostali na očima. U tom su objektu proveli cijeli dan, nakon čega su ponovno vraćeni u Muzičku školu. Svjedok je naveo da je tijekom tog događaja pomislio kako bi moglo uslijediti nekakvo suđenje i strijeljanje, no to se, na kraju, nije dogodilo. Po povratku u Muzičku školu povezi su im grubo skinuti s očiju. Na kraju svjedočenja, odgovarajući na pitanje je li zbog svega što je proživio zatražio liječničku pomoć, potvrdio je da se liječio zbog posljedica pretrpljenog zlostavljanja. Istaknuo je da i danas osjeća posljedice tih događaja te da ima poteškoća s hodanjem.
Ne boj se Žepačkiću, kada budeš izlazio protrči kroz špalir
Svjedok Stipo Žepačkić prije rata radio je kao autoprijevoznik, a živio je u Zenici. Prema vlastitom iskazu, nije bio pripadnik nijedne vojne formacije niti je na bilo koji način bio vojno angažiran. Istaknuo je da je prije početka sukoba radio u humanitarnoj organizaciji „Liječnici bez granica“, a da se 19. travnja, kada je započeo sukob između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), nalazio u Zenici.
Naveo je da su sukobi najprije započeli na drugom dijelu općine, dok je on živio u prigradskom naselju Crkvice. U to je vrijeme kod njega boravila punica, koja je prethodno došla kod njih. S obzirom na to da su se sukobi rasplamsali na području na kojem je ona živjela, pomislila je da joj gori kuća. Međutim, naknadno se ispostavilo da kuća nije gorjela, nego da je bio zapaljen plast pored kuće, čiji je dim izazvao takav dojam.
Svjedok je izjavio da mu je rečeno da sljedećeg dana ode provjeriti što se dogodilo s kućom. Budući da je punica držala kravu, zamolila ga je da ode u štalu i pusti je. S njim je krenuo i nećak Dalibor. Po dolasku na lokaciju zatekao je oštećenu kuću te primijetio da je netko već ulazio u objekt. U to je vrijeme vozio vozilo marke Ford. Kada su krenuli natrag, ispred njih se nalazio zeleni kombi, a pokraj njega dvojica uniformiranih osoba koje su im naredile da pođu s njima.
Ukrcali su ih u kombi, u kojem su se, prema njegovu sjećanju, nalazili i Mijo Panđa, Jozo Akrapović, njegov nećak Dalibor i on. Najprije su ih odvezli na Bilmišće. Svjedok se prisjetio da je ondje bio jedan uniformirani muškarac s ozlijeđenim okom, koji im se obratio riječima: „Ma prepusti njih meni, takve bacamo u Bosnu.“ Takva ih je izjava, kako je naveo, dodatno uplašila.
Ubrzo je došao drugi policajac koji ih je odveo u Muzičku školu. Svjedok se prisjetio da su ih ondje postavili uza zid te da je na zidu bilo tragova krvi, što mu je ukazivalo na to da se na tom mjestu već nešto događalo. S njima se nalazio i jedan muškarac u uniformi, za kojega je naveo da je bio čuvar bazena. I njega je netko udario, no nakon što su utvrdili da pripada njihovoj strani, dopustili su mu da ode.
Nakon toga odveli su ih u podrumske prostorije Muzičke škole, gdje je zatekao desetak osoba. Među njima se prisjetio Slavka Miletića i Drage Panđe. Prostoriju je opisao kao malu, površine približno 30 četvornih metara, nalik učionici, s nekoliko manjih prozora.
Prisjetio se razgovora s ostalim zatočenicima, tijekom kojega se pitao zbog čega se ondje nalazi, budući da se nije smatrao krivim niti je smatrao da je učinio bilo što nezakonito.
Posebno je istaknuo događaj tijekom boravka u podrumskim prostorijama, kada im je naređeno da se postroje. Tom je prilikom vojni policajac, kroz rešetkasta vrata, zamahnuo palicom i snažno ga udario po glavi.
Tijekom boravka u tim prostorijama obratio se jednom vojnom policajcu kojega je poznavao, uvjeren da je i on njega poznavao. Međutim, taj je policajac negirao da ga poznaje te mu nije želio odgovoriti na pitanje zbog čega su pritvoreni. Nedugo zatim obratio mu se drugi vojni policajac, koji je očito poznavao svjedoka, premda svjedok njega nije prepoznao. Obratio mu se riječima: „Žepačkiću, otkud ti ovdje? Ne boj se, neće ti ništa. Danas ćete biti prebačeni u KP Dom.“
Ubrzo nakon toga došli su po njih i naredili im da izađu. Policajac koji mu je prethodno uputio riječi ohrabrenja posebno ga je upozorio da brzo izađe iz zgrade i da se ne zadržava. Svjedoku u tom trenutku nije bilo jasno zbog čega mu to govori, no naknadno je vidio nekoliko policajaca koji su formirali špalir kroz koji su morali proći zatočenici. Prema njegovu iskazu, ti su policajci udarali pritvorenike dok su prolazili. Prisjetio se i da mu je tijekom izlaska s noge spala cipela. Svi zatočenici koji su se nalazili u podrumskim prostorijama potom su prebačeni u KP Dom.
Svjedok je naveo da je, s obzirom na to da je prije rata radio kao autoprijevoznik i da ga je poznavalo mnogo ljudi, naknadno doznao kako su brojni pojedinci intervenirali za njegovo puštanje. U KP Domu zadržan je samo jedan dan. Potvrdio je i da je ondje evidentiran od strane predstavnika Crvenoga križa. Odgovarajući na pitanje braniteljice Nine Kisić, potvrdio je da je za njegovo puštanje intervenirao njegov prijatelj Asim Fazlić. Na kraju je naveo da mu je nakon nekoliko dana vraćeno i vozilo koje mu je prethodno bilo oduzeto. Prisjetio se da je tada bio 1. svibnja.
