Referendumsko pitanje, koje je prije 33 godine glasilo: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”, i danas odjekuje u društvenom i političkom prostoru BiH, zemlje u kojoj ne postoji zajednička vizija budućnosti, zemlje u čijoj se polovini slavi Dan neovisnosti te koja upravo ulazi u novu političku krizu za koju kažu kako je najveća u postdaytonskom razdoblju.
Prije 33 godine, 29. veljače i 1. ožujka, proveden je referendum na kojemu su se građani BiH izjasnili kako žele samostalnu državu. Glas “za” dali su Hrvati i Bošnjaci, dok je najveći broj Srba bojkotirao referendum. Pa iako u javnom prostoru, a poglavito onom srpskom, postoje određeni komentari koji će reći kako su time dva naroda preglasala treći, ne treba zaboraviti kako je mjesec i pol dana prije Skupština srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini 9. siječnja 1992. godine donijela Deklaraciju o proglašenju Republike Srpskog Naroda Bosne i Hercegovine, koja je obuhvaćala srpske autonomne oblasti.
Danas, 33 godine poslije, sva složenost koja cijelo ovo vrijeme prati tematiku referenduma i Dana neovisnosti prelijeva se i na dnevnopolitičke događaje, ali i one od strateškog interesa za dugoročnu poziciju BiH. U trenucima kada Federacija BiH proslavlja Dan neovisnosti u Republici Srpskoj donose se odluke o zabrani djelovanja Suda, Tužiteljstva, SIPA-e, i to nakon što je Sud BiH nepravomoćno proglasio predsjednika toga entiteta Milorada Dodika krivim.Ovaj događaj zapravo je paradigma stanja u zemlji koja teško dolazi do najmanjeg zajedničkog nazivnika oko kojega bi se okupila sva tri naroda te pokazuje kako, unatoč određenim naprecima u smislu integracijskih procesa, uvijek postoji ono “ali” koje vrati BiH dva koraka natrag. Neriješena pitanje iz prošlosti, antagonizmi, polarizacije…, mogli bismo nabrajati unedogled politološke i sociološke izraze, međutim, ne bi došlo do biti onoga što u startu onemogućuje Bosni i Hercegovini napraviti toliko željeni iskorak. Ipak, baš kao i prije 33 godine, čini se kako bi ključnu ulogu koja će spasiti BiH mogao odigrati upravo hrvatski narod. Podsjećamo, upravo zahvaljujući aktivnom sudjelovanju na referendumu Hrvati su pokazali povijesnu odgovornost te preuzeli ulogu koja je u konačnici dovela do samostalnosti i neovisnosti BiH, a danas, više od tri desetljeća poslije, jedini su iskreni i temeljiti zagovaratelj snažnog europskog i euroatlantskog integracijskog procesa koji Bosnu i Hercegovinu treba uvesti u europsku obitelj suvremenih demokratskih društava. A takvu ulogu obavljaju i unatoč činjenici što su zapravo nakon referenduma ostali bez onoga što im je upravo taj referendum jamčio – ravnopravnosti koja jest, doduše, postala dio ustavnog uređenja zemlje, no koja nikada nije zaživjela u svojoj punini. Podržali su Hrvati neovisnu BiH i unatoč tomu što nisu uspjeli unutar referendumskog pitanja definirati koncepciju koja bi snažnije jamčila nacionalnu poziciju.
Tako i danas Hrvatima drugi biraju predstavnike u one institucije koje je Ustav BiH odredio za predstavljanje naroda, što je silni opterećujući čimbenik koji izravno i neizravno utječe na sve procese u zemlji.
No, i uz to, hrvatska politička i znanstvena javnost dugi niz godina nudi ruku suradnje te predlaže rješenja koja bi konačno BiH pozicionirala na put napretka i dugoročne održivosti, utemeljene na onim ustavnim postulatima koji prepoznaju temeljnu ulogu konstitutivnih naroda, ali i jamče prava svih građana zemlje. Odnosno, dok su 1992. godine Hrvati bili ti koji su omogućili BiH neovisnost, danas, 2025. godine, Hrvati su u ulozi koja treba pomiriti dvije suprotstavljene koncepcije – srpsku i bošnjačku – te vratiti u fokus onakvu BiH kakvu je i referendum 1992. zamislio – kao državu u kojoj će svi konstitutivni narodi i građani biti ravnopravni.
