Ratni zapovjednik III. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) Ilija Nakić predvodio je ovu postrojbu u svim operacijama koje su se odigravale na području jugozapadne Bosne ususret “Oluji” i nakon nje. Pozdravlja odluku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da odlikuje četiri gardijske brigade HVO-a i MUP-a HR Herceg Bosne, smatrajući to ispravljanjem nepravde, o čemu govori u intervjuu za Večernji list BiH.
Generale, idete li u Knin na manifestaciju koju organizira predsjednik Zoran Milanović?
Dobili smo informaciju da neće biti dodjele odličja zbog situacije s epidemijom koronavirusa i da će sve biti s puno manje uzvanika kako bi se spriječili mogući kontakti. Bit će, međutim, pročitane brigade HVO-a i MUP-a Herceg Bosne koje su sudjelovale u oslobodilačkim operacijama te imena zapovjednika Hrvatske vojske koji su odlikovani i promaknuti. Dodjela odličja organizirat će se naknadno u uredu predsjednika Hrvatske, gospodina Milanovića.
Vi svejedno idete u Knin večer prije?
Mislio sam večer prije biti po prvotnome planu, no zbog promjene to je odgođeno. Ali planiram 5. kolovoza biti u Kninu.
Kako ste, prije svega, osobno doživjeli odluku predsjednika RH da odlikuje HVO?
Mi smo godinama upozoravali na to kako na obilježavanju godišnjice “Oluje” nije prepoznato Hrvatsko vijeće obrane kao oružana sila hrvatskoga naroda u BiH. Svjesni koji smo doprinos dali u svim operacijama, pa i u samoj “Oluji”, naravno da smo bili nezadovoljni, kao i svi pripadnici HVO-a i postrojbi koje su bile na tome prostoru. Očekivali smo svake godine, kada je bilo obilježavanje, da će se to promijeniti, no to se nije događalo. Mi smo prošle godine očekivali da će tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijeliti odličja postrojbama HVO-a na inicijativu Hrvatskog generalskog zbora. No, to se nije dogodilo. Konačno, ove godine to će se realizirati jer je predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Zoran Milanović, prihvatio tu inicijativu. Mi smo iznimno zadovoljni i sretni. Svi pripadnici III. gardijske brigade, na čijem sam čelu bio u svim operacijama, a vjerujem da takve emocije dijele i svi pripadnici HVO-a, doživljavaju to satisfakcijom, ispravljanjem nepravde koja je nanesena. A najvažnije od svega jest spoznaja da će nakon 25 godina HVO dobiti taj status koji je zaslužio te biti prepoznat u cjelokupnom hrvatskom narodu. Ne samo u BiH i RH, nego diljem svijeta, da se konačno zna da je HVO dao značajan doprinos u oslobađanju hrvatske države.
Svejedno, za neke je bilo iznenađenje da je upravo predsjednik Milanović, koji dolazi s ljevice, odlučio ispraviti, kako ste sami rekli, nepravdu prema HVO-u. Je li ovim potezom ponovno “kupio” Hrvate u BiH?
Slažem se s tom konstatacijom. Gospodin Milanović u mandatu kao premijer pokazao je državničke odlike. Sjećamo se posjeta Mostaru kada je zapaljena zgrada HDZ-a i drugih institucija, posjeta središnjoj Bosni. Na jednome sastanku rekao je kako ne očekuje ni jedan glas na izborima s ovoga prostora, ali da on kao premijer RH ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Sve što je dogovoreno, s njegove strane bilo je ispoštovano. Ovaj potez, neovisno o tumačenjima iz političkog kuta, legitimno izabranog hrvatskog predsjednika pokazuje da je svjestan uloge HVO-a i Hrvata iz BiH. Time je poslana poruka svima da se ipak povijest, a poglavito bliska, ne može i ne smije mijenjati.
Treća gardijska brigada sudjelovala je u brojnim operacijama. Kako su izgledale te borbe u posve novome ozračju, nakon teškog rata u središnjoj Bosni?
Od Kupresa, završnih operacija “Južni potez” i “Maestral”, III. gardijska brigada sudjelovala je u svim operacijama ravnopravno sa svim postrojbama Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, odnosno Hrvatskih snaga. Zadaće koje su nam dodjeljivane izvršavali smo sinkronizirano, ovisili smo jedni o drugima i imali smo međusobno puno povjerenje. To je prevažno u takvim operacijama. Imali smo potpunu uvezanost, jasan lanac vođenja i zapovijedanja. Uspjeh tih operacija nije mogao doći u pitanje. Imali smo dobro obučenu vojsku, pokazali smo snagu gardijskih brigada i njihovu važnost. Pripadnici III. gardijske brigade priključili su se Hrvatskim snagama nakon iznimno teškoga rata u središnjoj Bosni, kao i cijeli HVO, s Armijom BiH. Znamo kolika je bila žrtva na području središnje Bosne, da smo imali pet enklava u potpunom okruženju. Sukladno sporazumima i Splitskoj deklaraciji, mi smo izišli s područja središnje Bosne kao glavna i udarna snaga hrvatskog naroda, vjerujući da neće doći do ponovnog rata. Ostavili smo svoje domove i obitelji, imali veliki broj stradalih. Uz sve to, pokazali smo iznimnu profesionalnost, hrvatsko domoljublje te smo u cijelosti izvršili dodijeljene zadaće. Mi smo sudjelovali u svim operacijama, pa i onima deblokade Bihaća.
Kada vam je bilo najteže, a kada najemotivnije u ovim operacijama?
Svaki događaj tijekom rata ima svoje mjesto. Najprije, rat je nešto što čovjek ne želi nikome da se dogodi. To je stanje u kojemu se gube životi, ginu vam najbolji prijatelji, susjedi, rođaci, obitelji ostaju bez sinova, svojih najmilijih. Događaju se strašne stvari, ljudi ostaju bez dijelova tijela. Svaki je dan i svaka sekunda provedena u ratu preteška. Za nas su ipak bili najznačajniji ti mali pomaci lijevo i desno od livanjske bojišnice preko Diname, Golije, Staretine, kada smo se peli na te uzvisine, pomicali bojišnicu i protivnika pred sobom. Time su se stvarali preduvjeti za ono što je uslijedilo. Za nas je vjerojatno, koliko god to čudno zvučalo, najveći šok bio prestanak rata. Za to smo doznali kada smo se nalazili na području Mrkonjića. Mislili ste da će to trajati još mjesecima i svi smo bili zatečeni. Pitali smo se je li moguće da je došao mir. Bili smo presretni da se on konačno dogodio.
U ratu, a osobito u ovim operacijama, hrvatsko zajedništvo bilo je na razini. Koliko je značajno ponovno ga oživiti i živjeti s obzirom na rezultate koji su polučeni tada, posebice stoga što se podjele pokušavaju stalno potencirati između Hrvata Posavine, Bosne, Hercegovine, RH?
Drago mi je da ste postavili to pitanje. Nikada neću zaboraviti trenutak kada smo došli na Kuprešku visoravan, kada smo se čuli radiouređajima, a nismo se ni susreli godinu i više dana. Zatim je uslijedio i bliski susret nas zapovjednika, vojnika postrojbi iz Hercegovine, središnje Bosne, Posavine… Dočekali smo da se zagrlimo kao braća. Bili smo presretni što smo zajedno. Bili smo presretni što dijelimo zajedno jednu pobjedu, oslobođenje hrvatskog grada Kupresa. Sreći nije bilo kraja. Kada samo došli na livanjsku bojišnicu i kada su se priključili branitelji iz Hrvatske, mi smo bili u punome smislu kao braća. Rezultat je morao biti ovakav kakav jest. U svakom slučaju, mi bismo bili poraženi i zabilježeni kao povijesni gubitnici. Kada god nam je teško, moramo se uvijek sjetiti toga i sami sebi reći da nije važno što pojedinac misli, nego što je važno za naš narod na prostoru BiH i RH. Mislim da je to vodilja koju trebamo slijediti. Tako nikada ne možemo imati problem, unatoč onima koji žele da to bude drukčije
