Treća gardijska brigada Hrvatskoga vijeća obrane Jastrebovi iz središnje Bosne sudjelovala je u svim oslobodilačkim operacijama koje su prethodile Oluji i nakon nje. Njezin zapovjednik general Ilija Nakić govorio je za Večernji list BiH o tim danima istinskog ponosa i slave, ali i otkriva do sada nepoznate detalje.
Jeste li vjerovali da je bilo moguće pobijediti srpske snage?
– Kada je u pitanju vojnički moral, bio je na najvećoj mogućoj razini. Svi sudionici, od pojedinaca, raznih postrojbi, bili su toliko homogeni, uvezani i usmjereni prema jednom jedinstvenom cilju. Osjećali smo da se bližimo kraju izvršenja zadaće, da će Knin i Hrvatska biti u cijelosti slobodni te da ćemo potisnuti Vojsku Republike Srpske, paravojne postrojbe i bivšu JNA da se može jamčiti mir u BiH.
U kojim je operacijama koje su prethodile Oluji sudjelovala 3. gardijska brigada?
– Jastrebovi su sudjelovali u oslobođenju Kupresa, preko Cincara do svih operacija na livanjskoj bojišnici i sjeverozapadnoj Bosni, u operacijama “Skok 1”, “Skok 2”, “Ljeto ’95.”, “Oluja” pa do same završnice Južnog poteza i Maestrala. Dakle, u svima.
Krenulo se sa Zimom ’94. Jesu li se tada stvari činile optimističnima?
– Akcija je izvedena na krajnje iznenađujući i iznimno uspješan način. Kada su me pozvali na razgovor, nisam znao o čemu se radi. Dobili smo zadaće i vrlo brzo smo krenuli s napadnom operacijom koja je rezultirala oslobađanjem Kupresa i Kupreške visoravni te na prostor prema Glamoču. Tako je osigurana i cestovna povezanost Šujica – Kupres – Bugojno. Među postrojbama se tada stvorio pobjednički moral jer je svladan protivnik koji je bio naoružaniji i opremljeniji, koji je izvršio brutalnu agresiju. Tada se sve otvorilo. Samo na području RH ta je strana imala 4 korpusa, potpuno opremljena. Kontrolirala je 11.000 četvornih kilometara prostora.
Kada je vašoj postrojbi u tim operacijama bilo najteže?
– Kada smo došli na livanjsku bojišnicu, držali smo 36 kilometara bojišnice te vršili taktično pomicanje. Brigada je čak 65 dana u komadu bila na bojišnici bez odmora. To mi je kao zapovjedniku, ali i pripadnicima 3. gardijske brigade bio jedan od najtežih terena. Nismo kretali u velike napadne operacije, ali smo svaki drugi ili treći dan izvršavali pomicanja, trpjeli protuudare i pokušaje probijanja crte. I to bezuspješno. Sve to radili smo u očekivanju pomicanja na lijevome boku od inženjerije, 4., 7. gardijske brigade, topništva kako bi se osigurali preduvjeti da se dođe do konačne operacije – Oluje. Sudjelovali smo u operacijama “Skok 1” i “Skok 2”, pomicali smo se prema planini Staretini, koja je dominantna iznad Livanjskog polja, a onda u konačnici ovladali Šatorom, koji daje prednost u tome prostoru. Kada držite Šator pod nadzorom, koji je stožerna točka, praktički kontrolirate sve do Jadrana i gotovo do Banje Luke. Kada se to dogodilo, izvršenje drugih zadaća bilo je kudikamo lakše za sve postrojbe. Unatoč različitim tvrdnjama kojima se nastoji umanjiti značaj, to su bile jako teške bitke o kojima govore i žrtve pripadnika hrvatskih snaga. Mi smo imali toliki pobjednički mentalitet i imam osjećaj kako nije bilo izgleda da nas netko zaustavi.
Posebno je bilo važno zajedništvo Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane?
– Prevažno je, zapravo, bilo. Prvi put smo bili na jednoj bojišnici zajedno u ostvarenju identičnoga cilja. Bili smo ponosni što sudjelujemo s HV-om u svim operacijama, ali sam doživio i obrnuto – da su pripadnici Hrvatske vojske bili ponosni na HVO, gardijske brigade i sve druge postrojbe posebne namjene koje su sudjelovale. Imali smo se prigodu zbližiti i upoznati te stvorili potrebno povjerenje jer nije dolazilo do protuudara, presijecanja, ulaska iza leđa srpskih snaga ili pak stvaranja poluokruženja ili okruženja. Imali smo punu sinkronizaciju i znali smo točno što tko radi. Zato je ta operacija bila osuđena na uspjeh.
Je li vam bilo žao što niste na najizravniji način sudjelovali u Oluji, ušli u Knin iako ste fingirali jedan napad da odvučete srpske snage?
– Jastrebovi su u operaciji “Oluja” sudjelovali na temelju zapovijedi Operativne grupe Sjever od 2. kolovoza. Postrojbe 3. gardijske brigade imale su zadaću odvlačenja snaga i skretanja pozornosti na grahovsko-glamočkom bojištu. Počeli smo s napadnim djelovanjem 4. kolovoza i 3. gardijska brigada, s 2. i 1. te 81. gardijskom bojnom, stvarno je fingirala napadno djelovanje. Doista smo ga izveli i osvojili smo određeni prostor. Kada promatrate cijelu situaciju na bojišnici od Kupresa do Grahova, radi se o stotinjak kilometara teškoga terena s planinama, šumom kroz koju se teško kretati. Ono što će za mene ostati, a vjerujem i za sve pripadnike 3. gardijske brigade, kao vrlo teška nepravda je da nismo bili na Kninskoj tvrđavi. Naime, nitko nije bio nazočan, a nitko nas nije ni pozvao. Mislimo da to nije bio previd, nego neki koji su o tome odlučivali nisu osjećali zajedništvo koje smo mi vojnici imali. To za nas predstavlja problem. Dali smo doprinos, bili smo tu zajedno, sudjelovali sa svim pripadnicima HVO-a. Imali smo gubitke u Oluji s jednim poginulim i jednim ranjenim, kao i u nastavku operacije “Kozjak”. Bili smo svjesni da će postrojbe HV-a same ući u Knin i mislim da je to bilo ispravno. Ali to se ne bi moglo dogoditi da nije bilo postrojbi HVO-a, da nije bilo nas na desnome krilu livanjske bojišnice te da nismo osigurali leđa pripadnicima 7. i 4. gardijske brigade te spoj prema Grahovu.
Dogodio se brzo i protuudar srpskih snaga?!
– Da. To je bilo na Deralama. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih. Iz HVO-a sudjelovala je 81. gardijska bojna i Prva bojna Tigrovi. Ja sam dobio zadaću prebaciti se na prostor Šatora i da osiguramo pomicanje linije. To smo u potpunosti izvršili. Bez obzira na sve, ponosni smo što smo kao HVO sudionici oslobodilačkih operacija. HVO je dao svoj golemi doprinos oslobađanju ovoga prostora, RH, ali isto tako i BiH te deblokade Bihaća. Jedna mala sjena koja ostaje je ta povijesna snimka na Tvrđavi. Nitko od nas nije bilo bolestan, a čak i da je bilo tako, nitko nas ne bi spriječio da budemo tamo. Svi su zapovjednici bili pozvani, ali ne i zapovjednik 3. gardijske brigade. I u određenim knjigama krajnje su neprofesionalno i lažno pisali o 3. gardijskoj brigadi. To je njihova sramota.
