Mogućnost preferencijalnog glasanja, koja znači da osim glasa za politički subjekt, možete birati direktno i ljude koji su na listi tog političkog subjekta, je nešto što omogućavaju izborni sustavi u više zemalja Europske unije, kao i u Bosni i Hercegovini.
Cilj ovakve mjere je da građani dobiju na važnosti i da ne biraju samo politike, nego i ljude koji će provoditi njihove politike. Ipak, ono što je idealno zamišljeno, ne bi to bilo to, kada se u Bosni i Hercegovini ne bi zloupotrijebilo. Ranije je u Bosni i Hercegovini, po uzoru na Hrvatsku, postojao unutarstranački cenzus od 10 posto, što bi, pojednostavljeno rečeno značilo, ako je stranka dobila mandat, potrebno je da dobijete tih 10 posto glasova kako bi se vrednovao vaš broj glasova bez obzira na mjesto na listi.
Ukoliko unutar liste nitko nije prešao tih 10 posto, onda je mandat dobivao nositelj liste i ljudi koji su odmah ispod njega, ukoliko je politički subjekt dobio više mandata. To je bio model koji je balansirao između želja političkih subjekata i rezultata ljudi, a odstupanja u smislu zastupljenosti ljudi s malim brojem glasova događala se ukoliko, primjera radi, onaj koji je najbolji povuče po 30-40 posto glasova, a onda ode u izvršnu vlast, a onaj tko je ispod njega na listi uglavnom ima minoran broj glasova i tuđim zaslugama dobije mandat.
Također, kompenzacijske liste, koje postoje u BiH, kao jedna jedinstvena stvar, omogućavale se da ljudi s manjim brojem glasova dobiju mandat. Nakon toga je postignut dogovor da se ide u izmjene Izbornog zakona i da se cenzus sa 10 digne na 20 posto. Sa aspekta lista za Zastupnički dom Parlamenta FBiH i Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH to ni dalje nije bilo puno.
Dobiti 20 posto glasova među 10-ak kandidata je svakako bio preduvjet za rezultat, tako da ove promjene u tom smislu ništa donijele. Ipak, sa aspekta sabora kantona, gdje u najvećim kantonima imamo i do 40 kandidata, dobiti svaki peti unutarstranački glas, pogotovo u većim političkim subjektima je skoro nemoguće.
Na kraju smo vidjeli nekoliko primjera da su to neki ljudi uspjeli poput Irfana Čengića (SDP) u KS i Smaje Mandžića (SDA) u TK, ali to je bio izuzetak, a ne pravilo. Od lokalnih izbora, a sada prvi put na općim, dobili smo još pravila koja idu u prilog tome da vam smanje mogućnost da pređete unutarstranački cenzus. Umjesto ranijih praksi, gdje ste unutar liste jednog političkog subjekta mogli glasati za koliko god kandidata želite, uvedena je nova praksa da možete glasati samo za tri kandidata.
Kada još na to dodamo da na novim biračkim listićima uopće neće biti imena kandidata, nego će se oni nalaziti na pomoćnom listiću, to garantira i veće gužve i sporiji proces glasanja, a uzročno-posljedično i nervozne ljude koji će zbog silnog čekanja biti izrevoltirani i neće im se dati da traže ljude, nego će samo glasati za politički subjekt.
Inače, kada usporedimo prakse unutarstranačkih cenzusa u zemljama EU, osim već navedene Hrvatske, u Češkoj je unutarstranački cenzus 5 posto, u Slovačkoj tri posto, Bugarskoj sedam. U Njemačkoj nema unutarstranačkog cenzusa, ali postoji specifičan model gdje dobijete dva glasačka listića i glasate i za ljude i za stranke, a pola mandata se dobija iza oba modela. Što se tiče glasanja za ljude, koncept je isti kao u Velikoj Britaniji, a to je da se cijela država podijeli na izborne jedinice i pobjednik u svakoj izbornoj jedinici je onaj koji ima najviše glasova.
Na drugom listiću glasate za stranku, bez ikakvih preferencija, a onda stranka bira ljude koji će sjediti u Bundestagu. Ipak, što se tiče BiH, pored svih prepreka koje postoje, postavlja se pitanje je li poštenije ukinuti preferencijalno glasanje, nego da i dalje samo prividno postoji, a prave svrhe skoro da nema. Možda ćemo i dalje pričati da je neko uspio napraviti čudo, ali to će i dalje biti samo izuzeci, a ne pravila.
