Ljubav je znak raspoznavanja u djelovanju svakoga svećenika i njegova obveza
U Sarajevu je na blagdan Sv. Kornelija i Ciprijana 16. rujna upriličen jubilarni 30. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije koji je započeo sv. misom u prvostolnici, a nastavljen je radnim dijelom u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije.
Oko 60 misnika okupilo se u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova na Martićevu trgu kako bi sa svojim nadbiskupom slavilo sv. misu. Uz predvoditelja vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita mons. Tomu Vukšića, među ostalima, suslavio je i vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić kao i generalni vikar nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.
Različiti darovi
Na početku misnog slavlja nadbiskup je podsjetio na lijepu tradiciju koju predstavlja ovaj susret. „Zahvalni Gospodinu Bogu za protekla tri desetljeća naših susreta prijateljstva, dogovaranja i planiranja molimo njegov blagoslov i za sve naše buduće susrete radi izgradnje Kraljevstva Božjega i jačanja Crkve Božje u ovoj nadbiskupiji. Molimo da dragi Bog blagoslovi osobito nas svećenike u ovoj nadbiskupiji koji smo poslani narodu Božjem navješćivati Evanđelje i posvećivati ga dijeljenjem božanskih tajni. I naravno, zajedno s narodom Božjim kojemu služimo neka nas blagoslovi milošću obraćenja i spremnošću širiti Kraljevstvo Božje još jače, još intenzivnije, još poniznije kako bismo i sami postali dio vječnoga života na kraju naših zemaljskih putova“, poručio je mons. Vukšić.
Nakon navještenog Evanđelja, u prigodnoj propovijedi koju je naslovio Odgovornost jednih za druge i pastoral milosrđa i strpljenja, pozvao je najprije na molitvu za preminule svećenike koji su u posljednjih 30 godina sudjelovali na ovim susretima.
„Za današnje liturgijsko slavlje kao prvo čitanje iz Svetoga pisma Providnost nam kao dar šalje slavni Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima (12,31-13,13). I vrlo smo zahvalni za taj dar, koji neka nam posluži kao poticaj za nastavak našeg svećeničkog služenja i kao poticaj za ispit savjesti, osobito glede vršenja naše službe u skladu s Isusovom zapovijedi ljubavi. U odlomku, koji prethodi ovom hvalospjevu i koji je neka vrsta njegova uvoda, i s kojom čini određenu cjelinu razmišljanja apostola Pavla o Crkvi, govori se o različitim darovima koje daje isti Duh, o različitim službama koje su od istoga Gospodina i o različitim djelovanjima po kojima isti Bog čini sve u svima. Ili jednim imenom, sve su to karizme, koje su brojne i različite (…) U tom nizu dijeljenja brojnih i važnih darova Bog je neke obdario karizmom svećeništva. Oni taj dar služenja, opet svatko na svoj način, provode u narodu Božjemu, prilagođavaju i umnažaju načine njegova vršenja: propovijedanjem, svjedočenjem, pobožnošću, poučavanjem, slavljenjem Božjih tajna, gradnjom crkvenih objekata, odgojem, savjetovanjem, tješenjem, saniranjem duhovnih rana i slabosti, svojih i tuđih, karitativnim djelovanjem, medijskim širenjem Evanđelja, predavanjima i pisanjem, širenjem kulture, organizacijom školstva (…) Spomenuti veliki, brojni i važni darovi Gospodnji, međutim, u kršćanstvu nisu dovoljni. Kršćani se trude vršiti ih sve, ali svaki član Kristova mističnog tijela, poručuje apostol Pavao, treba čeznuti za još višim darovima, prema kojima vodi samo jedan put, najizvrsniji, a zove se ljubav“, naglasio je nadbiskup Tomo.
U svojoj službi voditi se ljubavlju
U nastavku je posvijestio kako je svećenik pozvan nasljedovati primjer Krista svećenika i pri tomu primjenjivati nauk apostola Pavla, a da kao obrazovani teolog lako razumije poruku Hvalospjeva o ljubavi za svoje djelovanje. „Ljubav je znak raspoznavanja u djelovanju svakoga svećenika i njegova obveza. Bez ljubavi, naime, Krist je nezamisliv. Stoga je ‘drugi Krist’ samo onaj svećenik, koji se u svojoj službi vodi ljubavlju. U protivnom, bez ljubavi i najokretniji svećenik bi svoje zvanje sveo na obavljanje zanata, odnosno bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči (…) Danas na blagdan Sv. Kornelija, pape i Sv. Ciprijana, biskupa, svetaca i izravnih suradnika u čuvanju jedinstva Crkve, postoje još neke važne poruke koje kao službenici Crkve u njihovu životu trebamo uočiti i u svome svećeničkom djelovanju primijeniti. Ponajprije, riječ je o tomu da su sve karizme u Crkvi, slično kao što su i udovi u ljudskom tijelu, u službi cjeline, zajedništva udova i njihova jedinstva (…) Crkva, naime, nije jedna samo u zbroju pojedinih ljudi i vidljivih zajednica u svom povijesnom očitovanju, nego je ona jedna ponajprije u zajedništvu, slozi i uzajamnom služenju različitih karizma i služba, koje postoje i vrše se u zajednici i na način zajedništva i uzajamne, to jest sinodalne, odgovornosti“, poručio je vrhbosanski nadbiskup.
Nakon homilije uslijedila je obnova svećeničkih obećanja.
Misno slavlje skladnim pjevanjem i sviranjem predvodili su regens chori sarajevske katedrale vlč. Marko Stanušić i katedralni župnik mons. Ivo Tomašević, uz sudjelovanje okupljenih misnika, dok je liturgijom ravnao rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Ivan Rako uz asistenciju bogoslova.
Svećenik i acedija
Po završetku euharistije susret je nastavljen u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije kojeg je moderirao generalni vikar Ćosić.
On je na početku najprije pozdravio okupljene svećenike te kratko progovorio o povijesti ovih susreta i njihovu konceptu, za koje se predmnijeva da ih je bilo 30.
Također, riječi pozdrava i dobrodošlice uputio je i nadbiskup Tomo.
Pred oko 90 okupljenih svećenika na ovom dijelu susreta, izv. prof. dr. sc. Oliver Jurišić, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu – koji je i njegov prodekan za nastavu i međunarodnu suradnju – održao je predavanje na temu Acedija: Marljivost i lijenost. Kao izvorom za ovo predavanje poslužio se knjigom Jean-Charlesa Naulta Podnevni demon: Acedija – skriveno zlo našeg doba.
Općenito govoreći o acediji istaknuo je kako se ona povremeno pogrešno shvaćana kao grijeh lijenosti te bi ju se zapravo moglo opisati kao stanje čovjekovog duha, stanje koje prethodi grijehu lijenosti, ali i stanje koje prethodi nekontroliranom aktivizmu i osjećaju dosade. „Izvorno pojam označava nebrigu, neodgovornost i zapuštenost. Acedija je i cinizam i sarkastičnost prema nečemu dobrom. Otprilike, kao kad se netko namjerno i zlobno ismijava s nečim što je dobro i pohvalno, Toma Akvinski acediju je opisivao grijehom protiv radosti koja se rađa iz ljubavi. Kao onaj trenutak ili trenutci kad smo cinični i zlobni prema pastoralnom uspjehu svoga kolege, pa njegovu radost koja nastaje iz ljubavi prema vlastitom svećeništvu opisujemo s dozama cinizma i zluradosti.
Acedija se opisuje i kao zbrkanost misli, kao potištenost, obamrlost, nemoć da se čovjek pokrene i nešto smisleno radi i čini. Acediju se opisuje i kao obamrlost duše“, posvijestio je dr. Jurišić.
Dalje je kroz podnaslove Acedija kao nepostojanost: nekontrolirani aktivizam; Acedija kao obamrlost duše: dosada kao iskustvo i način života; Marljivost kao lijek za acediju te Lijenost kao grijeh acedije nastojao subraći svećenicima, uz brojne primjere, približiti ovu stvarnu opasnost svećeničkog života. Naglasivši kako je i nekontrolirani aktivizam dijete acedije u životu onoga tko neprestano trči i traži promjenu i svako malo nešto mijenja iako možda za tim nema stvarne potrebe. Dalje je dodao kako živjeti iz dana u dan bez nekog posebnog i usmjerenog cilja i aktivnosti, stalno odgađati svakodnevne poslove i obveze čak i one najjednostavnije kao što je recimo briga o osobnoj higijeni i čistoći prostora u kojem se živi je također acedija. „Ponekad, gubeći vrijeme uvjereni kako nam je dosadno, ne primjećujemo kako možemo postati lijeni u onomu što je svakodnevno za nas i naš svećenički život. Jer nas acedija danas izaziva svojom brzinom i promjenama, i napastuje nas mišlju kako u svakodnevnom životu i pastoralu jednog svećenika više ništa nema dovoljno, zanimljivo i privlačno, nego je ta svakodnevnica izvor dosade“, poručio je, uz ostalo, prof. Jurišić.
Uslijedila su pitanja u vezi s izloženom temom, a potom se prešlo na izlaganje izvješća iz nadbiskupijskih ustanova. Nakon predočenih izvješća nazočni su imali mogućnost davati svoje prijedloge te također postavljati pitanja.
Susret je završen zajedničkim objedom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.
