Kao medijska bomba u bosanskohercegovačkoj javnosti odjeknula je vijest da je jedan od omiljenih televizijskih glumaca, Moamer Kasumović, prije tri godine pravomoćno osuđen zbog bludnih radnji nad maloljetnikom. Zapravo, teško je reći što je u cijeloj ovoj priči više zgrozilo javnost. Je li to samo (ne)djelo koje je Kasumović počinio, način na koji se za to doznalo, činjenica da je otplatio zatvorsku kaznu na koju je osuđen, skrivanje cijelog slučaja od javnosti ili spoznaja da u BiH nema registra pedofila i da je svakom seksualnom predatoru moguće biti u blizini djece, čak i nakon što mu se sudski dokaže počinjenje kaznenog djela.
Bit će da je sve to zajedno, jer se uznemirenost javnosti povećava s otkrivanjem novih informacija. A najstrašnija je ona da bi sve ostalo “ispod tepiha” da jedna od Kasumovićevih žrtava nije skupila hrabrosti i na kraju kazališne predstave, koja tematizira zlostavljanje, ustala iz publike i otvoreno progovorila o svojoj traumi imenujući nasilnika i navodeći informaciju da je on pravomoćno presuđen zbog bludničenja nad drugom žrtvom. Mediji su se počeli raspitivati o svemu, kopati po institucijama i klupko se počelo odmotavati.
Glumac koji je, utjelovljujući lik Damira Fazlinovića u regionalno popularnoj humorističnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, stekao imidž zvijezde, poglavito među djecom i mladima, posljednjih je godina gotovo potpuno nestao iz javnosti, a sad se počelo otkrivati i zašto. Prije tri godine pred sarajevskim je sudom osuđen na godinu dana zatvora koju uopće nije odslužio jer je iskoristio zakonsku mogućnost da je zamijeni novčanom kaznom. Nakon toga se preselio u Crnu Goru, odakle je podrijetlom, a indikativno je da sve do prije nekoliko dana vijest o njegovu zločinu i presudi nije “procurila” ni iz istražnih ni iz pravosudnih, a ni iz glumačkih krugova bliskih samom Kasumoviću.
To što su žrtve o tome šutjele, i shvatljivo je, imajući na umu njihovu ranjivost, preživljenu traumu i društvenu stigmu. No, što je sa svima ostalima koji su trebali reagirati? A i oni koji jesu, bolje da nisu. To se ponajprije odnosi na pravosuđe koje je “u tajnosti” provelo sudski proces i izreklo nevjerojatno blagu kaznu znajući za zakonsku rupu koja omogućuje da se zatvorske kazne do godinu dana otplate. Iako su, očito, postojale informacije da slučaj za koji je Kasumoviću suđeno nije jedini, preko toga se, čini se, olako prešlo, a njemu omogućilo normalno nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Čak se sporadično pojavljivao na televiziji, a navodno je bio angažiran i u pilot-epizodama novih serija.
Post festum – pravosuđe šuti, Kasumovićevi poznanici i kolege u medijima i na društvenim mrežama pravdaju se da ništa nisu znali, a političari (koji su usred predizborne kampanje) najavljuju ekspresnu promjenu zakonskih propisa, što će reći pooštravanje kazni za pedofile, ukidanje mogućnosti otplate zatvorske kazne te uspostavu registra pedofila. Koliko je stvarno Kasumovićevih žrtava, koliko je života trajno uništeno ili osakaćeno, nitko ne zna i vjerojatno nikada neće ni doznati. Još je važnije pitanje koliko je među djecom i tinejdžerima žrtava drugih pedofila koji nisu javne osobe, a koje sustav na određeni način štiti.
Dakle, sve pitanje do pitanja, a odgovora nigdje. Trenutačno se svi prave ludi, zbunjeni i normalni. A ovo posljednje kao društvo sigurno nismo. Jer, da jesmo, Kasumović bi bio u zatvoru, postojao bi registar pedofila i institucionalna zaštita djece od nasilnika. Sustav i društvo ne bi štitili nasilnike, a broj žrtava bio bi znatno manji. Iz televizijske komedije preko noći smo prešli u društveni horor, čiji će kraj, već sad znamo, biti tragedija.
