Na današnji dan, 19. listopada 1995. godine, u kanjonu rijeke Ugar život su izgubili hrvatski branitelji Boro Jonjić iz Zenice i Andrija Kristić iz Vareša.
Njihova posljednja zadaća bila je izvući tijelo poginulog suborca, a priča o njihovoj hrabrosti, požrtvovnosti i odbijanju da ostave suborca i danas, 31 godinu poslije, izaziva duboko poštovanje. U listopadu 1995. godine, nakon završetka velikih vojnih operacija hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane uspostavljale su obrambene položaje na dostignutim crtama. Iako su ratna djelovanja bila pri kraju, stanje na terenu i dalje je bilo iznimno opasno.
Dana 18. listopada jedan pripadnik 44. domobranske bojne HVO-a Zenica nesretnim je slučajem pao u kanjon rijeke Ugar i smrtno stradao. Kanjon, dubok između 200 i 400 metara, nalazio se na crti razdvajanja snaga HVO-a i Vojske Republike Srpske, što je izvlačenje tijela činilo posebno opasnim. Natporučnik Andrija Kristić, pomoćnik zapovjednika 96. domobranske pukovnije HVO-a „Bobovac“ Vareš, dragovoljno se javio kako bi pokušao izvući tijelo poginulog branitelja. Pridružio mu se Boro Jonjić, pripadnik saniteta 44. domobranske bojne HVO-a Zenica.
Njih dvojica spustila su se užetom niz strme litice i uspjela doći do poginulog suborca. Međutim, ubrzo su shvatila da je izvlačenje tijela istim putem gotovo nemoguće. Unatoč tome, nisu željela odustati. Kristić je zapovjedništvu Zbornog područja Vitez poručio da neće ostaviti tijelo poginulog suborca u kanjonu. Odlučili su ga nositi nizvodno rijekom Ugar, prema njezinu ušću u Vrbas i prometnici koja povezuje Jajce i Banju Luku.
Kobno minsko polje nadomak spasa
Tijekom hladne noći s 18. na 19. listopada dvojica branitelja probijala su se kroz nepristupačan kanjon, noseći tijelo poginulog suborca i izbjegavajući položaje protivničkih snaga.
Kada su se približili izlazu iz kanjona, na svega 150 metara od prometnice, naišli su na minsko polje. Kako bi zaštitili tijelo poginulog branitelja, položili su ga u riječni pijesak i od granja napravili križ. Potom su pokušali pronaći prolaz kroz minsko polje. Nakon što su uklonili dvije protupješačke mine, Boro Jonjić aktivirao je minu, a pri padu još jednu. Poginuo je na mjestu, dok je Andrija Kristić zadobio teške ozljede.
Kristić se uspio spustiti do rijeke i uspostaviti vezu sa zapovjedništvom. Ubrzo je organiziran pokušaj njegova spašavanja, u koji su se uključili i pripadnici 2. gardijske brigade HVO-a. Međutim, Kristić je upozorio suborce da se iznad njega nalaze protivnički vojnici te da bi pokušaj spašavanja mogao odnijeti još života.
Prema zapisu povjesničara Borne Marinića, njegove posljednje riječi upućene Andriji Miličeviću, zapovjedniku satnije 95. domobranske pukovnije Kreševo, bile su: „Imenjače hvala ti, ne prilazite svi ćete izginuti, bolje ja nego vas trideset. Smislit ću nešto.“ Nakon toga prekinuta je veza jer se ispraznila baterija komunikacijskog uređaja.
Posljednja poruka supruzi i djeci
Teško ranjen i svjestan ozbiljnosti svojega stanja, Andrija Kristić, prema objavljenom svjedočanstvu, na diktafon je snimio posljednju poruku supruzi Ani, sinu Hrvoslavu i još nerođenom sinu Andriji.
Preminuo je u kanjonu rijeke Ugar. Tijela trojice poginulih pripadnika HVO-a izvučena su sljedećeg dana, nakon dogovora sa suprotnom stranom i međunarodnim predstavnicima.
Andrija Kristić već je ranije bio ranjen, u rujnu 1992. godine na području Careva Polja kod Jajca. Za zasluge tijekom Domovinskog rata posthumno mu je dodijeljen čin pukovnika. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, medaljama za sudjelovanje u operacijama „Oluja“ i „Ljeto ’95“ te Spomenicom Domovinskog rata.
Trideset i jednu godinu nakon njihove pogibije, priča o Bori Jonjiću i Andriji Kristiću ostaje trajno svjedočanstvo o dvojici hrvatskih branitelja koji su, pokušavajući sačuvati dostojanstvo poginulog suborca, položili vlastite živote. Neka im je vječna slava i hvala.
Izvor: Borna Marinić, portal Domovinski rat, 19. listopada 2025. Priča je temeljena na objavljenim ratnim svjedočanstvima; pojedinosti posljednjih trenutaka prenesene su prema tim zapisima.
