U ponedjeljak predvečer, 10. lipnja, uz spomen obilježje Osmica, podignuto u Podgradini kod Viteza u znak sjećanja na ubijene mališane, vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić slavio je euharistiju.
Koncelebriralo je nekoliko svećenika među kojima su bili župnik u Vitezu fra Velimir Bavrka i dekan Travničkog dekanata i župnik u Travniku preč. Josip Lebo . Na početku prigodne propovijedi mons. Vukšić je istaknuo kako „je ovo prigoda u kojoj će biti od velike duhovne koristi prizvati u sjećanje da je u kršćanskoj tradiciji u našim krajevima običaj nazivati imenom rajni one koji su umrli u dječjoj dobi“.
Neka Gospodin obriše svaku suzu
„U toj vjeri i mi, okupljeni na ovo euharistijsko slavlje, upućujemo svoje skromne molitve pred lice Božje i zazivamo Božje milosrđe sa željom da ih, kao nedužnu djecu i svoja draga stvorenja, kojima je nasilno prekinut zemaljski život, Gospodin Bog primi u svoje u rajske dvore i blagoslovi ih životom koji nema zalaska i gdje smrti nema“, kazao je nadbiskup te potom nabrojao imena ubijenih: Sanju Garić, Milana Garića, Dragana Ramljaka, Draženka Čečuru, Borisa Antičevića, Sanju Križanović, Augustinu Grebenar i Velimira Greberana.
„Činimo to s dubokom željom da se to naše uvjerenje o njihovu rajnom stanju zaista ostvari i da tako bude. Molimo i za njihove roditelje, braću i sestre, rođake i prijatelje, da im milosrdni Gospodin, u njihovoj žalosti, obriše svaku suzu. Neka im udijeli hrabru vjeru kojom duše svojih dragih vide kod Boga i neka im usadi duboku nadu da su rajski dvori i njihov život u vječnosti stanje u kojemu će se ponovno susresti sa svojim dragima i trajno živjeti s njima u Božjoj blizini“, kazao je nadbiskup Tomo ističući kako mole „dragoga Boga i za ovaj grad i za sve njegove stanovnike sa željom da nikada više nitko ne doživi sličnu tragediju i da život svakoga djeteta Božjega uvijek bude zaštićen i poštovan“.
„Molimo također da svemogući Bog i pravedni ljudski zakoni zaustave svaku zlu nakanu i nasilnu ruku kako ni jedna majka i ni jedan otac ne bi morali oplakivati smrt svoje djece. Molimo isto tako i za one koji su u naše dane izloženi stradanjima na raznim stranama u svijetu. Neka mudrost Božja prosvijetli pameti i onima koji nanose nasilje i žalost da prestanu sijati smrt i suze“, dodao je i napomenuo kako „uzajamno oproštenje među ljudima i narodima te pravda i ljubav su temelj pravoga i trajnoga mira, a pravedan ljudski zakon i njegova dosljedna primjena trebaju ga štiti“.
Posvijestio je kako mir, kojega naviješta kršćanska vjera i kojega su pozvani živjeti svi Isusovi učenici, nije stvar samo njihova osobnog osjećanja već taj mir, ostvaren na osobnoj duhovnoj i psihološkoj razini, postaje podloga i sredstvo za davanje doprinosa u izgradnji društvenoga mira i sklada. „U tom smislu Sveti Pavao je pozivao: ‘Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!’ (Ef 4,1-3). Za sve to i njih osmero s onoga svijeta moli, poziva nas na uzajaman oprost i trajan mir“, rekao je na kraju vrhbosanski nadbiskup.
Liturgijsko slavlje animirao je župni zbor. Na kraju misnog slavlja izmoljena je molitva za duše poginule djece.
Nitko nije odgovarao
Podsjetimo, 10. lipnja 1993., granatom koju su ispalili pripadnici Armije BiH u večernjim satima ubijeno je na igralištu u Vitezu osmero djece. Pet je preminulo odmah, a troje u bolnici.
Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović te desetogodišnji Boris Antičević.
Inače, dan ranije, 9. lipnja 1993. su načelnik Glavnog stožera HVO-a general Milivoj Petković i načelnik Glavnog štaba Armije BiH general Rasim Delić u Kiseljaku sastavili sporazum o prestanku sukoba. Ipak, poslije zločina, zbog ratne situacije, djeca su ukopana prije svitanja, i to samo nekoliko sati nakon stradavanja, između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. Za taj zločin do danas nitko nije odgovarao.
