Nakon što se ponovno u javnosti pojavila priča o Dobrili Kalabi, prevoditeljici britanskog UNPROFOR-a stradaloj tijekom ratnih događaja u Lašvanskoj dolini, otvorene su i brojne rasprave o načinu na koji se danas interpretiraju događaji iz Središnje Bosne.
Pozornost je privukla objava autora Nedžada Abdića u kojoj se kao neupitna činjenica navodi da je Dobrilu Kalabu ubio snajperist HVO-a te da je njezina smrt bila posljedica navodne odmazde zbog njezine uloge nakon događaja u Ahmićima.
Međutim, takve tvrdnje i danas izazivaju prijepore među brojnim svjedocima ratnih događaja u Lašvanskoj dolini jer dokazi za takve tvrdnje ne postoje. Dio svjedoka i sudionika događaja osporava takvu interpretaciju te upozorava da se ni nakon više od tri desetljeća ne bi smjele donositi kategorične tvrdnje bez potpunog i nepristranog utvrđivanja svih okolnosti.
Nitko razuman ne može osporiti da Dobrila Kalaba zaslužuje poštovanje. Bila je civil, prevoditeljica i osoba koja je svoj posao obavljala u iznimno opasnim okolnostima. Njezina smrt predstavlja tragediju i zaslužuje jednako dostojanstvo kao i smrt svake druge nevine žrtve rata. No upravo zato što se radi o ljudskoj tragediji, postavlja se pitanje zašto se i danas, više od trideset godina nakon rata, oko njezina imena nastoje graditi politički i ideološki narativi koji često više govore o sadašnjosti nego o prošlosti.
Posljednjih godina javnosti se sve češće servira jedna jedina verzija događaja. U toj verziji nema pitanja, nema dilema, nema različitih svjedočanstava i nema potrebe za dodatnim istraživanjem. Postoji unaprijed napisana priča, unaprijed određen krivac i unaprijed određen zaključak. To nije povijest, to je narativ.
A razlika između povijesti i narativa upravo je u tome što povijest postavlja pitanja, dok narativ unaprijed zna odgovore.
Zanimljivo je primijetiti kako se ime Dobrile Kalabe desetljećima gotovo nije spominjalo u javnom prostoru na način na koji se spominje danas. Tek posljednjih godina, osobito nakon 2022. godine, njezino ime postaje sastavni dio šire interpretacije ratnih događaja u Središnjoj Bosni. Upravo je tada u Ahmićima postavljena i spomen-ploča s njezinim imenom, što je kod dijela javnosti otvorilo pitanje pokušava li se njezina tragična sudbina naknadno uklopiti u već postojeći politički i povijesni narativ o ratu u Lašvanskoj dolini.
Mnogi se stoga pitaju zašto se o Dobrili Kalabi nije govorilo na isti način 1995., 2000., 2005. ili 2010. godine, nego tek posljednjih godina. Zašto je njezina tragedija desetljećima bila gotovo nepoznata široj javnosti, a danas se sve češće navodi kao simbol jedne određene interpretacije ratnih događaja?
Dodatne prijepore izazivaju i različita svjedočanstva o okolnostima njezina stradanja. Dio svjedoka koji su živjeli ratnu svakodnevicu Lašvanske doline tvrdi kako okolnosti na terenu nisu bile onakve kakvima se danas često prikazuju. Prema njihovim iskazima, Dobrila Kalaba nalazila se u krugu britanskog kampa, sjedila je na terasi i čitala knjigu kada je pogođena. Ti svjedoci smatraju da smjer iz kojeg je došao smrtonosni hitac ne odgovara tvrdnjama koje se danas često iznose u javnosti te upozoravaju da postoje ozbiljna pitanja na koja nikada nije dan uvjerljiv odgovor.
Upravo zbog toga dio javnosti upozorava kako se tragedija Dobrile Kalabe ne bi smjela koristiti za potvrđivanje unaprijed oblikovanih političkih zaključaka. Njezina smrt zaslužuje ozbiljno, nepristrano i činjenicama utemeljeno istraživanje, a ne naknadno uklapanje u bilo čiji narativ. Jer ako se pojedine žrtve počnu promatrati isključivo kroz prizmu političkih potreba sadašnjosti, tada se više ne bavimo poviješću nego njezinim oblikovanjem. A povijest koja unaprijed zna odgovor prestaje biti potraga za istinom i postaje sredstvo potvrđivanja već donesenih zaključaka.
Zašto je tek posljednjih godina postala simbol jedne određene interpretacije rata?
Zašto se određene žrtve iznova otkrivaju, dok druge ostaju zaboravljene?
Zašto se neke tragedije neprestano ističu, a druge gotovo nikada ne spominju?
To nisu pitanja protiv Dobrile Kalabe. To su pitanja u obranu povijesne istine. Jer svaka ozbiljna analiza rata u Središnjoj Bosni mora početi od činjenice da se istina ne može graditi selektivnim odabirom žrtava. Ne može se govoriti samo o Ahmićima, a šutjeti o Križančevu Selu. Ne može se govoriti samo o jednim civilima, a prešućivati druge. Ne može se govoriti samo o jednoj boli, a ignorirati drugu.
Upravo zato posebno zabrinjava kada pojedini autori nastupaju s pozicije apsolutne sigurnosti, kao da o određenim događajima više ne postoji nikakva rasprava. Takav pristup nije znanstven, nije novinarski i nije povijesni. On je ideološki. Povijest je puna primjera u kojima su se desetljećima kao neupitne činjenice predstavljale tvrdnje koje su kasnije bile osporene novim dokumentima, novim svjedočanstvima ili novim istraživanjima.
Ozbiljan istraživač nikada ne polazi od zaključka. On polazi od dokaza.
Zato je posebno zanimljivo što među ljudima koji su živjeli ratnu svakodnevicu Lašvanske doline i danas postoje različita svjedočanstva o okolnostima stradanja Dobrile Kalabe. Ta svjedočanstva ne uklapaju se uvijek u dominantni javni narativ, ali upravo zato zaslužuju biti saslušana.
Ako tražimo istinu, ne možemo unaprijed odlučiti koja su svjedočanstva prihvatljiva, a koja nisu. Istina nije vlasništvo jedne politike, jednog naroda niti jednog medija. Ona pripada činjenicama.
Zbog sličnih razloga svojevremeno je britanskom veleposlaniku Matthewu Fieldu upućena i poruka jednog neposrednog svjedoka koji je bio tu kada je stradala Dobrila Kalaba, koja je reagirala nakon obilježavanja godišnjice stradanja u Ahmićima.
U poruci se navodi:
Prijevod poruke upućene britanskom veleposlaniku Matthewu Fieldu
„Poštovani gospodine Field,
danas sam pročitala da ste odali počast žrtvama u Ahmićima, što je ispravno i dostojanstveno.
Kao Hrvatica, nadam se da ćete jednoga dana odati počast i hrvatskim žrtvama u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, viteškoj djeci, Bikošima i mnogim drugima za čije stradanje do danas nitko nije odgovarao.
Povod zbog kojeg vam se obraćam jest i počast koju ste odali pokojnoj Dobrili Kalabi, koja je radila kao prevoditeljica. Bila je Srpkinja i ubijena je tijekom ratnih događaja u Staroj Biloj, na rubu britanskog kampa.
Sjedila je na terasi kuće u kojoj je bila smještena i čitala knjigu. Toga dana bila sam ondje. Imala sam 14 godina. Nekoliko minuta prije nego što je pogođena, prišla mi je i poslušala pjesmu koju sam svirala – ‘Bye Bye Miss American Pie’. Vaši današnji postupci ostavili su me tužnim. Podržavate iskrivljavanje činjenica i obeščašćujete sjećanje na nju. Lažna povijest je opasna. Od britanskog veleposlanika očekujemo više.“
Poruka je tijekom godina više puta dijeljena na društvenim mrežama te se često navodi kao primjer drukčijeg pogleda na ratne događaje u Lašvanskoj dolini od onoga koji se najčešće pojavljuje u dijelu javnog prostora.
U tom smislu zanimljivo je promatrati i ulogu međunarodne zajednice tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Za mnoge stanovnike Središnje Bosne djelovanje pojedinih međunarodnih dužnosnika i časnika nikada nije bilo lišeno kontroverzi. Njihove izjave, procjene i postupci često su izazivali prijepore, a neki od njih i danas ostaju predmet rasprava.
To ne znači da treba odbaciti svako njihovo svjedočanstvo. Ali znači da ih treba promatrati kritički. Jednako kao i svako drugo. Nitko ne bi smio imati monopol nad istinom. Upravo zato valja pažljivo čitati i ono što danas piše Nedžad Abdić. Ne zato da bi se automatski prihvatilo ili odbacilo njegove tvrdnje, nego zato da bi se razumjelo kako nastaju suvremeni povijesni narativi.
Svaki tekst treba analizirati. Svaku tvrdnju treba provjeriti. Svaki zaključak treba usporediti s dostupnim činjenicama. Jer kada prestanemo postavljati pitanja, tada više ne istražujemo povijest nego prihvaćamo propagandu. A propaganda uvijek počinje na isti način. Ne laže nužno otvoreno. Ona bira. Bira činjenice koje će isticati. Bira činjenice koje će prešutjeti. Bira žrtve koje će pamtiti. I bira žrtve koje će zaboraviti. U tome leži njezina najveća opasnost.
Nije problem u jednoj netočnosti. Problem je u stvaranju slike svijeta koja postupno zamjenjuje stvarnost. Ako se jedna tragedija koristi za potvrđivanje unaprijed postavljenog političkog zaključka, a pritom zanemaruju druge činjenice i druga svjedočanstva, tada više ne govorimo o istraživanju povijesti. Govorimo o njezinu oblikovanju.
A kada se povijest počne oblikovati prema političkim potrebama sadašnjosti, ona prestaje biti učiteljica života i postaje sredstvo manipulacije.
Zbog toga pitanje Dobrile Kalabe nadilazi sudbinu jedne osobe. Ono postaje pitanje odnosa prema istini. Jesmo li spremni prihvatiti složenost rata ili ćemo ga i dalje promatrati kroz pojednostavljene priče. Jesmo li spremni priznati da postoje različita iskustva i različita sjećanja? Jesmo li spremni jednako poštovati sve žrtve?
To su pitanja na koja svaka ozbiljna zajednica mora odgovoriti. Jer budućnost se ne može graditi na selektivnom pamćenju i pristupu. Ne može se graditi na prešućivanju. Ne može se graditi na unaprijed napisanim zaključcima.
Može se graditi jedino na spremnosti da se svaka žrtva poštuje jednako i da se svaka povijesna tvrdnja podvrgne istom kriteriju provjere.
Dobrila Kalaba zaslužuje istinu jednako kao što istinu zaslužuju i žrtve Ahmića, Križančeva Sela, Buhinih Kuća, Viteza, Bikoša i svih drugih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Samo jednak odnos prema svim žrtvama i poštivanje činjenica mogu biti temelj iskrenog sjećanja i trajnog pomirenja. Sve drugo vodi prema iskrivljenoj slici prošlosti.
A iskrivljena slika prošlosti ne stvara razumijevanje. Ona stvara nove podjele. I zato je možda najvažnija pouka cijele priče jednostavna: Povijesna istina ne nastaje onda kada pronađemo priču koja nam odgovara. Povijesna istina nastaje onda kada imamo hrabrosti suočiti se i s činjenicama koje nam ne odgovaraju.
