Otvara se u novoj kartici

Odvjetnik Čengić: Ustavni sud nije dao općinama otvorene ruke da kladionicama nameću takse kakve žele

// Sporni nameti lokalne vlasti

Posljednjih dana u Federaciji Bosne i Hercegovine ponovno je aktualno pitanje uvođenja komunalnih pristojbi za korištenje poslovnih prostora u kojima se priređuju igre na sreću.

Rasprave su pokrenute nakon objave Mišljenja Ustavnog suda FBiH u kojem je iznio stajalište da propisivanje komunalne pristojbe za korištenje aparata za posebne igre na sreću nije u skladu s Ustavom FBiH, a da propisivanje komunalne pristojbe za poslovne prostore u kojima se priređuju klasične i posebne igre na sreću nije u suprotnosti s Ustavom FBiH u odnosu na pitanje je li time narušeno načelo zabrane dvostrukog oporezivanja.

Upravo ovaj posljednji dio, odnosno stajalište Ustavnog suda FBiH da propisivanje komunalne pristojbe za poslovne prostore u kojima se priređuju klasične i posebne igre na sreću nije u suprotnosti s Ustavom FBiH u odnosu na načelo dvostrukog oporezivanja. Pojedini gradovi i općine, kao što su Stari Grad Sarajevo, Bihać i Travnik, proglasili su, kako navode, veliku pobjedu protiv kladionica te najavili korištenje te prilike za uvođenje, odnosno povećanje nameta kladionicama.

Tim povodom razgovarali smo sa sarajevskim odvjetnikom Samirom Čengićem, koji se već dugi niz godina aktivno bavi ustavnim pravom i upravnim postupcima u FBiH.

Gospodine Čengiću, što točno znači ovo posljednje Mišljenje Ustavnog suda FBiH i je li to pobjeda gradova i općina protiv kladionica?
Prvo je važno javnosti objasniti što je Ustavni sud FBiH doista rekao, a što mu se posljednjih dana netočno pripisuje da je rekao. Razlika je vrlo velika. Naime, Ustavni sud nije utvrdio da su odluke o komunalnim pristojbama Grada Bihaća ili općine Stari Grad Sarajevo ustavne, niti je potvrdio da su iznosi tih komunalnih pristojbi opravdani, niti je općinama i gradovima dao neograničeno pravo da uvode i povećavaju pristojbe priređivačima igara na sreću.

Sud je samo odgovorio na pitanje koje mu je postavio federalni ministar financija predstavljaju li pristojbe na poslovne prostore dvostruko oporezivanje u smislu Ustava, a zato što se Zakon o igrama na sreću ne bavi komunalnim pristojbama nego propisuje izravne poreze i naknade, sud je dao Mišljenje da ti nameti u smislu Ustava FBiH ne predstavljaju dvostruko oporezivanje.

Ali Sud uopće nije razmatrao konkretne odluke o komunalnim pristojbama i zato ovo predstavljanje Mišljenja Ustavnog suda FBiH kao pobjede protiv kladionica dovodi javnost u veliku zabludu. Konkretne općinske i gradske odluke o komunalnim pristojbama razmatraju se u posebnim postupcima ocjene ustavnosti, a praksa Ustavnog suda FBiH u više desetaka predmeta jasno i nedvosmisleno ukazuje na to da svaka donesena odluka lokalne zajednice mora počivati na materijalnom propisu, odnosno zakonu, kako bi bila zakonita te ne smije uskratiti ustavom zajamčena prava jednakosti pred zakonom i pravo na imovinu.

Zakon o pripadnosti javnih prihoda u FBiH i Zakon o načelima lokalne samouprave u FBiH procesni su propisi, a ne materijalni te pozivanje na njih kao temelj za donošenje ovakvih općinskih i gradskih odluka nužno ih čini nezakonitima.

Znači li to da bi sve ove odluke o komunalnim pristojbama za korištenje poslovnih prostora za igre na sreću koje se donose u posljednje vrijeme mogle pasti pred Ustavnim sudom? Možete li to objasniti?
Odluke o komunalnim pristojbama koje kao kriterij za propisivanje iznosa uzimaju vrstu djelatnosti teško mogu proći pred Ustavnim sudom FBiH kada budu predmet razmatranja, iz jednostavnog razloga jer nisu u skladu s Ustavom FBiH i krše osnovno pravo na jednakost.

Pokušat ću to objasniti jednostavnim primjerom. Zamislite da općine i gradovi kažu da imaju pravo naplaćivati parkiranje na svom teritoriju. I Ustavni sud FBiH im Mišljenjem potvrdi da doista imaju to pravo. A onda općine i gradovi krenu određivati cijenu parkiranja po satu onako kako im se tko sviđa. Pa je nekome cijena sata 3 KM, nekome 10 KM, a nekome 20.000 KM. To jednostavno nije moguće jer Ustav FBiH kaže da smo svi isti pred zakonom i takva će odredba uvijek pasti pred Ustavnim sudom. Jer ti možda imaš pravo nešto naplaćivati, ali iznosi moraju biti isti za sve i vrsta djelatnosti ne može biti kriterij za različite iznose. To je upravo prethodno navedeno uskraćivanje ustavnog prava jednakosti svih osoba pred zakonom.

Je li to Vaš osobni stav ili Vaše mišljenje na temelju sudske prakse?
Prije svega, ovo o čemu govorim ustavne su odredbe i sudska praksa. Jako je puno presuda Ustavnog suda FBiH po ovom pitanju.

Pritom se ne osporava pravo općinama i gradovima na vlastite prihode. Međutim, to pravo mora imati jasne granice. Djelatnost igara na sreću regulirana je Zakonom o igrama na sreću u kojem su jasno propisani porezi i naknade koje plaćaju. Priređivači igara na sreću pod isključivom su nadležnošću Federacije BiH.

Općine i gradovi ne mogu preuzimati nadležnost Federacije BiH te samostalno izmišljati nove poreze i određivati njihove iznose prema vlastitim potrebama ili prema tome koliko je neka djelatnost popularna ili nije popularna u javnosti.

Već godinama su komunalne pristojbe predmet spora između gradova i općina s jedne strane te kladionica s druge strane, a iako su se tijekom godina samo mijenjali nazivi i iznosi komunalnih pristojbi, zajedničko im je to da su padale pred Ustavnim sudom. Brojne općine, kao što su Hadžići, Posušje, Breza, Ilidža, Kakanj, Visoko i druge, morale su kladionicama vratiti novac s kamatama. Ovo što sada imamo kao komunalnu pristojbu za korištenje poslovnog prostora za igre na sreću samo je još jedno novo ime s istim neustavnim kriterijem vrste djelatnosti, što na Ustavnom sudu ne prolazi jer krši Ustav FBiH.

Zašto su kladionicama sporni ovi iznosi od 20.000 KM, 30.000 KM ili 50.000 KM godišnje?
Glavni razlog je taj što je takav pristup neustavan. Kao što je već naglašeno, Ustav FBiH svim osobama jamči jednakost pred zakonom. Ako unutar iste zone, od ulaza do ulaza, imate kladionicu i kafić, ne možete kladionici naplatiti 50.000 KM, a kafiću 300 KM. To Ustav FBiH ne dopušta i normalno je da se priređivači igara na sreću bore za svoje Ustavom zajamčeno pravo na jednakost. I priređivači igara na sreću imaju naknade koje im je propisao Zakon o igrama na sreću kao lex specialis te ostale troškove, počevši od plaća radnika, zakupa poslovnih prostora, režija, softverskih troškova itd. pa je logično i to da brojna uplatna mjesta ne bi mogla financijski podnijeti dodatni godišnji trošak od nekoliko desetaka tisuća maraka za komunalne pristojbe, koje uz to nisu u skladu s Ustavom.

Predstavnici lokalnih vlasti često kao argument u korist ovakvih komunalnih pristojbi navode zaštitu djece i mladih te borbu protiv ovisnosti. Kako to komentirate?
Zaštita djece i mladih, kao i borba protiv svih ovisnosti, treba biti prioritet svih nas i tu nema mjesta nikakvoj dvojbi. Međutim, doista ne vidim kako će u tom smislu pomoći činjenica da je neki grad ili općina od kladionice naplatila 20.000 KM ili 30.000 KM komunalne pristojbe. Maloljetnicima je ionako već zabranjeno sudjelovanje u igrama na sreću i pristup tim objektima. Potrebno je pooštriti nadzor i kontrolirati primjenu zakonskih ograničenja. Na taj se način istinski sprječava maloljetničko sudjelovanje u igrama na sreću.

S druge strane, kada bi ovakav pristup donošenja komunalnih pristojbi usvojile sve općine i kada bi ti iznosi doista bili primijenjeni, došlo bi do otvaranja prostora za širenje crnog tržišta koje je potpuno bez nadzora i gdje nikakva kontrola maloljetničkog kockanja nije moguća.

Kako ovakve okolnosti utječu na pravnu sigurnost poslovanja u BiH?
Izrazito nepovoljno. I ovo se ne tiče samo priređivača igara na sreću. Svaki gospodarstvenik koji ulaže svoj novac, zapošljava ljude i planira poslovanje, želi raditi u okruženju u kojem ima pravnu stabilnost, u kojem može planirati koje obveze i namete ima te na temelju kojih se kriterija te okolnosti mogu mijenjati. Sada imate situaciju u industriji igara na sreću da Federacija BiH priređivačima izdaje licence, naplaćuje ih, oni na temelju toga zapošljavaju radnike i plaćaju ih, a u isto vrijeme niže razine vlasti, gradovi i općine, donose katastrofalne namete i tjeraju priređivače na zatvaranje. Danas su to priređivači igara na sreću, a sutra može biti i neka druga djelatnost, ovisno o tome koja se tada ne svidi pojedincima u lokalnim vlastima. To nisu normalne poslovne okolnosti i to se ne može ničim opravdati.