Povijesne činjenice o osnutku i razvoju Grada Sarajeva

U povodu ponovnih inicijativa dijela Gradskog vijeća Grada Sarajeva da se za nadnevak osnutka ovog grada izglasa 1. veljače 1462. te prethodnog javnog priopćenja Vrhbosanske nadbiskupije vrijedi podsjetiti na stav nadbiskupije iz 2019. kada je postojala slična inicijativa.

Naime, 21. studenoga 2019. Vrhbosanska nadbiskupija uputila je dopis tadašnjem predsjedavajućem Gradskog vijeća Grada Sarajeva dr. Igoru Gavriću, kao doprinos javnoj raspravi o nadnevku osnutka grada, u kojemu je jasno iskazala protivljenje da se 1. veljače 1462. uzme kao dan osnutka Sarajeva. „Predloženi datum kao i cijeli povijesni kontekst koji se veže uz njega poprilično stranački i ideološki obojen. Grad koji se voli dičiti imenom ‘europskog Jeruzalema’ i isticati svoju multireligioznost, multikulturalnost i multietičnost ne smije dozvoljavati da se sve to obezvrjeđuje i ništeti zbog stranačke pripadnosti i jeftinog populizma. Ipak, više od toga zabrinjava nas činjenica da se odričemo povijesti ovog grada i da olako prelazimo preko arhivskih i drugih zabilješki dubrovačkih i zapadnih izvora koji predstavljaju kontinuitet na ovom području“, navedeno je tada u dopisu uz kojega je Vrhbosanska nadbiskupija priložila i članak prof. dr. don Milenka Krešića, predsjednika katedre Crkvene povijesti na KBF-u u Sarajevu, kojega integralno zajedno sa svim izvorima objavljujemo ponovno:

Prilog javnoj raspravi o

Nacrtu Odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja

Dana osnivanja Sarajeva

Na temelju analize Prijedloga Dana osnivanja Sarajeva koji ima manjkavosti i analizom arhivskih i drugih zabilješki zapadnih ponajviše dubrovačkih izvora mišljenja smo da prijedlog da vakufnama Isa-bega Ishakovića (1.2.-2.2.1462.) kao utemeljiteljski akt osnivanja grada Sarajeva ne odgovara povijesnoj istini. Ono što bi se moglo prihvatiti jest da je Isa-beg svojom vakufnamom položio temelje razvoja grada orijentalnog (islamskog) tipa ali nikako da je tom vakufnamom „počelo urbano formiranje gradskog tkiva Sarajeva“ jer povijesni izvori nedvojbeno pokazuju da je gradsko naselje (varoš) Vrhbosna, odnosno Vrhbosanje postojalo nekoliko stoljeća prije Isa-begove vakufname i da dubrovački izvori, koji predstavljaju kontinuitet na ovom području, tim imenom nazivaju naselje na mjestu današnjeg Sarajeva i prije i poslije osmanskih osvajanja.

Predlagači prijedloga da se danom utemeljenja Sarajeva ima smatrati izdavanje vakufname Isa-bega Ishakovića skraćuju život i identitet ovoga grada sigurno za jedno ako ne i za više stoljeća a to su upravo htjeli izbjeći predlažući spomenuti datum. Htjeli su također slijediti „evropsku praksu i evropske vrijednosti, koje uvažavaju i vode računa upravo o dužini historije jednog grada ili jedne kulturne ili obrazovne institucije“. Prihvaćanjem njihova prijedloga upravo bi se odmaklo od europske prakse i europskih vrijednosti.^[1]

Slijedeći praksu da se utemeljenje jednog grada smatra datum kad se on prvi put spominje u nekom arhivskom dokumentu smatramo da bi bilo prikladno uzeti kao dan osnivanja Sarajeva datum kad se ono prvi put pod spominje pod imenom Vrhbosna a to je 20. srpnja 1244. kad je kralj Bela IV. potvrdio darovnicu hercega Kolomana iz 1239. bosanskom biskupu u kojem se spominju darovani posjedi i među njima na prvom mjestu: Brdo iznad (povrh) Vrhbosne sa svim onim što mu pripada, gdje je katedralna crkva sv. Petra ustanovljena/sagrađena (in supra Urhbozna Burdo cum omnibus suis pertinentiis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri fundata est).

OBRAZLOŽENJE

1. Manjkavosti predloženog obrazloženja, odnosno prijedloga

Glavna manjkavost obrazloženja, odnosna prijedloga profesora Husića, Zlatara i Peledije, koji je dobrim dijelom preuzet u Obrazloženje koje nam je dostavila gradska skupština, je to što spomenuti profesori uopće ne uzimaju u razmatranje srednjovjekovne i novovjekovne zapadne, odnosno dubrovačke izvore nego svoj prijedlog temelje skoro isključivo na osmanskim izvorima, osobito na vakufnami Isa-bega Ishakovića koristeći se obilato radovima Hazima Šabanovića Postanak i razvoj Sarajeva objavljenog u Radovima Naučnog Društva NR BiH, Knjiga XIII., Odjeljenje historijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, iz 1960. godine i Vakufnama Isa-bega, sina pokojnog Ishak-bega, Lejla Gazić (ur.), Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), (Sarajevo: 1985.). I Šabanović svoju teoriju o nastanku Sarajeva prvenstveno temelji na osmanskim izvorima. On, doduše, spominje i zapadne, odnosno dubrovačke izvore ali ih u svojoj argumentaciji o nastanku Sarajeva odbacuje, prema našem mišljenju, bez dovoljno argumenata.

Osvrtanje na sve postavke spomenutih autora, koje po našem mišljenju ne bi mogle izdržati povijesno-znanstvenu kritiku, odvelo bi nas u preširoko izlaganje. Zato ćemo se osvrnuti samo na neke od njih i pokazati njihovu neodrživost.

Kao što je već spomenuto autori su se obilato koristili radovima Hazima Šabanovića, međutim, ono što je razvidno iz Prijedloga ni Šabanovićem se nisu dosljedno koristili. U Prijedlogu piše: „Hazim Šabanović je već davno potvrdio da naziv Vrhbosna koji se često dovodi s tim u vezu nije naziv grada ili naseljenog mjesta nego da se on uvijek odnosi na širi geografski prostor, ima „regionalno“ značenje e ne uže toponimsko“ – (istaknuo M. K.).^[2] Što H. Šabanović o tome piše? Na str. 74., spominjući dva dubrovačka izvora iz 1436. i 1439. u kojima se spominje Vrhbosanje, odnosno Vrhbosna Šabanović doslovno piše: „Oba ova spomena Vrhbosne, naročito drugi, upućuju da se tu sada svakako radi o određenom mjestu u župi Vrhbosni, a ne o cijeloj župi“ – (istaknuo M. K.).^[3]

Što se tiče srednjovjekovnog grada Vrhbosne kao kastela, castruma ili civitasa i Šabanović smatra da on nije postojao iz razloga jer se kao takav nigdje ne spominje.^[4] On time pobija, prema našem mišljenju s nedostatnom argumentacijom, dotadašnja mišljenja koja su grad Vrhbosanje, odnosno Vrhbosnu locirala iznad Vratnika na lokalitetu poznatom pod imenom Bijela Tabija ali ipak priznaje da je na području današnjeg Sarajeva postojalo gradsko naselje. Analizirajući osmanske deftere s kraja XV. i početka XVI. stoljeća on doslovno piše: „Na osnovu tih podataka vidi se da je u srednjovjekovnoj Vrhbosni ili Vrhbosanju postojalo istoimeno otvoreno gradsko naselje (istaknuo M. K.), varoš, trg, Vrhbosna ili Vrhbosanje kakvi je u Bosni bilo još, ne samo u rudarskim centrima, nego i izvan njih, kao što su npr. Foča, Prača, Zenica, Pljevlja, Prijepolje, itd.“^[5] Dakle i sam Šabanović koji je tvrdio da nije postojao grad, kastel, castrum pa ni civitas pod imenom Vrhbosna priznaje da je prije Osmanlija na mjestu današnjeg Sarajeva postojalo „otvoreno gradsko naselje“ koje se zvalo „Vrhbosna ili Vrhbosanje“. On ovo naselje locira negdje na prostoru oko Higijenskog zavoda. O ubikacije ovoga naselja ne postoji jednoglasno mišljenje i nije nam namjera ovdje ulaziti u raspravu o tome predmetu nego samo istaknuti činjenicu da i sam Šabanović, na kojeg se autori spomenutog prijedloga oslanjaju, govori o postojanju gradskog naselja na području današnjeg Sarajeva. To naselje su Dubrovčani zvali Vrhbosanje i prije i poslije osmanskog osvajanja o čemu će biti govora kasnije.

Na drugom mjestu u Prijedlogu stoji: „Najstariji izvor koji spominje i najbliže naselje koje je moglo prethoditi imenu grada „Saraj“ potječe iz 1455. godine, vremena kada je Isa-beg bio bosanski krajišnik, zapovjednik i vojni upravitelj najisturenijih dijelova pod kontrolom Osmanskog carstva. Nedaleko od utvrđenog Hodidjeda, na prostoru kasnijeg Sarajeva, formiran je seoski Pazar – trgovište pod imenom Tornik (…) koji se spominje 9. – 18. maja 1455. godine.“^[6] Ovdje ne treba veliko obrazlaganje. Dovoljno je spomenuti samo jedan dubrovački dokument iz 1409. godine koji govori o istovaru tri tovara „u Vrhbosni na Utorniku“ (et reliquas tres salmas in Verbossani na Utorrnich).^[7] Spomenuti podatak ne samo da govorio o Utorniku, Torniku prije 1455. nego sugerira da se taj lokalitet – Utornik/Tornik nalazio u Vrhbosni. Također u Prijedlogu o Torniku piše: „Izvor iz 1485. samo je sumarno dokumentirao Sarajevo u tri cjeline: I. kvart (džemat – skupina) muslimana 43, II. kvart (džemat – skupina) nemuslimana 103; i III. kvart (džemat – skupina) Dubrovčana 8. U svom naslovu izvor ga definira kao: ‘sam pazar Torkovište, poznato kao Saraj’ (…). To je ustvari Utorkovište koje je pisar unio kao ‘Torkovište’ što suštinski ništa ne mijenja. Mnogo je važniji naglasak da se u pisanoj artikulaciji već odomaćio i da je prihvaćen naziv ‘Saraj’ što se ističe da je mjesto poznato kao ‘Saraj’. To znači da se već samo ime afirmiralo, odomaćilo u upotrebi ali da administracija nije potiskivala ni starije ime lokaliteta koji je srastao s nastajućim gradom.“^[8] Činjenica je da se 1485. već udomaćio naziv „Saraj“ i da popisivač „nije potiskivao starije ime lokaliteta“, ali se ne može prihvatiti konstatacija da je to učinjeno jer je taj lokalitet „srastao s nastajućim gradom“. Iz same formulacije čini se jasnim da je popisivač identificirao Torkoviše i Saraj jer kaže: „sam pazar Torkovište, poznato kao Saraj“. Već smo gore vidjeli da se Tornik/Utornik/Torkoviše spominje 53 godina prije vakufname Isa-bega Ishakovića te da ga ovdje osmanski popisivač 1485. poistovjećuje sa Sarajevom. Što o tome trgu i gradskom naselju na mjestu današnjeg Sarajeva kaže Vesna Mušetić-Aščarić? Prema njoj „osnovu za nastanak gradskih naselja na sarajevskom području činila je trgovina, jer se ovo područje nalazilo na raskrsnici brojnih karavanskih putova srednjovjekovne Bosne, a potom i na bazi agrarne proizvodnje. […] Postojanje srednjovjekovnog trga na prostoru današnjeg Sarajeva nije sporno. Sporno je pitanje njegova statusa i ranga […]. Međutim, ako se zna da su trgovi nastajali na mjestima povoljnim za promet, a ponajviše kao upravni centri većih oblasti, te da ih je podizala krupna bosanska vlastela, onda je jasno da je na prostoru srednjovjekovne župe Vrhbosne morao postojati trg koji je imao funkciju upravnog centra oblasti.“ Ona dalje raspravlja o razvoju trga Tornik te identifikaciji Tornika s Vrhbosnom, iznoseći stavove koji bi se u nekoj znanstvenoj raspravi mogli podvrći kritici ali za ovo obrazloženje nisu bitni, te zaključuje: „Na osnovu navedenih podataka da se zaključiti da je na prostoru današnjeg Sarajeva postojao srednjovjekovni trg koji treba ubicirati na prostor Varoši, odnosno Gornje Varoši, kvarta oko stare pravoslavne crkve, te da je kao otvoreni trg imao zaštitu Bijele tabije. Neodrživo je mišljenje da je to bio seoski trg (istaknuo M. K.) bez većeg značenja i da ne postoji nikakva veza između ovog trga i kasnijeg Sarajeva. Naprotiv, rani turski izvori upućuju na zaključak da Turci ovdje zatiču gradsko naselje (čemu naziv Stara Varoš iz 1462., odnosno Staro trgovište iz 1468.), da ono nije identično orijentalnoj varoši Saraju, koja nastaje na sistematskoj osnovi, ali da je kao takvo ušlo u urbano tkivo novog gradskog naselja, uostalom kao i susjedna sela. Kada se tako sagleda ovaj problem, onda se može izreći konstatacija da je na užem sarajevskom području u srednjem vijeku postojalo gradsko naselje u rangu trga, trgovišta a potom i varoši (istaknuo M. K.). Prvotni naziv mu je bio Tornik a kasnije Vrhbosna, dok se u osmanskim izvorima pojavljuje naziv Saraj, odnosno Saraj-ovasi.“^[9]

Problem „Saraja“, perzijske riječi koja se uglavnom prevodi kao „dvor – dvorac“.^[10] I autori spomenutog Prijedloga i Šabanović, on doduše s više opreza, govore o dvoru Isa-bega Ishakovića bez, prema našem mišljenju ikakva utemeljenja u povijesnim izvorima. Radi se o pretpostavkama koje u nekom dijelu prelaze u konstatacije. U Prijedlogu na jednom mjestu pišu: „Ključni moment za osnivanje grada predstavljalo je podizanje „saraja – dvora“, o kojem ne znamo ništa više od onoga što nam daje kasniji naziv u različitim kontekstima. […] Ostala su otvorena mnoga pitanja u vezi sa spomenutim ‘sarajom’, gdje se nalazio i kad je podignut. Može se pretpostaviti (istaknuo M. K.) u blizini prvobitnog teritorija grada, te da je podignut između 1448. i 1455. godine, kada je definitivno učvršćena osmanska vlast i izvršen prvi popis naselja na tom području. Da je saraj podignut do 1455. godine potvrđuje naziv ‘Saraj ovasi’ koji se već tada spominje.“^[11] Na drugom mjestu stoji: „To je odrednica koja označava cijelo kotlinsko područje Miljacke i izvorišni tok rijeke Bosne pod imenom Vilajet ‘Saray ovasi’ (…) – Saraj polje ili Sarājevo polje po dvorcu koji je Isa-beg podigao u blizini utvrđenog Hodidjeda.“^[12] Na trećem mjestu piše: „Iz ovoga je vidljivo još da je prvobitno podignuti ‘saraj’ Isa-bega Ishakovića presudno utjecao na buduće ime grada“.^[13] U prvome navodu stoji da o tome ‘saraju – dvoru’ ne znamo ništa te da se pretpostavlja da bi on mogao biti „u blizini prvobitnog teritorija grada“ dok se u drugom i trećem navodu bez ikakvih ograda, skoro kao, ako i ne kao konstatacija, govori o podizanju „saraja“. Što o Isa-begovu ‘saraju – dvoru’ piše Šabanović? On piše: „Valja, međutim, napomenuti da taj saray, ako je uopće postojao (istaknuo M. K.) (jer za to nema nikakva jačeg dokaza osim narodne tradicije), nije bio nikakva stalna rezidencija Isa-bega Ishakovića ili nekog drugog namjesnika, nego prije dvorca (sic!) u kome je Isa-beg otsijedao za svog privremenog boravka u Vrhbosni. Tradicija o tome dvorcu mogla je nastati iz najpopularnijeg značenja riječi saray, ali on nije morao bezuslovno postojati pa da se ovo mjesto tako nazove. Sarajevo odnosno župa Vrhbosna mogli su se nazvati Saray-ovasi i bez konkretnog dvorca, jer riječ saray u islamskoj civilizaciji znači prije svega stanište, prebivalište, a tek onda dvor.“^[14] Kako se može vidjeti iz navedenog postojanje Isa-begova saraja u prvim vremenima osmanske vladavine vrlo je problematično. Marko Vego, s kim se možemo složiti ili ne složiti, ali kad vidimo problematičnost postojanja ‘saraja’ prije bi se mogli složiti nego ne složiti, piše: „Da je Isa-beg sagradio novi dvorac za svoju rezidenciju, sigurno bi to spomenuo u vakufanami ili kojom drugom zgodom.“^[15]

Ono što nas malo začuđuje da Prijedlog uopće ne uzima u razmatranje lokalitet poznat pod nazivom Bijela Tabija. Šabanović ga također ne spominje izravno ali čini se da na nj aludira kad piše: „Nema spomena gradu, posadi, niti dizdaru u Sarajevu ni u kasnijim turskim ni drugim izvorima sve do sredine XVI v. Prvi pouzdan izvor u kome se spominje tvrđava u Sarajevu imamo tek iz sredine XVI v., u putopisu Katarina Zena.“^[16] Sustavna arheološka ispitivanja na Bijeloj Tabiji, koliko nam je poznato do sada, osim možda nešto u novije vrijeme, nisu rađena, međutim na osnovi onoga što je rađeno može se slobodno reći da se tu radi o građevini iz Srednjeg vijeka, odnosno iz vremena prije dolaska Osmanlija. O Bijeloj Tabiji Alija Bejtić, koji doduše Bijela Tabiju identificira s Hodididom (Hodidjedom), što također može biti predmet znanstvene rasprave, piše: „Više činjenica ukazuje zaista na to da se ovdje zaista radi o gradu koji je nastao u doba srednjovjekovne bosanske države, daleko prije najezde Osmana.“ On dalje iznosi dokaze „posredne naravi“ posebno „samu arhitekturu tvrđave“ te zaključuje da „navedena sličnost grada na Vratniku u Sarajevu sa gradovima srednjovjekovne Evrope ne može biti slučajna. […] Mora se posebno naglasiti sličnost grada na Vratniku s brojnim gradovima u Hrvatskoj, Slavoniji i Sremu, sve su te zemlje u srednjem vijeku bile pod prevlašću Mađara, a ta ista mađarska prevlast učvrstila se u Bosni već polovinom 13. stoljeća. Dominacija je postojala, razumije se naročito u vojnim poslovima, u koje je spadala i izgradnja tvrđava. Upravo otud i osvjedočenje da je srednjovjekovna mađarska arhitektura gotičkog smjera bila temelj tlocrtne osnove i oblika grada na Vratniku. Ima još jedna osobita okolnost koja kazuje da je grad na Vratniku srednjovjekovnog porijekla: utvrda je bila bez bastiona kao zasebnih artiljerijskih platformi, a to znači da je nastala najkasnije do kraja 14. stoljeća, u doba kad ovdje još nije otpočela ili se barem nije omasovila upotreba topova“.^[17] S Bejtićevim mišljenjem slaže se i Vesna Mušeta-Aščerić.^[18]

Ne bi li se na osnovi iznesenog možda mogla naslutiti da je spominjani „saraj“ Bijela Tabija. Jasno ovo je samo pretpostavka koja traži temeljno znanstveno pretresanje. Bez obzira bio to „saraj“ ili ne činjenica je da se radi o srednjovjekovnoj utvrdi tako ovim otpada i Šabanovićevo mišljenje da na području Vrhbosne nije postojao kastel ili castrum ukoliko prihvatimo da je Hididid (Hodidjed) tamo gdje ga većina arheologa i povjesničara ubicira.

2. Zapadni, odnosno dubrovački izvori

Za razliku od osmanskih izvora, zapadni odnosno dubrovački izvori predstavljaju kontinuitet u sagledavanju povijesnih zbivanja na ovim našim prostorima, osobito u Bosni, konkretno na razmeđu između srednjovjekovne bosanske države i Bosne kao dijela Osmanskog Carstva. Kad se govori o zapadnim osobito o dubrovačkim izvorima, koje usput rečeno treba još dobro pretresti, treba imati na umu da oni ne donose ono što bi mi danas željeli čuti nego ono što je u to vrijeme bio interes dubrovačke zajednice a to je uglavnom bila trgovina. Ono što je jasno iz ovih izvora je da oni srednjovjekovnu Vrhbosnu, odnosno Vrhbosanje poistovjećuju s kasnijim Sarajevom. Sljedeći niz izvadaka iz zapadnih i dubrovačkih izvora to jasno potvrđuje:

20. 1244: Prvi spomen Vrhbosne susrećemo u darovnici kralja Bele IV. od 20. srpnja 1244.: „U Brdu iznad (povrh) Vrhbosne sa svim onim što mu pripada, gdje je katedralna crkva sv. Petra utemeljena/sagrađena“ (in supra Urhbozna Burdo cum omnibus suis pertinentiis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri fundata est).^[19] Neki su ovaj „in supra“ pročitali kao „in supa“ što bi značilo „U župi Vrhbosna Brdo gdje je katedralna crkva sv. Petra sagrađena“ međutim prema najstarijem prijepisu ove darovnice koju donosi Theiner i prema faksimilu kojeg donosi Mandić stoji upravo „in supra“.^[20] Jasno je da se ovdje izravno iz teksta ne može zaključiti da se radi o gradu, gradskom naselju Vrhbosni. Međutim, kad se ovaj podatak usporedi s crkvenim propisima o uspostavljanju biskupskih sjedišta, koji su tražili da to ne bude selo ili manje mjesto zbog ugleda biskupa, onda se može s velikom vjerojatnošću zaključiti da je Vrhbosna u to vrijeme u Bosni predstavljala značajno naselje, po svemu sudeći značajnije od drugih. Naime, još je crkveni sabor u Sardici u Bugarskoj 342/3. odredio da se ređenje biskupa ne treba dozvoliti „u nekom selu ili nekom malom gradu; gdje je dovoljan jedan svećenik tu nije potreban biskup da se ne bi ponizilo biskupsko ime i ugled“.^[21] Sličnu je odredbu ponovio i crkveni sabor u Splitu 925. godine: „U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenika i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima da biskupsko ime ne gubi ugled“.^[22]
21. 1270: Dubrovački kronačir Luccari (Lukarević) u svojoj kronici objavljenoj u Veneciji 1605. piše da je „Kotraman Nijemac, sagradio 1270. gradić (dvorac) Vrhbosnu iz kojega je izrastao grad Sarajevo (Cotromano Tedesco edificò il Castello di Varh Bosna, da cui crebbe la città di Saraio).^[23] Ovo je kroničarski izvor i nema vrijednost arhivskog dokumenta. Lukarević ga vjerojatno nije izmislio. Negdje je našao ovaj podatak ili nešto slično. Međutim, ono što je važno za ovaj predmet jest da Dubrovčani početkom 17. stoljeću pišu da je Sarajevo izraslo iz ranijeg gradića, dvorca Vrhbosne.
22. 1296: U jednoj dubrovačkoj sudbenoj parbi 1296. spominje se kuća Prodana iz Kozla „u kraju Vrhbosne“ (Ego eram circa duo menses sunt modo in partibus Verboxenie in domo Predani di Cosal).^[24] Ovdje je riječ o predjelu Vrhbosni ali samo spominjanje Prodana iz Kozla kod Fojnice koji je trgovao s Dubrovčanima i bio im dobro poznat^[25] a koji je preselio u kraj Vrhbosne i tu imao kuću upućuje da je u Vrhbosanju u to vrijeme bilo trgovište, a trgovišta su u ondašnjim prilikama bila gradska naselja.
23. 1300: Spominje se Vrhbosna u vezi prodaje neke Dobroste „od Vrhbosne“. Šabanović smatra da ovdje nije jasno „da li se radi o određenom naselju u župi Vrhbosni ili o cijeloj župi.“^[26] Do originalnog dokumenta nismo uspjeli doći ali latinska prepozicija „de“ što vjerujemo da stoji u originalu može se prevesti i s „iz“, dakle „iz Vrbhosne“.
24. 1379: Dubrovčani su 26. travnja 1379. dozvolili jednom svom građaninu da može na dva mjeseca ići u Vrhbosnu (Erlaubniss einer Ragusaner […] auf zwei Monate nach Verbosannie zu gehen.).^[27]
25. 1409: Već spominjani dubrovački dokument, ustvari trgovački ugovor o istovaru tri tovara „u Vrhbosni na Utorniku“ (et reliquas tres salmas in Verbossani na Utorrnich).^[28]
26. 1436: Dubrovački poslanik trebao je potražiti osmanskog vojvodu Baraka u Podvisokom ili u Zenici (in Bosna circha Sot-Visochi o Senize) ali ako ga tamo ne nađe treba ga sačekati oko Vrhbosne gdje je spomenuti vojvoda trebao doći (circha Verchboxanie dove die kapitare et ritornare).^[29]
27. 1439: Dubrovčani su dali naputak jednom svom poklisaru da potraži osmanskog vojvodu Sebalia „koji se nalazi u Bosni u Vrhbosanju ili Hodidjedu, ili jedan dan uokolo (ritrovando si in Bosnia in Verbosanie o in Chodidieth o li circha per una zornata intorno).^[30]

Od 1450., možda godina-dvije ranije smatra se da postoji stalna osmanska prisutnost u Vrhbosni

1455. : „u novembru 1455. šalje republika sv. Vlaha darove ‘Skender vojvodi u Vrhbosni’“.^[31]
1456. i 1461.: „u septembru 1460. i u jesen 1461. opet se šalju iz Dubrovnika darovi vojvodi u Vrhbosnu“ (de donadondo vayvode de Verchbossanie qui misit amb. Vrathcum ad dominum nostrum; dar vayvode Aschadama de Verchbossania).^[32]

1462. – vakufnama Isa-bega Ishakovića

1481. : U jednoj registraciji presude suda u Dubrovniku spominje se Vrhbosna, odnosno Vrhbosanje dva puta. Jednom se govorio o slanju neke čohe „iz Vrbosanja u Dubrovnik (Item li panni octo de compagnia mandati da Verbossania ad Ragusa) a drugi put da je neki Michael bio odsutan iz Vrhbosanja 4 mjeseca (state fora da Verbossania 4 mesi).^[33]
1482. : Radi se o kupoprodaji olova gdje se spominju braća Radič i Radonja Pribinić iz Dubrovnika kao stanovnici Vrhbosanja, odnosno Vrhbosne (Nos Radiz et Radognia, Pribignichi, fratres, de Ragusio, habitatores in Verbossania).^[34]
1483. : Radi se o registraciji nekih ranijih zaduženja u kojoj se spominje jedna isprava napisana u Vrbosanju, odnosno Vrhbosni 1479. godine (Item ostendes unum cyrographum scripum in Verbossania in 1479.).^[35]
1484. : Radi se izjavi o kupoprodaji olova u kojoj Dubrovčani i sarajevskog kadiju nazivaju vrhbosanskim, odnosno kadijom iz Vrhbosne (Michael Ma. de Zizer dicens per obligationem factam in sigillato cadie de Verbossania de 1501, 20 nuoembris).^[36]
1485. : Kad je poznati putopisac Benedikt Kuripešić putovao ovim krajevima piše da je prošao kroz „grad Vrhbosnu“ (Am Mitwochen den XIII, Septembris von Kovaga uber das Verhbossenweytfeld / und durch die statt Verbossen / nachmals uber einn hoch gepyrg wollang gezogen /…).^[37]

Zaključak

Na temelju iznesenih arhivskih i drugih podataka zapadnih, osobito dubrovačkih izvora jasno proizlazi da su Dubrovčani, koji su, kako je već rečeno, na ovim prostorima predstavljali kontinuitet, a i ostali zapadni putopisci, naselje/grad na prostoru današnjeg Sarajeva nazivali istim imenom i prije i poslije osmanske okupacije – Vrhbosanje, odnosno Vrhbosna. Očito je za njih osmansko naselje/grad koji se počinje nazivati Sarajevo bilo ono isto naselje/grad koji su oni u prije Osmanlija zvali Vrhbosanje, odnosno Vrhbosna te ga tako nastavili nazivati i nakon dolaska Osmanlija.

Na temelju ovih podataka može se utvrditi da grad Sarajevo nije nastao vakufnamom Isa-bega Ishakovića iz 1462. nego da je on postojao i ranije samo pod drugim imenom koje se protezalo još do u 16. stoljeće.

Izvori:

[1] Prijedlog ustanovljenja Dana osnivanja Sarajeva, 2. http://isabegishakovic.ba/wp-content/uploads/2019/03/Elaborat-za-Dan-grada-Sarajeva-19-03-2019.pdf-pretrazivo-FINALNI-SKENIRANI.pdf.

2 Prijedlog ustanovljenja Dana osnivanja Sarajeva, 7. http://isabegishakovic.ba/wp-content/uploads/2019/03/Elaborat-za-Dan-grada-Sarajeva-19-03-2019.pdf-pretrazivo-FINALNI-SKENIRANI.pdf. (dalje: Prijedlog)

3 Hazim ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Radovi, Knjiga XIII, Odjeljenje historijsko-filoloških nauka, Knjiga 5 (Sarajeva 1960.), 74.

4 H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 74.

5 H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 76.

6 Prijedlog, 7.

7 Mihajlo DINIĆ, Srpske zemlje u srednjem veku, (ćir.), (Beograd, 1978.), 314, bilj. 40; Mladen ANČIĆ, Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne (Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 2001.), 186, bilj. 22.

8 Prijedlog, 9

9 Vesna MUŠETA-AŠČARIĆ, „Srednjovjekovna naselja na mjestu današnjeg Sarajeva“, Dževad JUZBAŠIĆ (ur.), Prilozi historiji Sarajeva: Radova sa znanstvenog simpozija Pola milenija Sarajeva, održanog 19. do 21. marta 1993. godine (Sarajevo:  Institut za istoriju, 1997.), 39-42.

10 O značenju riječi H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 83, bilj. 30.

11 Prijedlog, 3.

12 Prijedlog, 7-8.

13 Prijedlog, 10.

14 H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 85.

15 Marko VEGO, „Civitas Vrhbosna – Postavljanje problema i rasprava“, Naše starine XIII (1972.), 96.

16 H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 76.

17 Alija BEJTIĆ, „Srednjovjekovni grad Hididid bio je na Vratniku u Sarajevu“, Radovi ANU BiH, LXIV, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 20, (Sarajevo: 1979.), 119-122.

18 Vesna Mušeta-Aščerić, Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću: između zapada i istoka (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2005.), 125-127.

19 Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, svezak IV., T. SMIČIKLAS (sabrao i uredio), (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1906.), 239.

20 O tome M. VEGO, „Civitas Vrhbosna (Postavljenje problema i rasprava)“, 85. Dokument se može također pogledati kod Theinera: Vetera monumenta Slavorum meridionalium historima illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis vaticanis, tomus primus, ab Augustino THEINER (Romae: Typis Vaticanis, 1863.), 296-299.

21 Tekst na latinskom i u prijevodu: M. VEGO, „Civitas Vrhbosna (Postavljenje problema i rasprava)“, 90. Vego pogrešno sabor u Sardici datira 347.

22 Prijevod izvornog teksta u: Nada KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. (Zagreb: 1972.), 33-35.

23 Giacomo di Pietro LUCCARI, Copioso ristretto de gli annali di Ravsa (Venetia: 1605.), 16-17.

24 Spisi Dubrovačke kancelarije, knjiga III., Josip LUČIĆ (prep. i prip.), (Zagreb: Akademia scientiarium et artium Slavorum merdionalium, 1988.), 305.

25 Da je Prodan iz Kozla bio dobro poznat Dubrovčanima svjedoči pitanje jednog Dubrovčanima postavljeno Prodanovu momku: „Que nova de Predano?“ Spisi Dubrovačke kancelarije, knjiga III., 287.

26 H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 73.

27 Konstantin JIRIČEK, Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbine und Bosnien wachrend des Mittelaltes (Prag: 1879.), 85, bilj. 294.

28 M. DINIĆ, Srpske zemlje u srednjem veku, 314, bilj. 40.

29 Mihajlo DINIĆ, Zemlje hercega Svetoga Save (Beograd: 1940.), 221; H. ŠABANOVIĆ, „Postanak i razvoj Sarajeva“, 74.

30 DAD, Lett. Lev. vol. 12, fol. 125v, 13. 3. 1349. Također u: M. ANČIĆ, Na rubu Zapada, 186, bilj. 22.

31 M. DINIĆ, Zemlje hercega Svetoga Save, 222. Dinić se poziva na dubrovački arhivski dokument: Acta Con. Rog., vol. 14, f. 232.

32 M. DINIĆ, Zemlje hercega Svetoga Save, 74. Također se poziva na dubrovačke arhivske dokumente: Acta Con. Rog., vol. 16, f. 178v – 15. 9. 1460. i  Acta Con. Rog., vol. 16, f. 296.

33 Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne: (ispisi iz knjiga kancelarije Državnog arhiva u Dubrvoniku 1341-1526), sv. 3, Esad KURTOVIĆ (prir.), (Sarajevo: Institut za historiju – Historijski arhiv, 2019.), 1363-1364.

34 Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne, 1364.

35 Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne, 1387.

36 Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne, 1453.

37 Benedikt Kuripešić, Itinerarium, Wegrayss Kün, May. potschafft gen Constantinopel zu dem Türkischen Keiser Soleyman. Anno XXX – MDXXXI, C IIv.