Joseph Marko je bivši ustavni sudac BiH koji je drastično mijenjao svoja stajališta. Uostalom, kao i njegov klijent pred ESLJP-om Slaven Kovačević koji je, pak, mijenjao nacionalno opredjeljenje kao nogometne dresove
Slučaj “Kovačević protiv Bosne i Hercegovine” pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP) i dalje izaziva reagiranja i analize. Posljednji je odgovor Igora Popovića na interpretaciju austrijskog pravnika i profesora Josepha Marka, piše Večernji list. Popovićeva analiza odnosi se na pravne propuste Marka, koji je nekada bio zagovaratelj konstitutivnosti naroda u BiH, a sada traži ukidanje tih prava pred Europskim sudom za ljudska prava. Naime, Joseph Marko je bivši ustavni sudac BiH koji je drastično mijenjao svoja stajališta. Uostalom, kao i njegov klijent pred ESLJP-om Slaven Kovačević koji je, pak, mijenjao nacionalno opredjeljenje kao nogometne dresove. U 2000. godini, dok je bio sudac Ustavnog suda BiH, Marko je s drugim strancima te bošnjačkim sucima preglasao srpske i hrvatske suce u apelaciji koju je podnio Alija Izetbegović, tražeći primjenu načela konstitutivnosti naroda na cijeli teritorij BiH. Ovaj stav postavio je temelje za kasniji politički okvir BiH u kojem Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi imaju jasan pravni status.
Međutim, samo 25 godina poslije Marko kao pravni zastupnik Slavena Kovačevića pred Europskim sudom za ljudska prava traži suprotan pravni zaključak – ukidanje konstitutivnosti naroda u BiH i njihovih političkih prava, odnosno njihove uloge u političkom sustavu zemlje. U svom odgovoru Popović je temeljito analizirao argumente koje je Marko iznio pred ESLJP-om u slučaju “Kovačević”. Ključni element koji Popović ističe u analizi jest Markov neuspješan prijedlog da se konstitutivnost naroda u BiH ukine, čime bi se smanjila politička prava naroda u zemlji. Igor Popović u svojoj analizi nedavne odluke Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Kovačević protiv Bosne i Hercegovine” kritizira nedostatak cjelovitosti u analizi profesora Marka, koji je presudu tumačio kao potencijalno revolucionarnu za pravni i politički okvir BiH i zemalja članica Vijeća Europe. Popović smatra da Marko zanemaruje ključne aspekte presude i važan kontekst koji je doveo do odbacivanja prijave te upućuje na bitne čimbenike koji su odlučujuće utjecali na ishod. Slučaj se odnosi na tužitelja koji se izjašnjava kao građanin BiH, a ne kao pripadnik jednog od konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata, Srba) te tvrdi da izborni sustav BiH diskriminira njegove političke slobode. ESLJP je u početnoj presudi utvrdio diskriminaciju, ali je Veliko vijeće poslije odbilo prijavu. Popović upućuje na to da analiza profesora Marka ne uzima u obzir ključne aspekte presude, poput zaključka Velikog vijeća da je tužitelj zloupotrijebio pravo na podnošenje prijave. Sud je naveo da su dva čimbenika bila ključna za ovu odluku curenje informacije o presudi prije službene objave, kao i obmanjujuće ponašanje tužitelja u vezi s tim. Tužitelj je na televiziji izjavio da je bio obaviješten o ishodu presude, a poslije je to porekao, čime je prekršio dužnost suradnje u dobroj vjeri s ESLJP-om. Također, tužitelj je 2012. godine koristio hrvatski identitet za stjecanje državljanstva, što je Popović označio kao oportunističku promjenu identiteta.
Ove radnje dovele su do sumnje u vjerodostojnost tužitelja, što je utjecalo na odbacivanje prijave. Profesor Marko sugerira da je presuda retroaktivno utjecala na već odlučeni slučaj, što Popović smatra netočnim. On podsjeća da ESLJP ima ovlast odbiti prijavu u bilo kojem trenutku, uključujući i prije Velikog vijeća. Odluka Velikog vijeća stoga nije neobična i nije izazvala retroaktivne učinke, kako sugerira Marko. Popović se također osvrće na Markove tvrdnje da bi presuda mogla dovesti do poništenja sudske prakse ESLJP-a o izbornim pravima u BiH, počevši od slučaja “Sejdić i Finci”. Popović navodi da presuda Velikog vijeća ne mora nužno izazvati promjene u tumačenju prava. Prema njegovoj analizi, postoji nekoliko mogućnosti za budući pravni razvoj – Sud može zaključiti da članak 3. protokola br. 1 ne vrijedi za Dom naroda BiH s obzirom na to da birači nemaju izravno pravo birati članove ovog tijela, nego ih delegiraju druga zakonodavna tijela. Drugi pristup mogao bi biti razjašnjenje razlike između aktivnih i pasivnih izbornih prava u specifičnom kontekstu BiH, čime bi se zadržala dosadašnja tumačenja u vezi s izbornim pravima, bez većih promjena.
