Samo nekoliko dana nakon što je uz nasilje i pritisak proguran SDA-ov Zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, bošnjačke stranke oživile su novi udar na interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, piše Večernji.
Osokoljena “uspjehom” s plinskim biznisom, ovoga puta tek bošnjačka politička oporba iz SDA, Demokratske fronte, Stranke za BiH i NES-a otišla je korak dalje te uputila prijedlog zaključka koji se tiče reorganizacije javnih poduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatska pošta Mostar i Hrvatske telekomunikacije. S njim dostavljen je i prijedlog o “reorganizaciji” pandana – javnih kompanija koje djeluju na području s bošnjačkom većinom. U pitanju su EP BiH, Pošta BiH i BH Telekom.
Prijedlogom zaključka koji su u parlamentarnu proceduru uputile oporbene bošnjačke stranke, a koji ipak nije usvojen, oživljava se da se u sklopu rasprave o zakonu o dopunama Zakona o stečaju usvoji zaključak da se ovaj potez provede “u cilju unaprjeđenja poslovanja, uvažavajući ustavnu strukturu FBiH”. Objašnjava se da bi reorganizacija podrazumijevala “izmjene upravnih i nadzornih struktura”. Uz to, traži se i dubinska analiza spomenutih poduzeća. Nije dugo trebalo pa da i trbuhozborci ovih velikobošnjačkih stranaka na društvenim mrežama objasne kako bi zapravo taj potez trebao voditi gašenju “hrvatskih” kompanija i onih koje u svome nazivlju imaju Herceg Bosnu. A to bi se provelo s “učinkovitijim ujedinjavanjem” kompanija. Nije to nova ideja, ali se svako malo reciklira i tako do granice pucanja dovode hrvatsko-bošnjački odnosi.
No, s obzirom na specifičnu političku i društvenu strukturu Bosne i Hercegovine, koja je ustrojena po nacionalnim linijama, restrukturiranje javnih kompanija poput JP Elektroprivreda BiH, Hrvatske pošte Mostar i HT-a Mostar, koje imaju jasnu većinsku nacionalnu pripadnost ili upravljanje, moglo bi izazvati teške nacionalne i političke prijepore. Ponajprije stoga što bi to Hrvati smatrali pokušajem centralizacije i ugrožavanja njihova utjecaja u kompanijama koje su ključne za ekonomski i infrastrukturni razvoj područja s hrvatskom većinom (Hrvatska pošta, HT Mostar, EP HZ HB). Vjerojatno najbolji primjer kako stvari funkcioniraju u BiH, odnosno FBiH, pokazao je slučaj kada EP BiH nije godinama htio isporučivati električnu energiju kompaniji Aluminij samo zato što se radi o “hrvatskom plijenu”. To je, uz loše poslovanje i visoke cijene električne energije, dovelo do gašenja kompanije, čiji je rad poslije ipak obnovljen u daleko manjem obujmu. Reformama bi se također moglo manipulirati kako bi se ojačala politička kontrola određenih stranaka nad upravljačkim strukturama, što bi izazvalo sumnje među pojedinim narodima. Svaka promjena u upravljačkim strukturama mogla bi se protumačiti kao pokušaj “nametanja” jedne nacionalne politike nad drugom, što je također samo po sebi problematično. Posebice stoga što javna poduzeća često nisu samo ekonomski subjekt već i simbol političke moći određene nacionalne skupine. Stoga bi svaka reforma mogla biti percipirana kao udar na nacionalni identitet i pravo na ravnopravnost.
Ako pak restrukturiranje ne bi bilo provedeno u skladu s načelima transparentnosti i jednakosti, moglo bi doći do optužbi za diskriminaciju jedne skupine u korist druge. Posebno osjetljiva pitanja bila bi alokacija resursa, imenovanja na ključne pozicije i upravljanje prihodima. Reformama bi se mogla povećati nacionalna nepovjerenja, što bi dodatno otežalo političke pregovore i izgradnju povjerenja u Federaciji BiH.
Nacionalni sukobi oko upravljanja ovim kompanijama mogli bi rezultirati blokadom u izvršnim i zakonodavnim tijelima, sprječavajući usvajanje ključnih odluka. A to bi ponajviše služilo kao dobar argument srpskoj strani da pokaže kako je Bosna i Hercegovina neodrživ eksperiment kao što to pokušava nametnuti kao narativ posljednjih gotovo 30 godina. Posve sigurno, radnici iz različitih naroda mogli bi pokrenuti štrajkove i prosvjede, dodatno destabilizirajući ionako krhko stanje u Bosni i Hercegovini.
Bilo kakvi potezi unitarizacije, bilo da je riječ o političkim ili “poslovnim” inicijativama, a što se pokazalo od vremena 2000. kada je međunarodna zajednica sustavno radila u interesu bošnjačke strane, doveli bi do jačanja nepovjerenja i trasiranja puta dezintegracije BiH.
