Žene su ženstvene, muškarci su pravi muškarci, pjevali su svojevremeno Brecelj i Buldožeri parodirajući mačizam i muško ženske odnose. Pjevali su o ženama mnogi veliki pjesnici, pisali su se romani, snimali filmovi, slikali portreti i aktovi, skladala velika glazbena djela, snimali filmovi… Žene su krivo optuživane za prvi grijeh i stoljećima su bile potlačene i iskorištavane. Iako je bilo žena koje su ostale u povijesti zabilježene kao velike ličnosti, ipak je ženska populacija uvijek bila predmet muške žudnje i muških predrasuda i strahova i zbog toga potisnuta na margine. To ipak nije umanjilo njihov utjecaj na život i na povijest. Borile su se za ravnopravnost i u većoj mjeri izborile, ali još uvijek ima sredina u kojima su skrivene od javnosti, kao grijeh ili sramna bolest.
Treba svaki put iznova podsjećati da žene nisu stvari kojima raspolažemo, nego naša polovica, ona za koju često s pravom kažemo da je bolja. One su ljudi sa svojim ambicijama i snovima. One su ljudi, osobe sa svojim zanosima, ljubavima, uzorima, strahovima. Sa svojim ambicijama i stremljenjima. Kroz stoljeća i pored svih ponižavanja i predrasuda uspijevale su biti ne samo supruge i majke, nego i velike vladarice i političarke i velike znanstvenice, umjetnice, sportistice.
Što bismo bez njih, njihove ljepote, nježnosti i dobrote, njihovog ženskog pogleda na svijet? Nije im lako u teškim vremenima, kao što nije lako ni nama, muškarcima. Vole život i životne radosti kao što ih i mi volimo. One su nekad naše lice, nekad naličje. Naprosto, polovica naše duše. Zato nam trebaju da nam duša bude cjelovita. Usudio bih se reći da nam je to Bog dao. A što Bog daje, čovjekovo je da s tim živi. Ne po prisili i s prisilom, nego po svome srcu i osobnom izboru.
Drage naši muškarci, čuvajte žensku ravnopravnost!
Drage naše žene, sretan vam Dan žena!
