Na današnji dan prije deset godina napustio nas je franjevac koji je obilježio jednu povijesnu epohu Viteza i Središnje Bosne fra Franjo Grebenar, a emotivnim statusom na društvenim mrežama voljenog Grebe prisjetio se fra Danijel Nikolić, a status prenosimo u cijelosti:
“Tog 1. 12. 2010. u 5:23 probudio me je zvuk mobitela. Vidjevši na ekranu ime Greba skočio sam naglo iz kreveta i potrčao prema njegovoj sobi. Srce mi je počelo naglo lupalti i uhvatio me strah i sumnja da bi to mogao biti njegov posljednji poziv. Nažalost, moje sumnje su se obistinile. On se već počeo gušiti ležeći u svom krevetu, nije mogao doći do zraka. Karcinom pluća svladao ga je skroz. Pokušao sam mu pomoći medicinskim kisikom koji je bio pored njega i panično zvati hitnu pomoć. Nažalost, obojica smo bili svjesni da je došao kraj. Smogao je jedino snage da mi kimne glavom, kao da se pozdravljao sa mnom i ovim svijetom, i prekrstio se. Nakon što sam mu kao svećenik dao odrješenje, još jednom je kimnuo glavom, prekrstio se i nakon par trenutaka zatvorio oči i zauvijek usnio u Gospodinu.
Nekoliko dana prije smrti, osjetivši da se približava kraj, zovnuo me je u sobu i rekao: “Mali, piši ovo nek svi znaju!”
Tada je rekao:
„Sve ima svoje vrijeme: vrijeme rađanja i vrijeme smrti, vrijeme rata i vrijeme mira, vrijeme tuge i vrijeme veselja, vrijeme zdravlja i vrijeme bolesti… Sad sam ja između dva vremena. Cijeli sam život brzo mislio, brzo govorio, brzo odlučivao i brzo radio. I nedavno liječnici mi otkriju karcinom na plućima. Uz pomoć prirodnih kapi, kemoterapija i operacije nestalo je karcinoma. Svi nalazi pokazali su da ga više nema, ali on se sada ponovno pojavio, iznenada kao krtica u dvorištu. I sad se ja, kapi i lijekovi borimo protiv njega, godina i redovite smrti. Ušao sam u vrijeme strogog mirovanja, stalni slow motion: ne smijem ništa raditi brzo, niti jedan pokret rukom ili glavom, ni ustati ni leći, jer me odmah uhvati gušenje. Zato puno čitam knjige i jedino to brzo radim. Zadovoljan sam i veseo, spreman na šalu jer ne čitam novine i ne slušam i ne gledam vijesti.
I za kraj imam nešto reći što ne bih želio da se zaboravi. Kad sam završio studij i redio se za svećenika u Münsteru (Njemačka), Nijemci su mi davali mogućnost da biram župu da tamo ostanem raditi. Ja, kakav sam, nisam iza ređenja htio ostati ni na ručku, nego sam im rekao da ja idem tamo gdje sam se i izlegao i da tamo planiram i umrijeti – u svoju Bosnu. Sjeo sam u auto i otišao i nikad se nisam za to pokajao.
Mnogi su iz Srednje Bosne (i svećenici) pred ovaj rat otišli u mirnije krajeve bez rata i možda im je u ratu bilo dobro. ali ja vam kažem da oni danas nisu sretni i da se kaju što su išli. Ne mogu nas ni u oči pogledat, a rijetko i dolaze. Velika je sreća ostati sa svojim narodom i sve strahote rata propatiti i proživjeti čistog obraza. Ni za ovo se nikad nisam pokajao.“
Fra Franjo Grebenar bio je jedan od osnivača Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” i njezin prvi ravnatelj, a koja je bila smještena u samoj crkvi u Novoj Biloj i prostorijama župnog ureda. Da nije bilo toga odlučnog franjevca, Lašvanska dolina danas bi bila pusta poput bosanske Posavine. Tada je bio župnik, a zapravo istinski oslonac narodu kojemu je prijetilo uništenje.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!”.
