Na suđenju osmorici optuženih za zločine počinjene na području Viteza, svjedok Tužiteljstva se prisjetio operacije “Prozor” te izjavio da nije imao saznanja o stradanju civila tokom akcije u prosincu 1993. godine.
Remzija Šiljak je kazao da je od studenog 1993. bio načelnik stožera Zapovjedništva operativne grupe Bosanska Krajina, smještene u Travniku. Prisjetio se operativnih djelovanja iz prosinca 1993. godine na području Viteza, u čijim je pripremama sudjelovao te operacije koja je izvođena pod kodnim nazivom “Prozor”.
Ispričao je da je Zapovjedništvo operativne grupe Bosanska Krajina uz suglasnost Mehmeda Alagića, zapovjednika Trećeg korpusa, formirala taktičke grupe radi lakšeg zapovijedanja. Kazao je da je zapovjednik taktičke grupe “Sjever” bio Ibrahim Purić, zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).
Šiljak je ispričao da je 22. prosinca 1993. godine bio na isturenom zapovjednom mjestu (IZM) operativne grupe Bosanska Krajina te da je imao veze sa zapovjedništvima brigade. Na upit tužitelja Ivana Matešića je li je na kraju toga dana akcija uspjela, svjedok je kazao da su snage uspjele deblokirati i osloboditi pritisak na Stari Vitez. Dodao je da je dobio informaciju da su četiri bojovnika Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) zarobljena, a zatim su sprovedeni u Zenicu.
Svjedok je kazao da se ne sjeća informacije o broju ubijenih neprijateljskih vojnika te likvidacije zarobljenih vojnika, te je objasnio da se on bavio operativnim poslovima i da poslovi sigurnosti nisu bili za njega vezani.
“U tom trenutku ja nisam razmišljao o bezbjednosti, niti sam se time bavio”, rekao je Šiljak, dodavši da se kao načelnik stožera nije bavio sigurnosnim aspektom 325. brdske brigade.
Šiljak je iznio mišljenje da se Purić nije snašao kao zapovjednik brigade te da je na ovoj poziciji bio tri mjeseca. On se prisjetio da je Nijaz Sivro bio pomoćnik zapovjednika. Odgovarajući na pitanja obrane prvooptuženog Purića, Šiljak je potvrdio da Purić nije bio pripadnik ove brigade prije dolaska na mjesto zapovjednika. Kazao je da ne zna je li je bilo civila u Križančevom selu prilikom pripreme borbene akcije te dodao da nije imao saznanja o stradanju civila tokom akcije u prosincu.
Na upit optuženog Purića je li je prilikom referiranja koja su bila u vezi sa njim itko govorio o zarobljenim civilima, svjedok je kazao da nije.
Za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti počinjena prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. priosinca 1993. godine, optuženi su Purić, Sivro, Ibrahim Tarahija, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.
Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade ABiH, Tarahija zapovjednik Treće bojne ove postrojbe , Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.
Svjedok Mustafa Džidić je rekao da je 22. prosinca 1993. godine bio na liniji u proboju, kada su prošli ispod linije HVO-a te došli do “Elementare”, koja se nalazila od 200 do 300 metara udaljenosti od Gačićkog potoka. Potvrdio je da je čuo ženski glas.
“Neki je poziv bio, ne znam sad što, tko, odakle”, izjavio je Džidić, te dodao da se više kuća nalazilo preko puta potoka, gdje je bilo i vojnika HVO-a, ali da u tom momentu nije bilo zarobljenih vojnika.
Tužilac Matešić mu je zbog razlike u iskazu pročitao dio zapisnika iz 2018. godine u kojem je svjedok izjavio da je “u nekim neformalnim razgovorima čuo da je bilo zarobljenih vojnika”, na šta je svjedok kazao da je to možda čuo neformalno.
