Čija je ono livada, čija je ono trava, Ivanova livada, koja je doslovno bila spas za više od petsto vlasnika automobila kojima je dida Ivan na svojoj livadi ustupio mjesto za parking u ponedjeljak tijekom Thompsonova koncerta.
I sve bi možda prošlo bez javnosti da unuka Lucija, bez njegova znanja, nije snimala što njezin djed, 84-godišnji Ivan Klarić, radi na svojoj pokošenoj livadi. Znajući kako ne voli javno eksponiranje i kako bi je vjerojatno prekorio da je znao što radi, Lucija, koja inače živi u Zagrebu, djedu nije, sve do povratka u Zagreb, ništa govorila. Objavila je Lucija na društvenim mrežama što je njezin djed Ivan tog dana uradio i svojim videom izazvala mnoštvo pozitivnih komentara te na tisuće pregleda. Video pogledajte OVDJE
– Ma nije to ništa veliko, stajao sam naslonjen, evo baš kao i sad na kapiji svojega dvora i promatrao to mnoštvo koje se slijevalo u Sinj. Ljudi su stajali na jednome mjestu u automobilima po dva sata, ni metra se nisu pomicali. Sve je bilo prepuno automobila. Vozači su pokušavali pronaći metar praznog prostora uz cestu da bi se parkirali. U jednom trenutku, dok sam tako stajao, jedan momak me je upitao pokazujući na prostor uz cestu može li tu parkirati. Ja sam mu rekao kako to nije moje, ali da je privatno i da ne bi bilo u redu, ali sam ga uputio na ulaz uz cestu gdje je moja livada i rekao da slobodno može tu parkirati. Iza njega, vidjevši što sam uradio, zamolili su me još nekolicina njih i u tren se stvorilo na ulazu na livadu desetak automobila – govori Ivan i skromno nastavlja:
– Najviše me se dojmila malena djevojčica koja je sva oznojena sa stražnjeg sjedala automobila zadarskih registarskih oznaka doslovno vapila i pitala roditelje kad će moći izići iz automobila. Onako gledajući to dijete nisam dvojio ni trenutka, već sam njezinu ocu rekao da slobodno može parkirati na livadi. I onda su krenuli jedan za drugim, a ja sam priskočio kako bih regulirao svu tu gužvu i kako bih omogućio da se što više automobila parkira – govori nam djed Ivan, sretan jer je mogao u svoj toj gužvi pomoći.
Zahvalni vozači posezali su za svojim novčanicima kako bi platili parkirno mjesto, nudili su se euri koje je ovaj skromni Sinjanin odbio uz objašnjenje kako on to sve radi zbog naroda, a ne zbog Thompsona.- Tako je isključivo i jedino zbog naroda. Ma bile su to kolone vozila, grad je već bio ‘začepljen’ u prometu, dok su iz pravca Muća i Drniša navirali automobili koji se nisu imali gdje parkirati. Najviše ih je bilo šibenskih i zadarskih registarskih oznaka – prepričava djed Ivan.
Bilo je i komičnih trenutaka u kojima je umorne vozače želio malo oraspoložiti. – Dok je suprug jedne žene parkirao, ona je stajala uz mene rekavši mi kako je ona iz Prugova i kako je od Prugova do moje kuće kolona automobila. Kako bih je oraspoložio, citirao sam joj stihove jedne narodne pjesme koja se pjevala kad bi se djevojka udavala: “Mala moja, drvo javorovo, kud te đava nosi u Prugovo”, na što se ona slatko nasmijala zahvalivši mi što ne naplaćujem parkiranje. Čuvši to, njezina prijateljica je u šali dodala kako ona ne bi sigurno “pustila mukte” da se u nje u Prugovu ovako mnogo automobila parkira – govori Ivan, onako skromno, ni sad svjestan koliko je veliko i dobro djelo učinio.
Žao mu, govori, bilo ljudi i opet bi ponovio, ako bi zatrebalo, ali još više mu je žao što se onih prvih desetak automobila parkiralo na početku i “zatvorilo” dio livade na koji je, po Ivanovoj procjeni, sigurno moglo stati još stotinjak automobila. Ovaj vremešni Sinjanin sa svojom suprugom Pavom uživa u mirnim umirovljeničkim danima. On i supruga radili su u danas propaloj tvornici Dalmatinka u Sinju koja je imala ambulantu za svoje radnike. Ivan je u toj ambulanti radio kao bolničar i vozač u kolima Hitne pomoći.
Upravljač automobila i mjenjač brzina nisu mu strani, baš kao ni previjanje rana, davanje injekcija i sve ostalo što se od njega tih godina u tvorničkoj ambulanti zahtijevalo. U prometu, govori, nije nikad imao problema, jer kulturu vožnje uvijek je iznimno cijenio i poštovao. I danas, premda je “zagazio” u deveto desetljeće svoga života, gotovo svakodnevno sjeda za volan svojega Renaulta Clio i odlazi u spizu u centar Sinja te kupiti neizostavnu štampu, 24sata, jer tu ima najviše križaljki.
Na putu do livade prolazimo kroz uzoran vinograd koji Ivan obrađuje. Imat će i ove godine sigurno oko 600 litara vina. On ne pije, ali zato sve vino poklanja rodbini u Zagreb i dragim prijateljima.
“Pitali su me neki prijašnjih godina bi li im prodao vina, na što sam odgovorio kako mogu samo pokloniti, nikako prodati. Novac koji dobiješ od prodaje brzo se zaboravi, ali demižana vina koju si poklonio prijatelju godinama se pamti”, uz smiješak će dida Ivan.
Nije stoga čudno što je na isti način reagirao kad je trebalo pomoći i barem za dio onih koji su pristizali u Sinj na dan koncerta olakšati boravak.
“Ma neka me pamte po dobru, to je za mene najveća nagrada koju sam mogao dobiti”, za kraj će djed Ivan ni sad ne zaboravljajući spomenuti unuku Luciju, koja mu je znala i prije zapjevati stihove: “Moj dida i ja, prijatelja dva”. Ponosan je did Ivan na svu svoju unučad, a ponosni su i oni na svojega djeda jer malo tko je tog dana u Sinju učinio ovako dobro djelo ne pitajući za cijenu na livadi većoj od dva hektara.
