Danas ratni požar bukti daleko od Balkana. Nažalost, zbog njegove zapaljivosti uvijek treba biti oprezan. Zato se Hrvatska, uz globalno NATO članstvo, odlučila osigurati i onim regionalnim sa Slovenijom, Albanijom, Kosovom. Ne zbog napadačkih namjera, kako se manipulira u Srbiji, već obrambenih ciljeva. I ne samo vojnih već i onih demokratskih.
Upravo kada se tema o vojnom savezu Hrvatske, Albanije i Kosova u Srbiji počela zaboravljati, za nju je uslijedio novi šok. Potpisan je vojni sporazum između Hrvatske i Slovenije. K tomu, i Bugarska je pozvana da im se pridruži. Kada bi se to dogodilo, Srbija, a posebno Bosna i Hercegovina, bila bi gotovo u cijelosti okružena vojnim savezima. Srbi bi možda mogli računati samo na mađarsku podršku. Ali ona, kao članica NATO-a, ima pravila kojih se mora pridržavati.
Pozadinu tih vojnih sporazuma svi različito komentiraju. Srpska politička javnost na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem doživljava ih kao urotu protiv Srba s obiju strana Drine. Te je sporazume usporedio s onima koji su se sklapali uoči Balkanskih ratova početkom 20. stoljeća. Međutim, zbog studentskih prosvjeda u Srbiji “neprijateljski savez” njima je iznimno dobro došao. Mediji i političari koriste ga kako bi prebacili fokus s unutarnjih problema na vanjske političke “prijetnje”.
Uz to što Hrvatska i Slovenija, kao članice NATO-a, imaju zajedničke ciljeve, obje države imaju i pojedinačne, nacionalne interese. Kako je kao povod za taj bilateralni vojni sporazum istaknuto i stanje u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, onda ga treba sagledavati i u tom kontekstu. Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, u BiH želi biti i apsolutni jamac mira, koji je sve ugroženiji srpskim separatizmom i bošnjačkim unitarizmom. Zato NATO hrvatsko-slovenskim vojnim sporazumom preko svojih članica želi izravnije utjecati na stanje u državama na tlu bivše Jugoslavije.
Važan je i trenutak u kojem se ti savezi postižu. Naime, Americi Balkan više nije u fokusu. Ni Europa. Ona traži načine kako se nositi s velikim silama – Kinom, Rusijom, Indijom… Međutim, Balkan mora držati na oku jer se interesi Istoka i Zapada tamo itekako isprepleću. Primjetna je i utrka u naoružavanju, osobito u bh. susjedstvu. Hrvatska je uvela vojni rok, kupila borbene zrakoplove Rafale, nabavlja moćne njemačke tenkove Leopard. Srbija je također sklopila ugovor s Parizom o kupnji Rafalea i nabavlja sustave naoružanja od Rusije i Kine. Hrvatska je izvela vojnu vježbu u svibnju, a Srbija će u subotu, 20. rujna. Pod nazivom “Snaga jedinstva” želi demonstrirati snagu svoje vojske, a sve kako bi zastrašila domaće buntovnike te bliže i dalje susjede koji su potpisali vojni sporazum. Prije svih, Hrvatsku i Kosovo. Pri tome zaboravlja kako, uz te, bilateralne, postoji i onaj globalni savez (NATO) u kojemu je i RH. A teži mu i Kosovo.
Unatoč svemu, vojna parada u Beogradu sugerirat će kako je uspostavljena vojna ravnoteža između država. Zbog toga, a i mnogih drugih geostrateških prilika, sukobi na Balkanu nisu realni. Makar se činilo da se svi za njih pripremaju.
Danas ratni požar bukti daleko od Balkana. Nažalost, zbog njegove zapaljivosti uvijek treba biti oprezan. Zato se Hrvatska, uz globalno NATO članstvo, odlučila osigurati i onim regionalnim sa Slovenijom, Albanijom, Kosovom. Ne zbog napadačkih namjera, kako se manipulira u Srbiji, već obrambenih ciljeva. I ne samo vojnih već i onih demokratskih.
Strah od hrvatske ugroze, koji šire Vučićevi mediji u Srbiji, besmislen je. Hrvatska je prije 30 godina uspješno okončala obrambeni rat, a u desetljećima nakon toga ostvarila i sve strateške ciljeve, poput članstva u EU i NATO-u. Danas želi da se ti standardi prenesu i preko granice Hrvatske. Nažalost, susjedi u BiH, a osobito u Srbiji, ne razumiju dobre namjere Plenkovićeve Vlade koji, naspram “snage srpskog jedinstva”, “zajedništvom vojnih saveza” želi očuvati mir i jačati demokraciju.
