Kad je glavnina udarnih snaga HV-a bila na odmoru, general Mladić 12. na 13. kolovoza 1995. pokreće protunapad na području prijevoja Derale između Grahova i Knina. Iako prvog dana ostvaruje početne uspjehe, srpska operacija Vaganj-95 doživjet će potpun neuspjeh
Nakon hrvatske vojne operacije Ljeto-95, koja je donijela oslobođenje strateški važnih područja Bosanskog Grahova, Glamoča i prijevoja Derale na Dinari, javnosti je manje poznato da su snage Republike Srpske i Republike Srpske Krajine planirale protuudar kako bi vratile izgubljena područja. Srpski general Ratko Mladić okupio je 30. srpnja 1995. najviše zapovjednike i izložio plan operacije kodnog naziva Vaganj-95. Plan mu je bio ambiciozan: vratiti područja izgubljena u operaciji Ljeto-95 i time spriječiti daljnje napredovanje hrvatskih snaga prema Kninu, koji se našao pod ozbiljnom prijetnjom. No planovi na karti srpskih snaga nisu preživjeli prvi kontakt sa stvarnošću.
General Mladić na izdvojenom komandnom mjestu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) u Drvaru donosi 3. kolovoza 1995. direktivu kojom naređuje snagama 1. i 2. krajiškog korpusa pripremu za početak napada 5. kolovoza 1995. u 6 sati. Međutim, vojna situacija rasplela se potpuno drukčije od njihovih očekivanja. Dan ranije, 4. kolovoza, Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja, jednu od svojih najvažnijih i najsnažnijih vojnih ofenziva, u kojoj su hrvatske postrojbe munjevito probile srpske linije, slomile obranu Krajine i potpuno poremetile planove srpskoga vojnog vrha. Knin, simbol hrvatskoga državnog i nacionalnog suvereniteta, oslobođen je već drugi dan operacije, čime je slomljen i san o Republici Srpskoj Krajini.
Nakon uspješnog završetka operacije u južnom sektoru, udarne postrojbe hrvatskih snaga, 4. i 7. gardijska brigada HV-a, otišle su na odmor, a manje postrojbe tih brigada pripravne za brzu intervenciju bile su smještene u Kninu. Dostignutu crtu bojišnice preuzele su pričuvne postrojbe organizirane u tri operativne grupe.
Unatoč porazu u Oluji, Ratko Mladić ne odustaje. Upravo suprotno – odlučuje dodatno pojačati operaciju Vaganj-95 dajući joj stratešku važnost. U noći s 12. na 13. kolovoza 1995. srpske snage, ojačane 10. diverzantskim odredom i zloglasnim Arkanovim “Tigrovima”, kreću u napad. Već prvog dana ostvaruju početne uspjehe: prekidaju komunikaciju između Knina i Bosanskog Grahova i nadiru prema visovima oko Derala. U tom naletu HV privremeno gubi dio položaja, a posebno teško pogođena je 141. brigada, u čijim redovima gine 15 hrvatskih vojnika.
Unatoč prvobitnom šoku, hrvatski zapovjedni vrh brzo reagira. Brigadir Rahim Ademi sa zapovjednog mjesta u Kninu reorganizira hrvatske snage, pregrupira ih i ponovno uvodi u borbeni raspored 4. i 7. gardijsku brigadu HV-a. Već 14. kolovoza pokreće silovit protunapad. Hrvatske postrojbe vraćaju izgubljene položaje te osvajaju nova područja prema Drvaru. Srpska operacija Vaganj-95 završava potpunim neuspjehom, a hrvatske snage dodatno učvršćuju svoju stratešku nadmoć.
Operacija Maestral
Potaknute uspjesima i ohrabrene međunarodnim okolnostima, združene snage HV-a i HVO-a u suradnji s bošnjačkom Armijom BiH pokreću novu zajedničku operaciju – Maestral. Cilj je bio jasan: dodatno potisnuti neprijateljske snage u zapadnoj Bosni te stvoriti pritisak na srpsko političko vodstvo, koje se još uvijek opiralo mirovnim pregovorima. Operacijom Maestral, kojom je zapovijedao general Ante Gotovina, isplanirano je osvajanje planinskih visova Demirovca, Vitoroga, Mliništa i Oštrelja, a u njoj su – u skladu sa Splitskom deklaracijom koju su u srpnju 1995. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – usklađeno djelovale i snage 5. i 7. korpusa Armije BiH.
Pod maglovitim jutarnjim nebom, koje je skrivalo kretanje hrvatskih postrojbi, 8. rujna 1995. počinje napadna operacija Maestral. Tijekom operacije ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak javlja kako Sjedinjene Američke Države podržavaju proširenje napada prema Šipovu te ga hrvatske snage zauzimaju 12. rujna. Odmah potom počinju pripreme za oslobađanje Jajca.
Prva je ideja bila da se u oslobađanje Jajce krene dolinom rijeke Plive, no to se promijenilo kad je zapovjednik operacije general Ante Gotovina odobrio brigadiru Rahimu Ademiju da obavi novo zapovjedno izviđanje s Velikog Vitoroga. U izviđanje terena bili su uključeni i visoki časnici Ljubo Ćesić Rojs, Ivica Primorac, Ante Jelavić i Jozo Ribičić. Na temelju njihova uvida brigadir Ademi predlaže novi pravac napada – preko planine Gorica, što general Gotovina i prihvaća. Kako je operacija imala i simboličku važnost, odlučuje se da čast oslobađanja kraljevskoga grada Jajca pripadne 2. gardijskoj brigadi HVO-a, ojačanoj postrojbom Gavran-2 i Specijalnom policijom Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Jajce je oslobođeno 13. rujna 1995., čime je omogućen povratak više od 20 tisuća izbjeglih Hrvata i Bošnjaka. Dan prije oslobođenja poginuo je zamjenik zapovjednika 1. hrvatskog gardijskog zdruga i heroj Domovinskog rata Ante Šaškor. U nastavku operacije, 14. rujna 1995. moćni stroj hrvatskih snaga ušao je i u Drvar. U operaciji Maestral poginulo je 55 hrvatskih vojnika.
U to vrijeme pokrenute su i bošnjačke snage u zapadnoj Bosni, koje su u operaciji Sana-95 iskoristile napad hrvatskih snaga na Drvar te 14. rujna bez borbe zaposjele Kulen Vakuf, a Bosanski Petrovac i Ključ 15. rujna. Srbi su tek od 17. rujna počeli pružati otpor, pa je Armija BiH toga dana pod borbom oslobodila Bosansku Krupu, a 18. i 19. rujna naselja u njezinoj okolici. U dolini Vrbasa Armija BiH zaposjela je 13. rujna Donji Vakuf, kojem su Srbi promijenili ime u Srbobran, a potom i prijevoj Komar te 15. rujna dio vlašićkoga platoa. Jugoistočno od Doboja jake bošnjačke snage zauzele su u vozućkoj operaciji, koja je trajala od 10. rujna do 10. listopada, oko 500 četvornih kilometara u dolinama Krivaje, Bosne i Spreče. U srpskoj protuofenzivi, poduzetoj u drugoj polovini rujna u zapadnoj Bosni, Bošnjaci su izgubili dio osvojenog teritorija, no operacijom Južni potez i dovođenjem novih snaga Armija BiH zaustavila je srpski protunapad, ponovno zauzela dio teritorija, a 10. listopada 1995. ušla i u Sanski Most. Uslijedio je prekid vatre koji se trajno održao.
Među rizičnim i vrlo zahtjevnim pothvatima u tom razdoblju bila je i operacija prebacivanja cijele 17. krajiške brigade iz sastava 7. korpusa Armije BiH na raspolaganje 5. korpusu Armije BiH. Dogodilo se to između operacija Maestral i Južni potez, što je široj javnosti i danas nepoznato. Tada je prvi put nakon hrvatsko-bošnjačkog rata jedna bošnjačka postrojba prošla prostorom pod nadzorom HVO-a, a kretala se od Kupresa preko Livna i Bosanskog Grahova da bi 20. rujna kasno navečer bez ijednog incidenta stigla na petrovačku visoravan, gdje je bio smješten 5. korpus Armije BiH. To sigurnosno zahtjevno sprovođenje bošnjačke brigade kroz linije HVO-a uspješno su organizirali brigadir Fikret Ćuskić iz 17. krajiške brigade i brigadir Ivica Primorac, pomoćnik za sigurnost ministra obrane HR Herceg Bosne. U koloni je bilo gotovo 130 kamiona i autobusa punih bošnjačkih vojnika s kompletnim naoružanjem. Kolonu je pratila bojna Vojne policije HVO-a pod zapovjedništvom Dragana Konte, koja je pri prolasku kroz Livno blokirala sve bočne ulice kako bi bošnjačka brigada prošla gradom bez zaustavljanja. Sprovođenje 17. krajiške brigade kroz teritorij pod nadzorom HVO-a bilo je plod dogovora temeljenog na Splitskoj deklaraciji, hrvatsko-bošnjačkom sporazumu koji je predviđao zajedničku obranu od srpske agresije.
Operacija Južni potez
Unatoč vojnim uspjesima hrvatskih snaga i porazima VRS, srpsko političko vodstvo u Beogradu, Banjoj Luci i na Palama uporno je odbijalo prekid rata i inicijativu međunarodne zajednice da zaraćene strane sjednu za stol i počnu mirovne pregovore o Bosni i Hercegovini. Prvenstveno zato što su snage Ratka Mladića i dalje nadzirale većinu teritorija u BiH, što je bio glavni adut u obrani pozicija Republike Srpske. Srbi su pristali samo na deblokadu Sarajeva, i to tek nakon zračnih udara NATO-a i uz ustrajan američki pritisak. Tada je postalo jasno da se mora pokrenuti završna vojna ofenziva. Sjedinjene Države bile su svjesne da su Republika Hrvatska i hrvatske vojne snage čimbenik koji može dovesti do završetka rata u BiH i prisiliti srpsku stranu na mirovne pregovore. Prenoseći zamisao američke administracije, Gojko Šušak 3. listopada 1995. izjavljuje: “Ameri traže nastavak operacija prema Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci.”
Odmah potom general Gotovina na izdvojenom zapovjednom mjestu u Šipovu organizira sastanak sa zapovjednicima združenih hrvatskih snaga te počinje pripremati operaciju kodnog naziva Južni potez, u kojoj će sudjelovati 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug i druge postrojbe HV-a te brojne postrojbe HVO-a, uključujući 1., 2. i 3. gardijsku brigadu HVO-a. Cilj operacije bio je potisnuti neprijateljske snage iz Mrkonjić Grada, Podrašničkog polja (Čađavice) i područja hidroelektrane Jajce-3 (Bočac) na Vrbasu i time oslabiti njihova djelovanja na snage 5. i 7. korpusa ABiH, zatim staviti pod nadzor ključne prometnice koje vode prema Banjoj Luci, te uspostaviti novu crtu obrane na južnim padinama Manjače i time omogućiti djelovanje hrvatskog dalekometnog topništva na Banju Luku.
U petak, 7. listopada 1995., u zapovjedništvo u Šipovo dolazi ministar Šušak i na sastanku sa zapovjednicima postrojbi i članovima zapovjedništva kaže kako se tom operacijom završava rat na ovim prostorima. “Nakon završetka operacije gardijske brigade HVO-a preuzet će dostignute crte, a postrojbe HV-a vratit će se u Hrvatsku”, bio je jasan Šušak.
Operacija Južni potez počela je 8. listopada. Već sljedećeg dana pogiba još jedan hrvatski heroj – brigadir Andrija Matijaš Pauk, legendarni zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade, po kojem će ta elitna splitska postrojba dobiti nadimak Pauci. Tragedija je utoliko veća što je stradao pogođen prijateljskom vatrom. Dan kasnije, 10. listopada, oslobođen je Mrkonjić Grad. Četvrtog dana operacije hrvatske snage već su bile ovladale područjem veličine 600 četvornih kilometara – istočno od rijeke Sane i zapadno od Vrbasa, uključujući dijelove Manjače i HE Bočac. Cijeli elektroenergetski sustav na rijeci Vrbasu bio je pod njihovim nadzorom, samim time i opskrba strujom Banje Luke.
Ministar obrane HR Herceg Bosne Vlado Šoljić, parafrazirajući provokacije gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića, ironično izjavljuje da je on “ministar energetike Republike Srpske” jer ima “prekidač za Banju Luku” (koji je simbolično i upotrijebljen kratkotrajnim isključenjem struje). Naime, Vučurević je nekoliko dana prije zapovjedio topnički napad na plažu u Trstenom te se hvalio kako je on pomoćnik ministra turizma u Hrvatskoj.
U tom trenutku združene hrvatske snage bile su na pragu zauzimanja Banje Luke, posljednjeg većeg uporišta srpskih snaga. Udaljene samo 23 kilometra, mogle su gađati svaki cilj u gradu. Srpska vojska bila je u potpunom rasulu. No 11. listopada 1995. poslijepodne u zapovjedništvo hrvatskih snaga stiže poziv ministra Šuška: “Ameri kažu – stop. Ni metra dalje. Što napravite do večeras, to je to.” Milošević je nazvao Billa Clintona i najavio prihvaćanje mirovnih pregovora o BiH te ga zamolio da SAD spriječi ulazak hrvatskih postrojbi u Banju Luku. Nakon toga hrvatske snage prelaze u aktivnu obranu na dostignutim položajima i time prestaju njihove oslobodilačke operacije u Bosni i Hercegovini. Sjedinjene Države spriječile su pad Banje Luke, ali su postigle politički cilj.
Politički epilog: put prema miru
Operacija združenih hrvatskih snaga Južni potez, posljednja velika vojna operacija u Domovinskom ratu, predstavljala je za Hrvate u BiH ne samo vojni vrhunac već i početak prijelaza prema političkom rješenju sukoba. Provedena je na zahtjev administracije SAD-a da bi se srpsko političko vodstvo, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, uz pomoć hrvatske vojske prisililo na mirovne pregovore o Bosni i Hercegovini.
Mirovni su pregovori pod okriljem SAD-a održani u Daytonu od 1. do 21. studenoga 1995., a postignuti Daytonski okvirni mirovni sporazum svečano je potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu. Sporazum su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik BiH Alija Izetbegović. Njime je zaustavljen rat i, unutar zamrznutog konflikta, uspostavljen nesavršen mir. Mir je uspostavljen zahvaljujući i hrvatskoj odlučnosti da se obrani narod i vlastita zemlja. Ipak, taj je sporazum Bosnu i Hercegovinu podijelio. Uspostavljena su dva entiteta – Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Stvoren je i Distrikt Brčko.
Iako su Hrvati u BiH očekivali jasnije političko jamstvo svoje jednakopravnosti, u praksi su postali najmanje brojan i politički najslabije zaštićen konstitutivni narod. Ipak, tisuće protjeranih dobile su nadu za povratak na svoja ognjišta. Hrvatski vojnici, koji su rame uz rame s postrojbama HVO-a branili i oslobađali prostore BiH, vratili su se svojim domovima, ponosni što su doprinijeli opstanku i obrani Bosne i Hercegovine i svoga naroda.
Za Hrvate u BiH operacije Maestral i Južni potez bile su znatno više od vojnih pobjeda – bile su ne samo pokazatelj odlučnosti, snage, žrtve i pripadnosti zajedničkoj borbi za slobodu nego i vrhunac zajedničkih vojno-političkih napora. Bile su pobjeda oružjem i diplomacijom. Hrvatsko vojno i političko vodstvo – iz Republike Hrvatske, ali i iz Hrvatske Republike Herceg Bosne – pokazalo je sposobnost samostalnog i usklađenog djelovanja u najtežim uvjetima.
Usponi i padovi od 1992., progoni, logori i razorene župe nisu zaboravljeni, ali je listopad 1995. donio snažan osjećaj pravde i povijesne satisfakcije. Hrvatski vojnici vratili su se iz rata ponosni ne samo zbog oslobođenog teritorija nego i zbog svijesti da su njihove borbe bile odlučujuće za mir u Bosni i Hercegovini. No s mirovnim sporazumom počela je nova faza – politička borba za ravnopravnost i trajnu stabilnost u složenoj, često nedorečenoj i nesavršenoj državi, jedinom suvremenom međunarodnom protektoratu.
