Danas se navršava točno godinu dana otkako je dvogodišnja Danka Ilić nestala u Banjskom Polju kod Bora, 26. ožujka 2024. godine. Ono što je započelo kao potraga ispunjena nadom ubrzo se pretvorilo u mučnu istragu ubojstva koja je duboko potresla Srbiju i cijelu regiju, ostavljajući za sobom brojna neodgovorena pitanja i sumnje u funkcioniranje sustava. Ovaj tragični slučaj postao je simbolom ne samo obiteljske tragedije već i ozbiljnih propusta institucija.
Tog kobnog 26. ožujka, majka Ivana Ilić nakratko je izgubila iz vida svoju kćer dok je davala vodu drugom djetetu u dvorištu obiteljskog imanja u Banjskom Polju. Nestanak je prijavljen vrlo brzo, a istu večer po prvi put u Srbiji aktiviran je sustav “Pronađi me”. Poruke s Dankinim opisom poslane su na sve mobilne telefone u zemlji. Uslijedila je masovna potraga; stotine policajaca, vatrogasaca, volontera pretraživali su teren, korišteni su dronovi, helikopteri i termovizijske kamere. Unatoč golemim naporima, djevojčica nije pronađena.
Devet dana kasnije, 4. travnja, uslijedio je šok. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, objavio je da je Danka ubijena te da su uhićene dvije osobe koje su priznale zločin. Osumnjičeni, Dejan Dragijević (50) i Srđan Janković (50), radnici Javnog komunalnog poduzeća “Vodovod” Bor, navodno su djevojčicu udarili službenim automobilom “Fiat Panda” nedugo nakon što je izašla iz dvorišta. Umjesto da pruže pomoć, prema navodima iz istrage koje je iznio tadašnji ministar unutarnjih poslova Bratislav Gašić, tijelo djevojčice stavili su u prtljažnik i odvezli na divlji deponij.
Policija je izvijestila da su u službenom vozilu pronađeni tragovi krvi. Dragijević je na prvom saslušanju u tužiteljstvu u Zaječaru priznao djelo, dok se Janković branio šutnjom. Obojici je određen pritvor zbog kaznenog djela teškog ubojstva, za koje je zapriječena kazna doživotnog zatvora. Unatoč priznanju i višestrukim pretragama terena na koje su osumnjičeni navodno upućivali policiju, tijelo Danke Ilić do danas nije pronađeno. Sumnja se da je tijelo naknadno premješteno s deponija na drugu, zasad nepoznatu lokaciju. Potraga za tijelom, ključnim dokazom (corpus delicti), postala je središnji problem istrage.
Dodatnu sjenu na cijeli slučaj bacila je smrt brata osumnjičenog Dragijevića koji je također bio uhićen pod sumnjom da je pomogao premjestiti tijelo. Samo dan nakon saslušanja oca i brata osumnjičenog, 7. travnja, policija u Boru izvijestila je da je Dalibor Dragijević preminuo “prirodnom smrću” u policijskoj postaji. Međutim, obdukcija koju je naložilo tužiteljstvo pokazala je da je smrt bila nasilna, posljedica teškog premlaćivanja. Ovaj događaj pokrenuo je zasebnu istragu koju vodi Više javno tužiteljstvo u Nišu, a trojica policijskih službenika su suspendirana. Smrt svjedoka u policijskom pritvoru izazvala je ozbiljne sumnje u metode koje policija koristi prilikom ispitivanja.
Istragu su od početka pratile kontroverze. Krajem travnja i početkom svibnja 2024., pojavile su se informacije, potvrđene i od strane tužiteljstva, da u prvim pristiglim rezultatima DNK analize tragova iz automobila osumnjičenih nema bioloških tragova Danke Ilić. Ovo je bilo u suprotnosti s ranijim medijskim napisima, navodno temeljenim na policijskim izvorima, da je Dankina krv pronađena. Iako je tužiteljstvo naglasilo da se radi samo o dijelu od oko 500 analiziranih tragova, izostanak potvrde ključnog forenzičkog dokaza dodatno je poljuljao povjerenje javnosti.
Pravni stručnjaci i dio javnosti kritizirali su istupe visokih državnih i policijskih dužnosnika koji su prerano iznosili detalje istrage i zaključke, potencijalno vršeći pritisak na tužiteljstvo i kompromitirajući postupak. Odvjetnici su upozoravali da priznanje dano policiji, pogotovo ako postoji sumnja u prisilu (s obzirom na smrt brata osumnjičenog), nema veliku težinu na sudu bez potkrepljujućih materijalnih dokaza. Kasnije su i sami osumnjičeni promijenili iskaze; Janković, koji se prvo branio šutnjom, kasnije je negirao krivnju, tvrdeći da djevojčicu nikada nije vidio, a i Dragijević je također negirao počinjenje djela.
Cijeli slučaj pratila je i medijska histerija, pri čemu su pojedini tabloidi širili neprovjerene informacije i spekulacije, nerijetko optužujući majku nestale djevojčice, što je MUP Srbije morao demantirati. Zabilježeni su i teški etički prekršaji, poput uznemiravanja obitelji od strane nekih medijskih kuća. Kratkotrajnu pomutnju unijela je i snimka djeteta iz Beča, za koju se ispostavilo da nije Danka.
Nakon višemjesečne istrage, Viši sud u Zaječaru potvrdio je u studenom 2024. optužnicu protiv Dragijevića i Jankovićaza teško ubojstvo u supočiniteljstvu. Optužnicom je obuhvaćen i otac Dejana Dragijevića, Radoslav Dragijević zbog kaznenog djela pomoći počinitelju nakon izvršenog kaznenog djela. Suđenje tek treba započeti, a obrana ima pravo žalbe Apelacijskom sudu u Nišu.
Godinu dana nakon Dankinog nestanka, ostaje gorak okus zbog brojnih nejasnoća. Ključno pitanje – gdje je Dankino tijelo – i dalje je bez odgovora. Sumnje u regularnost istrage, izazvane nasilnom smrću svjedoka u policiji i kontradiktornim informacijama o dokazima, bacaju sjenu na cijeli proces. Hoće li tužiteljstvo uspjeti dokazati krivnju osumnjičenih bez tijela i uz osporena priznanja, ostaje vidjeti. Ovaj tragični slučaj, kako ističu analitičari iz medija poput Vreme, postao je bolan podsjetnik na krhkost sustava i nužnost zaštite najranjivijih, ali i na važnost profesionalne i zakonite istrage lišene političkog i medijskog pritiska. Obitelj i javnost čekaju pravdu za Danku, nadajući se da će istina, ma koliko bolna bila, napokon izaći na vidjelo.
