U crkvi Duha svetoga, u Novoj Biloj, sinoć 20. prosinca 2025. godine, održana je svečana promocija knjige „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu- Svjedočanstva i dokumenti”, autora Hermana Vukušića i fra Stipe Karajice (pok.).
Ovo nije samo knjiga koja ima više od 520 stranica i teška preko dva kilograma. No, od toga je znatno važnije i vrijednije da je to knjiga u kojoj je po prvi puta zajedno predstavljeno 116 osobnih svjedočanstava sudionika. Od toga 79 sudionika konvoja i 37 sudionika „Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, uz do sada nikada objavljenih 50-ak dokumenata te više od 200 fotografija.
U ime organizatora, na predstavljanju knjige obratili su se voditeljica Anela Križanac, fra Velimir Valjan, fra Pero Karajica, te župnik fra Velimir Bavrka, koji je pročitao poruku autora knjige Hermana Vukušića, koji je zbog zdravstvenih razloga otkazao dolazak u Novu Bilu, prenosi centralna.ba.
Knjiga je prezentirana uz glumačko scenski nastup Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik, koje je u prepunoj crkvi izvelo scenarij koji nas je posjetio na te tužne trenutke i događaje u Srednjoj Bosni.
Nastanak i posebnost knjige
A zašto ju je Herman Vukušić, zapovjednik konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, nakon svih godina napisao!? Napisao ju je, kako reče, jer je to njegov moralni dug ne samo prema prijateljima, sudionicima konvoja i obitelji, nego i prema povijesnoj istini.
– Trideset su se godina pojavljivali kojekakvi autori s raznim pričama, interpretacijama i neistinama o Bijelom putu. Što je za mene i za sve istinske protagoniste povijesne humanitarne epopeje bilo ne samo frustrirajuće nego i uvredljivo. Povijesna je istina dragocjena za dobrobit zajednice. A ova će knjiga biti ključni dokument u zaštiti integriteta Bijelog puta od možebitnog pokušaja krivotvorenja povijesti. Da bi se spriječile nepravde i da bi se priznanja i zasluge osigurali onima koji ih stvarno zaslužuju, kazao je Vukušić u svojoj knjizi.
No knjiga, dodao je Vukušić, nema namjeru obračunavati se s bilo kim. U njoj je zato istina. Istina koju su pisali i oni koji se rijetko i nikako spominju. A bez njih konvoja ne bi bilo. To su vozači onih kamiona koji su učinili čudo i dovezli se do Nove Bile.
Posebnost ove knjige je, prema uvodnom obraćanju Tee Vukušić Rukavina, da je ona obiteljsko djelo tri generacije obitelji. Hermana Vukušića (djeda/oca), kao glavnog autora, te Tee Vukušić Rukavina (kćeri) i Filipa Rukavine (unuka), kao pomoćnih urednika. Uz pomoćnu urednicu, Romanu Eibl.
Spomenuli su govornici i vozača Ante Vlaića koji je za napada na konvoj poginuo, baš kao što je šestero sudionika ranjeno. Prisjetili su se brojnih veselih trenutaka konvoja, primjerice oduševljenja žitelja Lašvanske doline, kada su napokon stiglu u Novu Bilu. A time donijeli ne samo brojnu humanitarnu pomoć, u smislu medicinske opreme, hrane i lijekova, već nadu i spas te spoznaju da nisu zaboravljeni.
Vukušić je svim vozačima dao arke papira, uvečer, 23. prosinca 1993. g., kako bi svojim riječima opisali što su oni taj dan proživjeli, tijekom prolaska konvoja kroz Gornji Vakuf i napada na konvoj.
Svi njihovi iskazi zapisani tu večer, objavljeni su u ovoj knjizi. Niti jedna publikacija do sada, objavljena o Bijelom putu, ne sadrži njihova osobna svjedočanstva.
A bez vozača 92 kamiona konvoja, njihove spremnosti da uđu u taj pothvat te kako se kasnije pokazalo, s ogromnim rizikom za njihove živote, realizacija konvoja ne bi bila moguća.
