Na planini Vlašić i danas se čuva tajna pravljenja čuvenog vlašićkog sira. Starije generacije ne odustaju od tradicije svojih predaka. Kako nastaje vlašićki sir i zašto je on gospodin u odnosu na sve druge, istražila je reporterka N1, Dragica Gajić.
Pravljenje vlašićkog sira za obitelj Mehić je tradicija, koja se prenosi s koljena na koljeno, priča Esad prisjećajući se svojih roditelja koji su cijeli život proveli baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Isti put nastavio je i Esad. ”To je nasljedstvo, moji otac i majka i njihovi prije toga bavili su se poljoprivredom, moj otac je isključivo radio to, držao ovce i krave, i sav život se time bavio. Ja sam to preuzeo 97 godine kad sam se oženio, tad mi je pomagao otac i majka dok su bili živi, majka je mojoj ženi pokazala što treba i kako se pravi sir”, priča Esad.
Nekada je sa čobanima išao u nomađenje sve do Hrvatske, a kasnije na Majevicu gdje su zimovali. Danas ima oko 300 ovaca, mehanizaciju i štalu, pa je proizvodnju prilagodio uvjetima na svom imanju. Sezona pravljenja sira traje od proljeća do jeseni, a kako kaže, vlašićki sir je gospodin, koji traži vrijeme.
”Osnovna stvar je kad se ovce pomuzu, da svježe mlijeko odmah ide u proces pravljenja sira, otprilike njegova temperatura kad se pomuze je 30 i nešto stupnjeva, ona padne do 25 stupnjeva, i u takvo mlijeko se, procijedi se sve pripremi u određene sudove, doda se sirište odnosno maja, vlašićka maja i onda se promiješa to mlijeko, stavi se poklopac, onda se prekrije dekama da ostane ta toplina koja je potrebna”, objašnjava domaćin.
Dodaje da nakon zgušnjavanja, masa se cijedi, oblikuje, reže i slaže u kace uz slojeve soli, a zatim sazrijeva oko 40 dana, kada sir dobija puni kvalitet. Receptura se temelji na tradiciji, a svaki proizvođač ima svoj pristup. Ipak, razlika između domaćeg i industrijskog sira je velika, kaže Esad i dodaje:
”Proći ćemo 100 čobana, 100 katuna, ni kod jednog nije isto, uvijek neka nijansa kod nekog bolja, kod nekog slabija, ali u globalu to je način domaće proizvodnje, dok tvornički sirevi imaju posebne tretmane koje koriste, dok on doživi da ide na temperaturu od 70-80 da bi se steriliziralo mlijeko, gubi se taj šmek, gubi se ono što je baš tradicionalno”.
Tradicionalni ukus, kaže, naročito vole starije generacije. Prisjeća se da su nekada do 40 manjih kaca sireva pripremali za Izvršno vijeće bivše države. Danas je manje i proizvođača i kupaca. Mladi ne žele osjetiti miris sira, zbog toga je bio prinuđen da promijeni način prodaje, pa sir sada nudi vakumiran u manjim komadima. Sve to pripreme vrijedne ruke Esada i njegove supruge Seade.
”Nas dvoje tijekom zime smo deverali, eto sad imam u štali preko 300 komada grla, što ovaca što jagnjadi, imamo kokoši, imamo sedmoro velikih goveda i tako. Uglavnom nas dvoje smo radnici i vlasnici, bavimo se time, djecu imamo, pomažu nam”, kaže Esad
Ipak, okosnica posla i dalje je na bračnom paru Mehić, koji uprkos brojnim izazovima i dalje ostaju vjerni tradiciji, koju su naslijedili. Jer vlašićki sir nije samo jelo, on je simbol planinskog života i dio identiteta srednje Bosne.
