Koliko je svaka pomoć potrebna, potvrđuju još uvijek apokaliptični prizori u Donjoj Jablanici, području koje je najteže stradalo u poplavama.
Uništeni domovi, pokidane ceste i veze, tuga i strah na licima ljudi s jedne, ali i mnoštvo ljudi koji pomažu s druge strane. Tmurno popodne protekloga četvrtka, bez imalo sumnje, najavljivalo je kišu. Ništa neobično za ranu jesen. Ali da će kiša, koja je padala tek nekoliko sati, prouzročiti potop biblijskih razmjera u trima općinama središnje Bosne, Kiseljaku, Kreševu i Fojnici, te u sjevernoj Hercegovini, Konjicu i Jablanici, nitko nije mogao ni zamisliti, piše Večernji list BiH.
U naletu vodenih bujica, koje su nosile sve pred sobom, u trenu su nestajale obiteljske kuće, voda je nosila ceste, pokidala mostove. Žrtava je mnogo, još se traga za nestalima, a štete se mjere u milijunima. Tragediju je pukom srećom izbjegla Cecilija Anđelić iz sela Sultići u blizini Trusine, sela koje pripada župi Podhum – Žitače u Konjicu. Te večeri otišla je do oca, a kad se vratila, od dviju kuća njezine obitelji, od kojih su jednoj nedavno obnovili krov, ostale su samo stepenice koje zasad ne vode nikamo.- Navečer, negdje nakon osam sati, izišla sam iz kuće i otišla na brijeg, gdje imam brata i oca. Tu sam večer ostala kod njih. Rođak mi je ostao u kući do moje, bio je slabo pokretan i nije mogao sam izići. Vodeni val srušio je kuću u kojoj je on bio, ja sam, srećom, preživjela, ali od imovine mi je ostalo samo ono što imam na sebi – kaže Cecilija koja je još u šoku od proživljenog, katastrofe u kojoj je izgubila rođaka i svu imovinu, ali je ipak zahvalna Bogu jer je živa.
Njezina nevjesta kaže kako se nada da će im se barem mačka vratiti jer ima saznanja da je preživjela. U sve tri katoličke župe u dolini Neretvice vodene bujice napravile su ogromne štete. Spomen-obilježje u Trusini je pošteđeno, kao i župna crkva u Kostajnici. Iako potpuno odsječena jer je ispod nje ogromna provalija, crkva i župni ured ostali su netaknuti, a prve apele za pomoć nastradalom stanovništvu nakon potopa uputio je župnik u Obrima i Solakovoj Kuli don Marin Marić. Potop ga je, kaže, zatekao u Kostajnici, na spavanju, poput mnogih, a probudili su ga župljani.
– U ovom su nam trenutku najpotrebniji pitka voda i benzin za agregate koje smo dobili i koji nam služe dok se ne popravi elektromreža – kazao je nekoliko dana nakon ovog neviđenog potopa u razgovoru s našom ekipom don Marin Marić. Brojni apeli za pomoć stižu i iz obližnjeg Buturović Polja. U selu Gorica voda je odnijela cestu, ostao je tek most koji više ništa ne spaja. S druge strane mosta, kaže nam Salem Šteta, je trudnica do koje se ne može doći, ali i desetak nepokretnih osoba koje trebaju pomoć.
– Ljudi pomalo čiste ruševine i ono što im je od kuća ostalo, ali mi smo i dalje odsječeni od svijeta i treba nam pomoć – kaže Šteta. Strah na licima mještana je očit, šok i nevjerica također. S druge strane mnoštvo je ljudi koji pomažu, od volontera s lopatama do teških strojeva koji pokušavaju osposobiti ceste. – Brojne su ekipe na terenu, od spasilačkih službi do onih koji popravljaju ceste, pokidanu telekom i elektromrežu. Radni strojevi su nam u ovom trenutku najpotrebniji – kaže Osman Ćatić, gradonačelnik Konjica, koji je sa stanjem na terenu ovih dana upoznao i čelnike zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH, Tomislava Martinovića, predsjedatelja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, i Lidiju Bradaru, predsjednicu Federacije BiH.Dobra koordinacija, koju su, po njihovoj procjeni, pokazale gradske vlasti Konjica, mora se nastaviti, a pomoć preko gradskih službi Civilne zaštite i Crvenog križa usmjeravati tamo gdje je najpotrebnija. Nakon Konjica nastavljamo put Jablanice. U gradu se okupljaju spasioci iz zemalja regije. Civilnoj zaštiti i pripadnicima Gorske službe spašavanja iz Republike Hrvatske pridružuju su i kolege iz Srbije, na terenu u Donjoj Jablanici su ekipe iz Turske. Stižu i iz drugih zemalja spasioci i volonteri koji pomažu. Među njima su i psi tragači koji traže tijela žrtava.
Patnja ljudi i zbližavanje
Njihova pomoć u ovakvim je tragedijama, potvrđuje se i u Jablanici, neprocjenjiva. Koliko je svaka pomoć potrebna, potvrđuju još uvijek apokaliptični prizori u Donjoj Jablanici, području koje je najteže stradalo u poplavama. Od džamije je iz nanosa mulja vidljiv samo minaret. Kuće, kao i dio željezničke pruge iznad njih, odnijela je bujica. Za tijelima žrtava traga se ispod ruševina, a broj stradalih se mijenja i, nažalost, svakoga dana povećava. Apsurd je da su pokidane ceste i željeznička pruga zbližile ljude. Na povratku iz Jablanice i Konjica putem prema Sarajevu na nebu vidimo dugu.
Po kršćanskom vjerovanju, duga je simbol nade, ali i znak saveza Boga s ljudima te poruka da, unatoč svemu, nisu ostavljeni. Sve, osim ljudskih života, nadoknadit će se, a svima nama pouka je da priroda uzvraća udarce koje joj nanosimo godinama iskorištavanjem njezinih resursa bez ikakve mjere, sječom šume, bacanjem smeća u rijeke i potoke. Sve to jednom dođe na naplatu te se i bezazleni potoci pretvaraju u razorne bujice koje nose sve pred sobom. Uz globalno zatopljene i suhu zemlju koja nije mogla primiti tolike količine vode, dobili smo potop biblijskih razmjera.
