Danas se navršava punih četrnaest godina od smrti našeg fra Franje Grebenara – Grebe. Bio je zacijelo jedan od najpoznatijih i puku najdražih fratara u Lašvanskoj dolini odakle je rodom i gdje je, pastoralno djelujući, proveo najviše godina. Prepoznatljiv po svojem originalnom humoru, bio je rado viđen u društvu mladih.
Rođen u Malom Mošunju, svečane zavjete položio u Sarajevu
Fra Franjo Grebenar, sin Joze i Slavke r. Gudelj, rođen je u Malom Mošunju, župa Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijat proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je položio i prve zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete položio je 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).
Vršio je službu župnog vikara u Tolisi (1979-1980), Podhumu/Livno (1980-1982), Breškama (1982-1984), Podmilačju (1984-1985), Novoj Biloj (1994-2000), Brajkovićima (2000-2004), Ovčarevu (2004-2006) i u Novoj Biloj od 2006. pa sve do svoje smrti na današnji dan 1. prosinca 2010. godine. Obnašao je službu župnika u Drijenči (1985 -1988) i u Novoj Biloj (1988-1994).
U vremenu ratnih sukoba bio heroj puka srednje Bosne
Ono pak po čemu će ostati ponajviše upamćen čini ga ljudskom gromadom. U jeku najtežih ratnih sukoba u dolini Lašve fra Franjo je, kao novobiljanski župnik, otvorio vrata svoje kuće i crkve kako bi se tu mogli liječiti ranjenici. Na taj su način spašene tisuće života, a cio taj kraj od raseljenja. Može se bez pretjerivanja reći: da nije bilo pokojnoga Grebe, Lašvanska bi dolina u ratu ostala pusta, raseljena i popaljena kao Bosanska Posavina. Ta prvotna bolnica u crkvi zvala se “Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić”.
Bio je jedan od prvih predsjednika Odbora za gradnju Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, ali i čovjek koji je dočekao sudionike Bijelog puta koji je donio svjetlost i nadu u Lašvansku dolinu. Na dan njegove smrti se u viteškim, ali i kafićima diljem Lašvanske doline tiho šaputalo “Umro fra Franjo Grebenar”. Jedni nisu mogli vjerovati toj vijesti, drugi su, poznavajući njegovu bolest, s velikim uzdahom žalili za njim, dok su oni koji su ga dobro poznavali prepričavali njegove zgode iz života. Bio je čovjek vrlo vesela duha. Nitko nije s ravnodušnošću prihvatio da fra Franje više nema. Međutim, kažu da nakon smrti čovjeka ostaju samo njegova djela. Franjina su velika i humana. Njegova poznata izjava da “fratri uvijek žele dobro svom narodu, a Bog učini bolje”, potvrdila se u Novoj Biloj, maloj župi koja je osnovana tek 1975., da bi već 1992. i 1993. godine postala poznata diljem svijeta. U toj maloj župi župnik fra Franjo Grebenar ustupio je crkvene prostorije za ratnu franjevačku bolnicu. Bila je to jedinstvena crkva bolnica u svijetu kroz koju je prošlo oko 11.500 ranjenika i pacijenata za vrijeme ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini. Kada više nije bilo dovoljno kreveta za ranjenike, ustupljene su im crkvene klupe. Prisjećajući se tog vremena u knjizi “Memento”, fra Franjo, između ostalog, piše: “Kao i svaki drugi dan držao sam vjeronauk u dvorani kada su došli naši vojnici i dovezli četiri ranjenika tražeći bolnicu u Novoj Biloj. Morao sam ih poslati u ambulantu u Vitez jer u Travnik i Zenicu nisu htjeli ili nisu smjeli. Navečer su ponovno došli, ali su bili prisutni i neki liječnici u privatnom posjetu i razgovarali smo o bržem otvaranju bolnice. Nemajući izlaza, svi smo ustali i počeli iznositi klupe iz vjeronaučne dvorane i unositi krevete, stalke za infuziju i ostalo.” Tako piše čovjek koji je u vrijeme najžešćih borbi HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini svakodnevno ugošćavao UN-ove mirotvorce, inozemne donatore koji su često donosili lijekove kojima je istekao rok valjanosti samo da bi ih se riješili. Organizirao je i skupljanje slame za ranjenike koji su trebali kamionima Unprofora i autobusom biti prevezeni za Split. Sve je fra Franjo radio kako bi pomogao da se patnje ranjenih i bolesnih koliko-toliko ublaže. Primao je i humanitarke poput Sally Bayker, predstavnika UN-a Cedrica Thonberrya, ali i poznatu hrvatsku glazbenu divu Terezu Kesoviju koja je iz crkve bolnice helikopterom odvezla ranjenu djevojčicu Mirnu iz Busovače u Split. Nakon izlječenja, Tereza je maloj Mirni postala kuma. Njegova župna kuća više je sličila nekom press-centru nego Božjoj kući za Božje sluge. Zahvaljujući prije svega svojim prijateljima koje je poznavao i prije rata, fra Franjo Grebenar uspio je preko Ante Damjanovića poslati videokasetu na HTV u jeku najvećih stradanja Hrvata i granatiranja ove crkve bolnice. Nakon tih strašnih slika koje je prikazao HTV, mnogi su konačno shvatili što se Hrvatima događa u Lašvanskoj dolini. Franjo je zahvaljujući svojoj mudrosti vrlo vješto održavao i prijateljski i službeni odnos s osobljem ratne bolnice. Humor je često bio jedini lijek za zdravstvene djelatnike, ali i obične ljude koji su dolazili u bolnicu u posjet svojim ranjenim ili bolesnim. -Sjećam se kako sam prestrašio jednu gospođu, a samo sam se htio našaliti. Granata je pogodila njezinu kuću i najteže je prošla njezina kći. Dovezena je u bolnicu, a majka je zvala da pita za zdravlje kćeri. Ja sam joj ‘zabrinuto’ rekao da je ona trudna (u drugom stanju). Kako se samo uplašila i zabrinula, a ja sam joj nakon toga rekao da ima geler u stomaku i to je sve”, piše fra Franjo u svome “Mementu”. Kroz jedan novinski tekst teško se može predstaviti humanist koji je uvijek više i dalje gledao od drugih. Uvijek i samo uvijek živio i radio za čovjeka. Nakon medijske deblokade fra Franjo je dočekao i sve sudionike Bijeloga puta na čelu s dr. Slobodanom Langom i Hermanom Vukušićem. Dočekao je i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Novoj Biloj 14. lipnja 1994. godine, a u svom pozdravnom govoru nakon što mu je ponuđeno pokroviteljstvo nad izgradnjom nove bolnice, dr. Franjo Tuđman je rekao: “Rado prihvaćam pokroviteljstvo nad novom bolnicom i mislim da ovaj puk zaslužuje da se izgradi jedna nova, suvremena bolnica na svijetlim tradicijama bolnice u Novoj Biloj.” Danas, zahvaljujući fra Franji i njegovim suradnicima, predsjedniku Tuđmanu i narodu Republike Hrvatske, Nova Bila ima suvremenu bolnicu u kojoj se liječe svi ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Pokojni fra Franjo Grebenar sigurno je bio čvrst oslonac mozaika koji je ljudima omogućio da bolje i humanije žive. Svjetlost vječna neka mu svijetli!
U svom posljednjem intervjuu koji je dao Večernjem listu rekao je između ostalog:
“Jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno… Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni.”
