Među onima koji su na bolan način na svojoj koži osjetili da niti jedan mirovni sporazum pa tako ni onaj potpisan uz posredovanje najviših autoriteta međunarodne zajednice u BiH, zapovjednika snaga UNPROFOR-a u BiH francuskog generala Philippea Morillona, za tzv. Armiju R BiH nije značio ništa, su Hrvati Fojnice.
Termini poput „mirne i zaštićene saniteske zone“, „zone povjerenja“ te Fojnice kao „područja od posebnog interesa“, preko noći su postali tek „mrtvo slovo na papiru“ te je početkom srpnja 1993. godine, za fojničke Hrvate počelo najteže razdoblje u novijom povijesti.
Egzodus koji je rezultirao progonom, ubojstvima te brojnim zločinima za koje ni do danas nitko nije odgovarao počinje kršenjem svih Sporazuma sklopljenih u lipnju 1993. godine, uz posredovanje međunarodnih predstavnika. Postalo je jasno da je umjesto obećanog mira, tzv. Armija R BiH sporazume potpisivala kako bi dobila ne vremenu, odnosno ojačana zabila „nož u leđa“ dojučerašnjim saveznicima.
Sve se dogodilo u skladu s naputkom tadašnjih najviših bošnjačkih vojnih i političkih struktura, po kojoj je tzv. Armiji R BiH naloženo da u svim sredinama gdje žive Hrvati glumi savezništvo s HVO-om, dok ojača vlastite redove. Progon oko šest tisuća Hrvata iz Fojnice školski je primjer primjene ovakvog naputka. Samo dva dana nakon posljednjeg u nizu potpisanog Sporazuma, ovog puta o Fojnici kao „zaštićenoj sanitetskoj zoni“ početkom srpnja 1993. godine počinje progon Hrvata iz Fojnice. Među najtežim zločinima koje je Armija R BiH počinila nad hrvatskim stanovništvom Fojnice, su ubojstva 23 civila od kojih su neki živi spaljeni. Tako su 76-godišnja Luca Barbić i njezina kćer Ana spaljene žive u selu Šćitovo.
Među ubijenim civilima su i fra Nikica Miličević, gvardijan koji je i sam bio potpisnik sporazuma koji su Fojnici jamčili mir, potom fra Leon Migić, vikar Franjevačkog samostana u Fojnici. Na pragu Samostana 13 studenog 1993. godine ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik Armije R BiH. Braneći Fojnicu poginulo je oko 100 pripadnika HVO-a, njih 300 je ranjeno, a 50 fojničkih Hrvata prošlo je kroz logore Armije R BiH. Većina je završila u logoru „Silos“ u Kaćunima, u općini Busovača.
Svim zločinima počinitelji su zajednički, dolaze iz tzv. Armije R BiH, a zajednička im je i činjenica da za njih do danas godina nitko nije odgovarao. Zanimljivo je i da je međunarodna zajednica bošnjačkom političkom i vojnom vrhu „oprostila“ kršenje Sporazuma koje su njezini predstavnici i sami potpisali. Od navedenih činjenica tužnije je samo da ni fojnički Hrvati skoro više i ne obilježaju organizirano godišnjicu stradanja i progona. A kamoli da se traži pravda za žrtve koje su izgleda svetinja još samo njihovim najbližim, rana koja stoji otvorena i nakon 31. godine i nikog za nju osim njih samih nije briga. Jedno je sigurno, država BiH koja je stvorena na velikim zločinima nad Hrvatima ne može opstati. Kao što nije opstala ni Jugoslavija.
