Svjedok Državnog tužiteljstva negirao je da je tijekom istrage svojevoljno izjavio kako je čuo da su četvorica optuženih sudjelovala u ubojstvu zarobljenika nakon akcije u Križančevom Selu 1993. godine, kao i to da su se dogovarali kako će jedan od njih u sudskom postupku preuzeti odgovornost.
Prijetnje ucijene
Zaštićeni svjedok K-4 odmah po ulasku u sudnicu počeo se žaliti da ga je suradnik tužitelja ucjenjivao i prijetio mu tijekom saslušanja u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). “Gospodin do vas, on je prijetio. Jučer mi je prijetio da ću biti uhićen čim se pojavim u Sarajevu”, kazao je K-4, dodavši da je morao pričati kako suradniku “paše”. Tužitelj Ivan Matešić predočio je svjedoku iskaz iz istrage u kojem stoji da je svjedok tražio mjere zaštite, jer poznaje osobe koje se dovode u vezu s predmetom istrage. U iskazu je naveo da su i prije rata te osobe bile problematične, te da ih svakodnevno viđa. “Ne. Tražio sam zaštitu radi svoje sigurnosti pošto mi je prijetio da će mi dolaziti kući svaki dan po dva puta”, rekao je K-4, koji nije mogao objasniti zbog čega bi tražio zaštitu identiteta kad je suradnik znao njegovo ime. U predočenom iskazu svjedok je naveo da se među vojskom pričalo kako su optuženi Almir Sarajlić zvani Roki, Kasim Kavazović te Sadik i Šaćir Omanović ubili desetak zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kod Rokijeve kuće.
To su uradili mudžahedini
“Ne, ne. Nisam bio, nisam vidio, nisam čuo. Čuo sam od vašeg kolege… To su uradili mudžahedini”, kazao je svjedok negirajući da je rekao da se Sarajlić hvalio ubojstvima. On je negirao navode iz iskaza da ima saznanja kako su se četvorica optuženih dogovarala da jedan od njih prizna krivicu za ubojstva kako bi ostali bili slobodni. K-4 je kazao da je tijekom ispitivanja bila i jedna ženska osoba, a da se tužitelj pojavio na petnaestak minuta. O ovome je, kako je naveo, pričao samo bratu. Za ubojstva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, ubojstva prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. prosinca 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Nijaz Sivro, Ibrahim Tarahija, Rušit Nurković, Almir Sarajlić, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović. Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade. Svjedokinja K-7 ispričala je kako je bila u grupi koju su Sarajlić i drugi prebacili preko linije. Ona je rekla da se, u mjestu u kojem je živjela s obitelji na području Zenice, nije osjećala sigurno jer je bilo upada u kuće.
100 KM po osobi
“Saznali smo da Almir Sarajlić Roki prevodi ljude za novac”, kazala je K-7, dodavši da je on s izvjesnim Islamom došao kod njih kući i da je tražio 100 KM po osobi. Dodala je da je u prosincu 1993. krenulo njih pet, a da su sa Sarajlićem i Islamom bila još dvojica. Ispričala je da je Sarajlić na jednom mjestu izvadio pištolj i rekao im da ostave stvari koje su ponijeli, te da predaju zlato i novac. “Uperio je pištolj u supruga i rekao: ‘Vodite ga gore prema mojoj kući. Ubijete ga, radite što hoćete’… Islam je bio dobar. Da nije bilo Islama, mi danas ne bismo bili živi”, kazala je K-7. Ona je navela da se Sarajlić na jednom mjestu raspravljao s vojnikom koji nije dao da prođu, govoreći da nisu ništa javili suprotnoj strani i da će ih pobiti. Dodala je da su prešli na drugom mjestu. Svjedokinja je rekla da je sutradan prebačena još jedna grupa, da je noć poslije dvoje poginulo, a jedno ranjeno u minskom polju.
