Nastupi Armina Hodžića u hrvatskom javnom prostoru, a posebno kada se raspravlja o Bosni i Hercegovini, sve češće otvaraju pitanje njegove stvarne političke pozicije.
Ne zato što netko osporava njegovo pravo na mišljenje, nego zato što se u gotovo svakoj raspravi može primijetiti isti obrazac: sve što dolazi iz Zagreba promatra se s dozom sumnje, rezerve ili neke vrste kritike, dok se političke pozicije koje dolaze iz Sarajeva uglavnom dočekuju s razumijevanjem, opravdanjem, nastoje se argumentirati ili pozivom na „unutarnji dogovor u BiH“. Očigledno je zastupnik Hodžić dobro upućen.
Upravo zbog toga nije neobično što se sve češće postavlja pitanje djeluje li Armin Hodžić kao zastupnik u Saboru Republike Hrvatske ili kao svojevrsni apologeta službenih političkih stavova Sarajeva. Naime, kada hrvatske institucije upozore na neravnopravan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, kada hrvatska diplomacija u Bruxellesu ili Strasbourgu otvara pitanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda ili kada hrvatski dužnosnici upozore na institucionalne anomalije koje traju godinama, reakcija Armina Hodžića gotovo je predvidljiva. U pravilu slijedi upozorenje da se Hrvatska ne bi trebala miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, da se rješenja trebaju pronaći unutar BiH i da Zagreb treba pokazati više suzdržanosti.
Međutim, zanimljivo je kako se isti kriteriji rijetko primjenjuju kada je riječ o ponašanju političkog Sarajeva.
Kada bošnjačke političke stranke godinama odbijaju razgovarati o modelima koji bi osigurali legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda, to nije problem. Kada se hrvatskim političkim predstavnicima osporava pravo da sami biraju svoje predstavnike, to nije problem. Kada se godinama ne provode odluke domaćih i međunarodnih sudova, to također nije razlog da kaže svojim sunarodnjacima u BiH da pokušaju imati više razumijevanja za zahtjeve Hrvata u BiH. Tada se uglavnom može čuti kako je riječ o složenim političkim procesima i unutarnjim odnosima koje trebaju riješiti domaći akteri.
Tu se pojavljuje temeljna kontradikcija.
Ako je provedba presuda i poštivanje ustavnog poretka unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine, zašto se onda jednako glasno ne govori o potrebi provedbe odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić? Zašto se ne govori o činjenici da je upravo najviša pravosudna institucija u državi ukazala na problem legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda? Zašto se o toj presudi uglavnom šuti, dok se s velikom pažnjom analiziraju svi argumenti koji govore o navodnom miješanju Hrvatske u unutarnje poslove BiH?
Stiče se dojam kako se vrlo često proučavaju presude, dokumenti i politički stavovi koji mogu poslužiti kao argument protiv hrvatskih inicijativa, ali se jednako tako zanemaruju one odluke koje jasno potvrđuju određene probleme na koje hrvatski politički predstavnici godinama upozoravaju.
Još je zanimljivije što Armin Hodžić često nastupa iz pozicije političke neutralnosti. Formalno gledano, on ne zastupa ni jednu političku opciju iz Bosne i Hercegovine. Međutim, kada se pažljivije analiziraju njegovi javni nastupi, teško je izbjeći zaključak da ta neutralnost gotovo redovito završava na pozicijama koje su bliže političkom Sarajevu nego Zagrebu. Naravno, nitko nije dužan podržavati stavove hrvatske Vlade ili hrvatskih stranaka. To nije smisao demokracije. No demokracija također podrazumijeva pravo javnosti da primijeti određene obrasce ponašanja.
A obrazac koji se ovdje nameće jest sljedeći, za gotovo svaki prijedlog koji dolazi iz Zagreba može se pronaći deset razloga zašto nešto nije moguće, zašto nije vrijeme, zašto nije prikladno ili zašto predstavlja problem. Međutim, mnogo se rjeđe mogu čuti prijedlozi kako određeni problemi mogu biti riješeni.
To je možda i najveći nedostatak takvog političkog pristupa. Lako je objasniti zašto nešto ne može.
Mnogo je teže ponuditi model kako nešto može.
Godinama slušamo zašto je teško provesti izborne reforme. Zašto je teško pronaći kompromis. Zašto je teško osigurati legitimno predstavljanje. Zašto je teško uskladiti građanski i konstitutivni princip.
Ali mnogo rjeđe čujemo konkretne prijedloge kako do tog kompromisa doći. Republika Hrvatska pritom nije slučajni promatrač događaja u Bosni i Hercegovini. Ona je supotpisnica Daytonskog sporazuma, članica Europske unije i NATO saveza te država koja kontinuirano podupire europski put Bosne i Hercegovine. Hrvatska je kroz posljednja tri desetljeća ulagala u obrazovanje, kulturu, gospodarstvo, infrastrukturu i brojne razvojne projekte u BiH. Hrvatska iskustva iz procesa europskih integracija mogu biti korisna Bosni i Hercegovini. Hrvatska može biti partner, a ne protivnik, zašto tako ne zbori zastupnik Hodžić. Zašto ne kaže da je pogrešno svaku inicijativu koja dolazi iz Zagreba automatski promatrati kao problem. Još je pogrešnije unaprijed odbacivati mogućnost da Hrvatska svojim iskustvom, međunarodnim položajem i političkim utjecajem može pomoći Bosni i Hercegovini na njezinu europskom putu.
Nitko razuman ne zagovara tutorstvo nad Bosnom i Hercegovinom. Nitko ne traži da Zagreb donosi odluke umjesto Sarajeva, Mostara ili Banje Luke. Ali jednako tako nije razumno očekivati da Hrvatska šuti o položaju Hrvata u BiH ili da odustane od legitimnog interesa za stabilnost susjedne države. Upravo zbog toga ostaje otvoreno pitanje, može li zastupnik Republike Hrvatske dugoročno graditi politički kredibilitet ako gotovo svaki hrvatski argument promatra kroz prizmu problema, a gotovo svaki sarajevski argument kroz prizmu razumijevanja?
Možda je upravo tu sadržana bit cijele rasprave. Od Armina Hodžića nitko ne traži da bude zastupnik hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini. Nitko ne traži ni da odustane od svojih političkih uvjerenja. Očekuje se tek ono što bi trebalo biti prirodno za svakog zastupnika manjine u Hrvatskom saboru, da prema Zagrebu i Sarajevu primjenjuje ista mjerila. Jer kada ista mjerila ne postoje, neutralnost postaje privid. A kada neutralnost postane privid, tada se neizbježno otvara pitanje predstavlja li netko doista državu u čijem parlamentu sjedi ili je postao apologeta politika koje dolaze izvan njezinih institucija.
