Mlada studentica iz Orašja boluje od rijetke Wilsonove bolesti i čeka transplantaciju jetre. Liječnica joj je rekla da joj treba čudo, a ona nije izgubila nadu. Za Net.hr otvoreno govori o strahu od smrti, teškoj unutarnjoj borbi i želji da svojim iskustvom potakne druge na darivanje organa.
“Ja sam Matea Krištić i dolazim iz Orašja, iz Bosne i Hercegovine. Oboljela sam od vrlo rijetke bolesti jetre koja se zove Wilsonova bolest ili hepatolentikularna degeneracija. S time sam rođena. Moj organizam ne može izbacivati bakar koji se nakuplja na organima. U mojem slučaju na jetri. Zato sam dobila cirozu jetre i danas sam na listi za transplantaciju jetre”, potpuno nas je mekano i bez velike patetike u svoj svijet uvela Matea, studentica u Zagrebu koja se suočila s dijagnozom koju nije bilo lako čuti. Ona je djevojka najvedrijeg duha i zaraznog osmijeha, čije oči sjaje poput lanterni i kraj koje nikad nećete osjetiti težinu borbe s kojom se nosi. Najveće borbe u sebi odavno je izvojevala i odlučila: “Ja nemam vremena biti bolesna, ja želim živjeti.”
Studentica grafičkog dizajna otvorila nam je svoj život i iskreno pokazala što znači svaki dan uz sebe imati mobitel i možda primiti poziv koji znači život. “Ne mogu se baš prisjetiti dana kad sam osjetila da nešto nije u redu. Rođena sam s bolesti i uvijek je bilo simptoma, ali toga nisam bila svjesna. U osnovnoj školi bila sam poznata kao dijete koje je vrlo često bolesno. Bili su to bolovi u trbuhu, mučnine, uvijek neka nervoza oko škole. U srednjoj školi postalo je kompliciranije. Dobila sam mononukleozu i osam dana bila u bolnici”, govori.
Ni tada nije bila blizu spoznaje što se događa. Preselila se u Zagreb, krenula na studij, a onda je došla večer kada je sa sestrom, uz kokice, trebala gledati Euroviziju. Sestra ju je pogledala i odmah znala da nešto nije u redu. “Došla sam s posla, nisam ni skinula jaknu, a sestra me uhvatila za ruku, okrenula prema sebi i pitala: ‘Zašto si tako žuta? Odi se pogledati u ogledalo'”, prisjeća se. Mateina sestra završila je medicinsku školu i osjetila da nešto nije u redu. “Gledala sam se – bijeli puder na licu, a oči žute, žuti vrat. I nije to bilo malo žuto, nego baš jako”, govori nam. Sestra ju je nagovorila da odu na Hitnu u bolnicu Merkur u Zagrebu. Srećom. Pratile su je sestra i prijateljica. “Rekle su: ‘Daj da se slikamo, izgledaš kao minion'”, nasmijala se šali u teškim trenucima. Uplašile su se, već je imala povijest problema s jetrom, od mononukleoze do povremenih nalaza masne jetre. “Nisam bila ni svjesna da je to bio početak”, ispričala je. Uslijedila su tri tjedna u bolnici, soba veličine “dva sa dva”, invalidska kolica od odjela do odjela. Napravili su testove, a ona je vidjela da nešto nije kako treba. Prisjeća se – liječnica na Merkuru sjela je pored nje i stavila joj ruku na koljeno. Pitala ju je želi li ostati u bolnici.
“Pa nisam došla kako bih ostala. Ali ako moram”, bila je njezina reakcija. Tada još nisu do kraja znali što se događa. Znala je samo da enzimi jetre i nalazi nisu baš u redu. Ostala je u bolnici. “Pristala sam, što mi drugo preostaje.”
Liječnici nisu mogli vjerovati da još stoji na nogama
Toksini u tijelu nakupljali su se, ali ona se još osjećala snažnom. Kaže da su se liječnici čudili kako “još stoji na nogama”. Provela je noć na Hitnoj, a sutradan je bila u sobi s mladom djevojkom i još jednom ženom. “Doktori su djevojci pored mene i jednoj ženi rekli: ‘Molim vas, pratite Mateu i ako primijetite bilo kakve promjene, javite nam.’ Okrenuli su se prema meni i rekli da bih se mogla početi gubiti, da možda neću znati kako se zovem, gdje sam i kako sam tamo došla”, govori nam. Nikad nije izgubila pojam prostora i vremena, no tri tjedna ipak su joj prošla kao kroz maglu. Bio je to golemi stres, a osjetila je i umor. “Osjećala sam se dobro, ali bilo je dovoljno 24 sata da se tijelo opusti, da osjetiš što se oko tebe i tebi događa”, govori. Trebalo je proći vrijeme da dobije pravu dijagnozu. Pojašnjava – Wilsonova bolest ne otkriva se samo jednim nalazom.
Liječnica joj je stavila ruku na koljeno: ‘Matea, tebi treba čudo’
Njezina mama došla je iz BiH, liječnici su razgovarali s njom i Matea je shvatila koliko je stvar ozbiljna: “Naslutila sam da je problem s jetrom. Ne mogu se prisjetiti trenutka kad su mi rekli za bolest, ali se sjećam trenutka kad su mi rekli da moram na transplantaciju. Došla je liječnica, stavila ruku na koljeno i rekla: ‘Matea, tebi treba čudo.'” Ali Matea nije ni sekundu dvojila, nego je podvukla: “Nisam ni u jednom trenutku izgubila nadu da ću ja svoje čudo dobiti! Nekako sam vjerovala da sam mlada i da ja to mogu, da meni Bog nije dao ništa što nije vjerovao da mogu izdržati!” Njezina reakcija? “Ja sam ostala sjediti na krevetu i samo slegnula ramenima. Znala sam da ništa ne mogu promijeniti, da to nije nešto što je došlo preko noći i da neće otići preko noći”, prisjeća se.
Prihvatila je svoju dijagnozu hrabro i mekano. Uskoro su joj se u glavi počele rojiti misli. Sjeća se, kaže, trenutaka na granici između života i smrti. ‘Ali ja ne mogu sad umrijeti, imam tek 21 godinu!’ “Kad si kao mlada osoba u bolničkom krevetu i ne znaš hoćeš li na svojim nogama izaći iz te bolnice, to je strašno. Ja sam se tada samo htjela vratiti na faks. Htjela sam živjeti onako kako bih ja htjela. Ma, htjela sam im svima reći: ‘Ali ja ne mogu sad umrijeti! Ja još nisam proživjela život, meni je tek 21 godina. Ja nisam napravila stvari koje bih htjela. Mlada sam, imam snove, ambicije i nemam ja vremena za to!'”, nizala je. Znala je da je teško i liječnicima. Osjećala je da ona sama svoju bolest nije doživljavala toliko teško kao njezini roditelji, mama i tata: “Vjerujem da je s njihove strane to izgledalo puno gore.” Od primanja dijagnoze Matea živi s Wilsonovom bolešću i čeka svoju šansu, poziv za transplantaciju.
Ali nije bilo lako, uslijedile su nove unutarnje borbe. Kako prihvatiti pomisao da će njezina prilika za život doći zahvaljujući organu preminulog donora?
‘Kako da se ja smijem, a netko drugi plače?’ “Moj pogled na transplantaciju s vremenom se mijenjao. Prvo sam mislila: ‘Vi sad očekujete od mene da se ja radujem tuđoj nesreći da bi meni sutra bilo bolje?’ Nisam to mogla psihički podnijeti. Stalno me mučilo pitanje: ‘Kako mislite da ću ja živjeti, ali da bih ja živjela, netko mora nastradati?'” Liječnici su joj objasnili da bi ta osoba ionako preminula, ali da darivanjem organa može pomoći njoj i drugim ljudima. Osjetila je drugu stranu – koliko je humano odlučiti biti donor da bi drugi mogli živjeti. Počela je mijenjati pogled. Bile su to teške borbe, prihvatiti da netko mora otići da bi ona dobila priliku za život. Kroz razgovor s liječnicima i drugim ljudima koji su prošli kroz transplantacije shvatila je koliko je darivanje čin humanosti, koliko je častan osjećaj poželjeti nekome pružiti priliku za život. Sada je mobitel stalno uz Mateu. Nikad ne zna kada će primiti poziv koji joj može spasiti život.
Kako Matea danas gleda na život?
Da ju je netko prije dvije i pol godine to pitao, ona bi rekla: školovanje, karijera, uspjeh. Sada? “Nebitno koliko će život trajati, ali znam da hoće. Vjerujem da hoće. Postoji strah, ali život je za mene sada nešto drugačije. Život je sve ono što me čini sretnom, obitelj i ljudi kojima sam okružena, koji mi odgovaraju i koji ne zrače lošom energijom. Za mene je život kad se on proživi, da se on zaista živi. Nekima je život da sjedimo, ne radimo ništa i čekamo da prođe dan, da odemo na posao i vratimo se. Ali ja želim da je meni svaki dan drugačiji, da vidim sreću u malim stvarima”, govori.
Odmahuje rukom i ne dopušta nam da pomislimo kako su joj danas manje važne neke druge stvari. “Ja i dalje imam ambicije, imam snove. Ali to mi je sada možda malo manje bitno. Bitno mi je da sam sretna, da su ljudi oko mene sretni. Znam da sam se morala odreći jako puno stvari zbog svoje bolesti. Ali možda je Bog mene poslao na ovaj svijet s nekom drugom zadaćom”, govori nam. U svojoj priči primjećuje i nešto za što nekako duboko u sebi osjeća da nije slučajno. Matein rođendan je 6. prosinca. “Kao nekim čudom, upravo se na taj datum obilježava Dan svjesnosti o Wilsonovoj bolesti. I to zato što je liječnik koji je prvi opisao Wilsonovu bolest rođen na taj datum”, smije se. Ova hrabra djevojka, koja je istupila u javnost kako bi podigla svijest o ovoj rijetkoj i vrlo teškoj bolesti, danas pokušava potaknuti ljude na dobrovoljno darivanje organa.
‘Ako potaknem jednu osobu na darivanje organa, uspjela sam’
Kaže da se susretala i s komentarima kako u javnost istupa radi sažaljenja. “Ali kako da ja ljudima objasnim da mi se javilo toliko ljudi iz cijelog svijeta, od Pakistana do Njemačke i Srbije? Ako se jedna osoba nakon moje priče odluči na doniranje organa, ja sam sudjelovala u spašavanju sedam života. Nikad nisam voljela da mi netko kaže: ‘A jadna.’ Najviše mrzim sažalijevanje. Ali ako sam ja bila razlog da se netko odluči donirati svoje organe, ja sam uspjela u životu”, govori Matea, koja svojim stavom, svojom životnom energijom i vedrinom predstavlja nadahnuće mnogima. Istupajući hrabro i otvoreno govoreći o svojoj bolesti, želi potaknuti druge da drukčije gledaju na život, ali i na važnost darivanja organa.
“Ja sam rekla: ‘Mene je Bog sigurno s tim poslom poslao na ovaj svijet.’ Volim reći da bih voljela da svi ljudi vide život i svijet onako kako ga ja sada vidim. Onda im ne bi preostalo ništa drugo nego da se samo smiju”, zaključuje s osmijehom.
