Iz svijeta stižu vijesti kako pripadnici generacije Z, dakle mladi rođeni između 1997. i 2010. često ne žele djecu ili planiraju odgađanje rađanja sve dok im biologija to dopusti. Nedavno je stigla potvrda da se i hrvatska mladež uklapa u ovaj globalni trend. Prema nedavno objavljenoj “Studiji o mladima Hrvatska 2024: Mladi u vremenu neizvjesnosti” Instituta za društvena istraživanja svaki četvrti pripadnik generacije Z (23 posto) ne želi djecu, što je značajna razlika u odnosu na 2018. kada 6,4 posto ispitanika nije planiralo djecu.
Hrvatski premijer Andrej Plenković najavio je da će resorni ministar Ivan Šipić u prosincu na sjednici Vijeća za demografsku revitalizaciju predstaviti demografski paket, a za početak je objavio dvije mjere za 2025. – udvostručenje naknade za novorođeno dijete s 309 na 618 eura i omogućavanje majkama da za drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta zadrže puni iznos plaće do najviše 3000 eura, umjesto dosadašnjih maksimalnih 995. Pohvalno, no može li ijedna jednostavna demografska mjera nagovoriti mlade parove na obitelj dok cijene stambenih kvadrata rastu u nebo, a većina njih radi za ispodprosječnu plaću? Stručnjaci ističu da su ekonomske prilike i nesigurnost važan faktor pri odlučivanju mladih o stvaranju obitelji, ali i da se kod generacije Z radi o kudikamo kompleksnijem fenomenu koji tek treba interdisciplinarno istražiti.
– Dugoročne demografske strategije mogu pridonijeti, kao što pokazuje primjer Francuske, ali fenomen generacije Z daleko je složeniji nego što je pitanje demografije. Pad nataliteta povezan je s promjenama rodnih uloga i identiteta te s njom povezane dinamike bračnih i obiteljskih odnosa, a to su sve teme kojima se demografska struka ne bavi – kaže sociologinja Inga Tomić-Koludrović dodajući da ovim promjenama doprinose i promjene na tržištu rada, osobito kad je riječ o očekivanjima od zaposlenih majki.
Rezultati anketnog istraživanja, provedenom ove godine na reprezentativnom uzorku u okviru projekta Promjene rodnih odnosa u Hrvatskoj (NextGender) Instituta Ivo Pilar, pokazuju da je u Hrvatskoj bez djece 7,9% onih koji žive u braku ili izvanbračnoj zajednici. U SAD-u je 2023. taj postotak bio 29,4%. Jednoroditeljskih je obitelji u Hrvatskoj 15%, dok ih je u SAD-u prošle godine bilo 7,4%. Samaca bez djece kod nas je 18,4% a u SAD-u 29%. Dakle, u Hrvatskoj je 26,3% kućanstava u kojima ne žive djeca, dok ih je SAD-u prošle godine bilo čak 58,4%. Prema podacima Eurostata za 2022. o totalnim stopama plodnosti, Hrvatska u tom pogledu nije među najgorim članicama EU. Sa stopom od 1,53 ima isti rezultat kao Švedska, dok Španjolska primjerice ima stopu od tek 1,16, Italija 1,24, a Poljska 1,29.
– Gleda li se ove podatke, može se činiti da stanje u Hrvatskoj nije tako bezizlazno kao što se medijski prikazuje, no ne treba zaboraviti na to da je čak i zemlja EU s najvećom totalnom stopom plodnosti (Francuska, s 1,79) još uvijek daleko ispod stope (od 2,10 do 2,15) koja osigurava zamjenu generacija. Hrvatska je, uz to, stanovništvom malobrojna zemlja, uz veliku stopu iseljavanja mladih – ističe sociologinja Tomić-Koludrović.
Anja Gvozdanović, jedna od autorica spomenute studije o mladima u Hrvatskoj, ističe da generaciji Z roditeljstvo nije među prioritetima u životu. – Mnogi su razlozi, a neki su povezani sa socio-ekonomskim statusom, materijalnom situacijom te brigom o mjeri u kojoj mogu svom potomstvu osigurati kvalitetan život. A može biti i da se prvo žele ostvariti u karijeri i drugim područjima života – objašnjava sociologinja Gvozdanović. Ističe da je riječ o socijalno osjetljivoj generaciji koja nije nominalno politički aktivna, ali primjećuje različite društvene prakse poput raširene korupcije. Mladi uočavaju ekonomske nejednakosti i smatraju da bi Vlada trebala intervenirati ne samo u izjednačavanje mogućnosti nego i prihoda između bogatih i siromašnih.
– Sve ovisi o tome koliko neka mlada osoba i njezina obitelj ima socijalnog kapitala, dakle koliko ima veza, koliko poznanika. Zanimljivo je čega se najviše boje: nakon straha da će biti bez posla, najviše ih brine loš zdravstveni sustav, a onda se dogodi afera s ministrom zdravstva, što dodatno opravdava rašireni strah za budućnost funkcioniranja zdravstvenog sustava – kaže Anja Gvozdanović, napominjući da je među mladima inače visoko rasprostranjena percepcija korupcije.
Neki od razloga zbog kojih mladi danas sve više odustaju od djece identificirani su kroz intervjue i fokusne grupe koje je provela asistentica na projektu Instituta Ivo Pilar, sociologinja Iva Žunić. Kao najvažniji razlog neimanja djece pokazala se nesigurnost oko budućnosti, u prvom redu u odnosu na financijske i stambene nemogućnosti. Stanovitu ulogu igra i iskustvo prekinutih roditeljskih veza, kao i općenit strah od sve bržih društvenih promjena.
Primjerice, jedan 26-godišnji student pita se: “Je li uopće ima smisla dovodit ih na ovakav svit? Vrimena naših roditelja i ova sada drastično su drukčija u svakom pogledu. Najviše u tom nekom financijskom. Sad ta neka štednja. Ono, svaki dan odvoji višak od kave, pa ćeš ti imat za stan. Možeš mislit. To je nemoguće.” I drugi, 20-godišnji student, naglašava financijske i stambene poteškoće kao razlog zbog koji ne želi imati djecu. Kaže da je teško doći do novca i stana, a onda bi još trebalo “brinut za dijete, kaj je isto skupo”. Međutim, za skupoću kaže da je tek sekundarni razlog neimanja djece: “Ja ne bih htio imat djecu nikad. Ono, ne bih ih htio dovest u ovaj svijet. To mi je jedan razlog, a drugi što me to nikad nije primamljivalo. Kao, ne znam ni kaj ću s njim, kaj da s njim radim. Ono, ima nas i previše, kao nisu ni potrebni.”
Da nije riječ o izoliranom mišljenju, potvrđuje i izjava 23-godišnjeg studenta: “Doslovno rijetko koga više znam da uopće želi imat dicu. Netko ne može imat dicu financijski, ali isto smatram da dosta mladih razmišlja previše kako se boji imat dicu. Svih tih problema koje danas društvo nameće.” Slično tvrdi i 22-godišnji student, koji smatra da djeca oduzimaju vrijeme za vlastiti život: “Imat dicu to je velika obaveza. To je jednostavno, svit ti se onda vrti oko njih.” S druge strane, 20-godišnja studentica smatra da će mnogi iz generacije Z biti izvrsni roditelji, baš zato što se “ne očekuje sad više od svakoga da će bit roditelj” i nastavlja: “Mislim, ja koja ne želim imat djecu svejedno čitam neke stvari o tome kako odgajat djecu. Zanimljivo mi je to nekad vidjet, pogotovo koliko je to različito bilo s mojim roditeljima ili njihovim roditeljima.” Njezina kolegica navodi pak: “Ja bih htjela imati djecu, ali mi je isto jako bitno s kim ću imati djecu.” Navodi da zna iz osobnog iskustva kako izgleda urušavanje braka nakon dugog niza godina i kako izgleda pretvaranje roditelja iz savršenih u nešto što je posve suprotno tome. Ukratko, iako bi željela imati djecu, kaže da ne bi željela pridonijeti odrastanju i odgoju “nesigurnih ljudi”.
Psihologinja Nataša Jokić Begić potvrđuje da ova generacija o svijetu misli kao o opasnom mjestu, bilo da u su te opasnosti realne ili napuhane, da ne vjeruju ljudima ni u budućnost, što su temeljna vjerovanja koja oblikuju nečiji život.– Mladi predočavaju vlastitu budućnost kao prihvatljivu, ali ne i svjetsku, ne europsku i ne hrvatsku budućnost, a to sve skupa ne rađa dobar okoliš za razmišljanje o djeci – kaže profesorica Jokić Begić.
Na kraju, što je to najhitnije i najvažnije što bi Vlada trebala poduzeti da uvjeri mlade da je država na njihovoj strani kad je riječ o najvažnijem, najtežem i najljepšem od svih poslova? Anja Gvozdanović odgovara: infrastruktura i podrška! Podrška u smislu da mladi znaju da mogu računati na kvalitetne javne institucije, od zdravstvenih do administrativnih, da znaju da će njihova djeca imati mjesto u vrtiću i dobro obrazovanje. – Najvažnije je da ljudi mogu dobro živjeti ne samo u gradu nego i na selu, a najčešće ne samo da nemaju pristup dobroj zdravstvenoj zaštiti, nego možda ni autobusu – zaključuje sociologinja Gvozdanović.
