Prošloga tjedna u Vitezu predstavljene su dvije knjige autora Dragana Ramljaka, objavljene u nakladi Matice hrvatske. Tim povodom ekipa viteški.ba razgovarala je s Ramljakom o njegovim knjigama, temama koje obrađuju, motivima za njihovo nastajanje te važnosti očuvanja kulturne i povijesne baštine kroz pisanu riječ.
Dragane, rođeni ste u Novom Travniku, a već dugi niz godina živite u Australiji. Koliko je život na drugom kraju svijeta utjecao na Vaše pjesništvo i koliko je zavičaj ostao prisutan u Vašem književnom stvaralaštvu?
Ja već 29 godina živim u Australiji, 16.000 km daleko od zemlje mog rođenja, BiH. Život u Australiji nije imao mnogo utjecaja na moje pisanje, osim što imam više vremena za čitanje i veću dostupnost literature na engleskom jeziku. Postojao je jedan period od nekih 10–15 godina mog života koji je bio period prilagodbe na novu zemlju, život i kulturu, kada nisam pisao. Kada odete daleko, onda vidite dalje i bolje. A što vidite dalje i više, onda se stvara želja da se nešto i napiše. Tako da sam zadnjih 10 godina dosta pisao, uglavnom aforizme, epigrame i pjesme. Zavičaj je prisutan u mojim djelima kao bogati rudnik tradicije, jezika i kulture, po kojem slobodno kopam kad god dobijem inspiraciju. A što se tiče ljudi, prirode svugdje ima dobrih ljudi i lijepe prirode, tako da nostalgije nema, ali nema ni zaborava.
U Vitezu ste predstaviti dvije knjige – „Snovi za buđenje (Dok Java spava)“ i „100 grama epigrama“. Što povezuje ove dvije knjige, a što ih razlikuje? Je li poezija za Vas više prostor osobnog izraza, sjećanja, promišljanja ili svojevrsni komentar vremena u kojem živimo?
Ove dvije knjige povezuje jedna riječ, „Doza“. Da li u njoj ima 100 g epigrama, 20 dkg kave, 1 litra rakije, dovoljno da nas trgne iz sna, razbije mamurluk ili nasmije? Mislim da nas danas čak ni umjerenost u svemu neće spasiti, jer smo se predozirali. Stoga je potrebno da svatko sebi nađe dozu i da bude svoj iscjelitelj. Moja je poezija okvir u kojem su moja osobna promišljanja o svijetu, ljudima i vremenu izašla iz okvira norme, bilo književne, bilo moralne. Ja priznam samo slobodu, a sloboda je napredovanje u svijesti o slobodi. Jesmo li i hoćemo li biti slobodni sa ovom razinom svijesti?
Život u Australiji zasigurno je donio drugačije iskustvo društva, kulture i svakodnevice. Kako danas, iz perspektive čovjeka koji desetljećima živi izvan Bosne i Hercegovine, gledate na svoj rodni kraj i ljude koji su ostali živjeti ovdje?
Kad čovjek dugo godina živi daleko od svoje domovine, on ne postaje siroče, on dobije drugu domovinu, majku. On postaje dijete sa dva roditelja i on voli oba. Vezan sam duboko za Bosnu i mislim da sam dobro informiran što se ovdje zbiva i kako ljudi žive, žao mi je što je Bosna još uvijek „zemlja“, ali ne i „država“. Žao mi je što mladi odlaze i što se zemlja prazni. Nadam se da će ovaj proces vrlo brzo krenuti u suprotnom smjeru i da će se dobar dio ljudi, pogotovu iz zapadne Europe, početi se vraćati kući. Poštujem ljude koji žive u Bosni i mislim da su to hrabri i sposobni ljudi.
Vaša zbirka nosi zanimljiv naslov „Snovi za buđenje“, dok „100 grama epigrama“ već samim naslovom sugerira određenu dozu humora, satire i kritičkog promišljanja. Koliko su humor, ironija i društvena kritika važni u Vašem pisanju?
Nisam mnogo razmišljao o naslovu mojih knjiga. To mi je najednom palo na um i to sam stavio na korice. Ja sam čovjek koji voli da se smije i da nasmijava druge. Mislim da je smisao našeg života igra, a igra uvijek proizvodi radost i sreću. Kad smo radosni i sretni, smijeh je uvijek na našim licima. Humor je ono što sam još kao gimnazijalac zavolio, čitajući humorističke listove koji su izlazili u Jugoslaviji, slušajući fenomenalne humorističke emisije na radiju, poput emisija „Cik-cak“ i „Veselo, vedro veče“. Mislim da su imali veliki utjecaj na mene. Jer sam vidio da se kroz satiru i crni humor može najtočnije opisati, a da to oni neće primijetiti i da se neće ljutiti.
Kako je jedan pijanac rekao: „Nije sve tako crno, ja vidim bijele miševe.“ Bio bih sretan da na ljudima vidim više osmijeha, a manje briga. Nisam pesimist. Moj pesimizam je samo oblik optimizma.
Zašto ste željeli upravo u Vitezu predstaviti svoje knjige i što biste voljeli da posjetitelji ponesu sa sobom nakon književne večeri – jednu pjesmu, jednu misao, emociju ili možda razlog da se ponovno „probude“?
Za Vitez me vežu najljepše uspomene iz najtežeg perioda mog života. Svakako, tu su moji prijatelji koje sam tada stekao koji su mi i dan danas prijatelji, oni su tada bili, a i danas su svojim kulturnim i umjetničkim pregalaštvom čuvari, nositelji i promicatelji naše tradicije, kulture i hrvatskog jezika u Središnjoj Bosni. Zahvaljujući njima i ja sam večeras ovdje. I ovo malo mojih pjesama, tek je jedno veliko hvala Vitezu i njima. A posjetitelji ove promocije neka sa sobom ponesu sve ono što su večeras dobili iz mojih pjesama. Nadam se da im to neće biti teret, jer dobili su tek malo nade, ljubavi i radosti koji bi mogli ugraditi u tkivo svoje duše i živjeti slobodnije.
