Nakon što su građani Viteza u parku na zgradi „Šahovskog“ organizirano pratili nastup hrvatske nogometne reprezentacije, ali i ostalih ekipa na Svjetskom prvenstvu, pojedini sudionici javnog prostora ponovno su aktualizirali ratne teme vezane uz taj prostor, nastojeći jedan sportski i društveni događaj prikazati kroz prizmu ratnih zbivanja i navodnog jednostranog stradanja Bošnjaka tijekom sukoba u Vitezu.
Umjesto da se govori o događaju koji ima sasvim drugu konotaciju, ponovno se posegnulo za ratnim narativima starim više od tri desetljeća, pri čemu se selektivnim prikazivanjem pojedinih događaja pokušava oblikovati javna percepcija sadašnjosti kroz iskrivljenu sliku prošlosti.
Posljednjih dana ponovno se kroz fotografiju zgrade poznate kao „Šahovski“ pokušava ispričati jedna ratna priča. Nitko razuman nema ništa protiv da se govori o ljudskim sudbinama, strahovima, zatočenjima ili hrabrosti pojedinaca. Svaka žrtva i svaka ljudska priča zaslužuju poštovanje. Međutim, problem nastaje onda kada se pojedini događaji namjerno izdvajaju iz šireg konteksta te se koriste za oblikovanje jednostrane slike o jednom vremenu i jednom gradu, a posebno je veliko pitanje je li to tako kako se to tvrdi.
Oni koji danas analiziraju fotografije, zastave i ratne položaje vrlo često zaboravljaju ili namjerno prešućuju činjenice koje ne odgovaraju unaprijed postavljenom narativu. Tako se prešućuje da je na mjestu gdje pojedinci danas vide simboliku zastave s ljiljanima bio razvučen zastor čija je osnovna svrha bila zaštita stanara okolnih zgrada od snajperskih hitaca i metaka koji su dolazili iz pravca Starog Viteza- Mahale. To nije politička interpretacija nego činjenica koju dobro znaju ljudi koji su tada živjeli u tom dijelu Viteza i koji su svakodnevno bili izloženi opasnosti. Da je na taj prostor palo na desetine granata ispaljenih s položaja bošnjačke Armije RBiH, koji tragovi se vide i danas. Koja je onda simbolika te zastave ako ćemo stvari tumačiti na taj način.
Ratni Vitez nije moguće razumjeti kroz jednu fotografiju, jedan podrum ili jedan događaj. To je bio prostor sukoba, stradanja i svakodnevne borbe za goli život. U takvim okolnostima svaka lokacija, svaki objekt i svaka odluka imali su svoj konkretan sigurnosni i vojni kontekst. Izvlačiti danas pojedine detalje iz tog vremena, a pritom svjesno zanemarivati sve ono što im daje stvarno značenje, predstavlja pokušaj manipulacije prošlošću, a vrlo vjerojatno i svjesno laganje usmjereno na raspirivanje najnižih strasti, a ona po starom AID-ovskim manirom optužiti druge da to rade.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakvi tekstovi pojavljuju više od tri desetljeća nakon rata, u vremenu kada bi odgovorni pojedinci trebali raditi na međusobnom razumijevanju i smirivanju tenzija. Umjesto toga, pojedini medijski i društveni krugovi iznova posežu za selektivnim interpretacijama ratnih događaja, pri čemu se vlastita odgovornost ili vlastiti ekstremizam prešućuju, dok se drugu stranu nastoji prikazati isključivim krivcem za sve što se dogodilo.
Takva pisanja teško je tumačiti drugačije nego kao svjesnu provokaciju i svjesno raspirivanje nacionalnih i ratnih strasti. Paradoksalno je da upravo oni koji najčešće upozoravaju na nacionalizam, podjele i govor mržnje nerijetko posežu za narativima koji održavaju ratne podjele živima. Umjesto da se društvo oslobađa tereta prošlosti, ovakvim se objavama stvara dojam da je nekima politički i ideološki korisnije stalno vraćati zajednice u 1993. godinu nego graditi povjerenje za budućnost.
Nitko nema pravo monopolizirati žrtvu niti svoj narod predstavljati isključivo kao žrtvu, jer to nije, a drugi narod isključivo kao agresora ili zločinca. Takav pristup nije povijest, nego propaganda. Povijest podrazumijeva cjelovitost, činjenice i spremnost da se priznaju sve patnje i sva stradanja. Propaganda, s druge strane, uzima samo one dijelove priče koji odgovaraju unaprijed zadanom političkom cilju.
Vitez je preživio rat. U njemu i danas žive ljudi koji su bili na različitim stranama ratne crte, ali koji dijele iste ulice, škole, trgove i svakodnevni život. Zbog njih, ali i zbog generacija koje dolaze, potrebno je govoriti istinu u cijelosti, a ne samo njezine fragmente. Svaki pokušaj da se povijest koristi kao sredstvo za novo produbljivanje podjela predstavlja neodgovoran odnos prema prošlosti i još neodgovorniji odnos prema budućnosti i svjesnu manipulaciju čiji cilj nije ono što ovakvi mediji tobože žele postići.
