U sjećanje na pokojnog viteškog književnika, noćas su u dvorani HKD Napredak Vitez završeni „Dani Marka Martinovića Cara“ završnom manifestacijom, književnom večeri Napretkovih pjesnika.
Moderatorica Ivanela Brković rekla je, između ostaloga: „Večeras nas spaja poezija – ona je rječita, zavičajna i duboka. Večeras dajemo glas stihovima koji su potekli iz pera naših zavičajnih, viteških pjesnika, čija su djela ugledala svjetlo dana, upravo u nakladi našeg HKD Napredak podružnica Vitez”.
Na ovoj pjesničkoj večeri, uz glazbenu pratnju učenica Osnovne glazbene škole Jakova Gotovca PO Vitez, nastupili su učenici osnovnih i srednjih škola s područja općine Vitez koji su recitirali stihove pokojnih pjesnika Ive Totića, Anke Topić i Marka Martinovića.
Potom su svoje stihove čitali viteške pjesnikinje i pjesnici Sanja Babić Đuvlat, Mirjana Jezildžić, Željko Kocaj, Ivan Maros i Dragan Ramljak, a Mirjana Jezildžić pročitala je pjesmu pokojog Ive Ćurka dok je Marijana Šantić pročitala pjesme pokojnih Ivice Budulice Strikana i Lucije Marković.
Prema riječima moderatorice, svaki stih koji smo čuli podsjetnik je da kultura jednoga grada živi dok god ima onih koji čitaju, pišu i čuvaju svoju baštinu.
SJEĆANJE VITEŠKOG PJESNIKA ŽELJKA KOCAJA NA MARKA MARTINOVIĆA PRENOSIMO U CIJELOSTI:
MARKO MARTINOVIĆ – CAR (1933. – 2003.)
Možda je zaborav spor, ali je siguran i neumoljiv kao vrijeme. Spriječiti ga može zapis kao mjesto našega sačuvanog sjećanja. Čuvari sjećanja na ljubavi i smrti u dolini Lašve sve više su i kroničari, ali i književnici, među kojima je jedan od najvrjednijih Marko Martinović.
“On zna da za svu današnju snagu može zahvaliti samo onom Jedinome koji mu je dao sve što ima. A samo su njih dvojica znali u ovoj potplaninskoj noći da je možda sve privid, ali da se mora nešto činiti na ovome svijetu.” Ovako Marko Martinović piše o jednom svom junaku i kao da o sebi piše.
Imao sam privilegij osobno poznavati Marka Martinovića i htio bih naglasiti da je s pravom nosio svoj nadimak Car po kojem ga pamtimo u Vitezu. U tom nadimku je zgusnuto otjelovljena njegova karizma, a on ju je podržavao i pišući o Lašvanskoj dolini kao pripovjedač raznolikih sudbina i svakodnevnih trenutaka iz kojih su pod njegovim perom nastajale autentične slike našega srednjobosanskog kraja.
Svoj uspješan spisateljski rad počeo je još u ranoj mladosti, a afirmaciju i književni ugled stekao je, prije svega, kao pisac kratkih priča.
Rođen je na Dan žena, 8. ožujka 1933. godine, a umro 23. listopada 2003. godine i sahranjen na Gradskom groblju u Vitezu.
Marko je dugo prisutan u književnom životu Viteza i središnje Bosne. Po njegovim tekstovima čini se kao da je zapravo pisao doživljeno i ono što su mu brojni njegovi prijatelji, znanci, sugrađani prenosili kao svoje iskustvo, kao svoju ili tuđu životnu priču. Pisao je o ljudima našega srednjobosanskog, pobliže Lašvanskoga kraja, o njihovim životima ili događajima koji su na svoj način te živote obilježili. Ponekoj od njegovih priča poslužile su i kronike iz vremena fra Marjana Šunjića, župnički zapis na danu Svih Svetih godine 1943. ili novinski zapis famoznog fotoreportera Tonija Bana.
U svojim pričama Marko uspijeva zabilježiti melankoliju i posebnosti života u Lašvanskoj dolini bez pretjerane nostalgije ili idealizacije, ali i suptilni humor koji je česta karakteristika ljudi našega kraja. Njegova je proza čitljiva i pitka, kao šljivovica uz dobru mezu. Svojim lakim perom on je pisao jednostavno i čitljivo, kao da nam govori, kao da nam za kavanskim stolom prepričava zanimljive priče o ljudima i njihovim sudbinama. No, svejedno, njegov je jezik slojevit i poetičan i to je ona konstanta koja u njegovoj prozi dominira.
Pojavio se knjigom poezije Zvona i tišine” iz davne 1962. godine, koja je doživjela ponovljeno i dopunjeno izdanje 1996. godine. Potom su uslijedile Markove priče koje je ispričao nekih davnih predratnih godina i zabilježio pod naslovima “Tražio sam Augusta”, “Ljudi u vremenu” i “Ljubavi i smrti u dolini Lašve”. Tim knjigama uveo nas je i do svojih kazivanja o proteklom ratu i poraću pod naslovima “Isus u podrumu” i “Gutači žaba”. Objavio je i monografiju viteškoga lovstva “Vitez i lov” i, konačno, “Propitivanja – post scriptum”, svojevrsni literarni vodič kroz središnju Bosnu.
Martinovićev opus je zavidan, a dodijeljena mu je i jedna značajna nagrada (Zlatna palma Matice hrvatske za knjigu godine 1995.), mjesto u monografijama i antologijama, u lokalnoj školskoj lektiri i, nesumnjivo, u povijesti Viteza i zlatne doline Lašve u kojoj je odrastao i sazrio kao pjesnik i prozaik koji je mnogima što su se pojavili poslije njega bio jedan od putokaza na književnom putu.
Čitajući Markovu prozu ne osjećamo potrebu za onim vječitim učiteljskim pitanjem: što je pisac htio reći? Njegove su priče životne i zanimljive, uglavnom priče o ljudima koje bi zaborav ukopao s njihovim zemnim tijelom. To su priče bez posebno naglašene poante, priče kojima nikakva posebna poruka nije ni potrebna. On svoje priče slaže kao fotografije u obiteljski album. One su naprosto tu kao stari fotoalbumi, kao slike ljudi u jednom vremenu, koji će nam, zabilježeni autorovom vještom rukom, ostati zauvijek u sjećanju. Na ovim Markovim proznim fotografijama uglavnom su dobri ljudi. Često su njihovi životi obilježeni bremenom nesreće, ali to breme oni obično nose bez velikoga jeda, kao Božje davanje s kojim se mora živjeti. To su priče o sudbinama koje su često tužne, ali ni život nije samo veselje i teferič.
No, najveći broj njegovih priča sadrži ozračje koje autor sam najbolje poznaje: ozračje druženja i pomalo usporenog života provincije u kojoj se svi međusobno poznaju, ozračje kavane u kojoj se otkrivaju i najskrivenije tajne kroz obijesne šale uz neizbježnu ironiju na račun vlastite, ali i tuđe promašenosti i podcjenjivanje svake druge egzistencije, osobito one koja se ne uklapa u provincijalne šablone i monotonu svakodnevicu.
Uz smeđe pivske boce i čašice konjaka ili loze, čini se da Martinović može naširoko pripovijedati o ljudima i događajima uvijek tražeći ono posebno, ono neobično što će tu priču obilježiti i dati joj smisao da baš ta i takva priča bude zabilježena.
I oneobičavanje ljudi kod Marka djeluje uvjerljivo, gotovo kao potpuna i jednostavna istina koju nema potrebe posebno komentirati. Pa kad nas uvjerava da je onaj bijesni Andro progutao miša gore u Pavlovićevoj kavani, meni se čini ne samo da ga mogu vidjeti kako naginje glavu da životinju lakše proguta, nego i da mogu osjetiti smrad iz onog zapišanog wc-a čija vrata je netko od pijanih gostiju ostavio otvorena, pa ne znam gadi li mi se više onaj gutač ili ona žabokrečina (pardon, mokraća) čiji mi zadah udara u nos.
Onaj tko voli poeziju i prozu ima što naći u potrazi za Augustom, ili čekajući pod zvonima koja odzvanjaju tišinom da Franjin Isus osvane na zidu crkve krateći vrijeme u žabljim batacima koji su nam preostali nakon izjelica kakav je dugokosi Đikan Todorović iz Zaselja, prefrigani Smajo Musić ili nesretna pijanica Andro Dominović. Ne morate voljeti specijalitete kakve su žabe, ali čitajući prozu Marka Martinovića možda ćete povjerovati da život nije nešto manje od apsurda.
