Ja sam se zbog ucjena da ću ostati bez posla morala iščlaniti iz sindikata, navodi radnica tvrtke “Nova Dipo” Aleksandra Zrnić. Ovo poduzeće se bavi drvnom industrijom i nalazi se kod Gradiške, na sjeveru Bosne i Hercegovine.
Aleksandra je među radnicima koji su zbog loših uslova rada, kako navode, osnovali sindikat u navedenom poduzeću.
Od tog trenutka, kako navodi jedan od radnika Miloš Šmitran, počele su prijetnje, ucjene i mobing, zbog čega je najveći broj napustio sindikat. Miloš je, sredinom siječnja, dobio otkaz.
„Ostalo nas je četrdeset i nešto u sindikatu. Članove sindikata su posljednje pozivali na posao, a nas iz odbora uopće nisu pozvali. Od travnja prošle godine smo bili na plaćenom čekanju, da bi nas 18. siječnja pozvali i uručili nam otkaze“, kaže Šmitran.
Među otpuštenim radnicima je više od 20 članova sindikalnog odbora. Ovo je za Radio Slobodna Evropa (RSE) potvrdio predsjednik Sindikata ovog poduzeća, Miodrag Jokić.
S obzirom da zakonski predsjednicima sindikalnih organizacija se ne može dati otkaz, Jokić ga nije dobio, ali ne radi.
„Nisam još otpušten. Poslali su me na godišnji odmor u kojem treba da iskoristim deset dana iz prošle godine i petnaest dana iz ove godine. Rekli su mi da se javim u firmu polovinom veljače“, kaže Jokić.
SMS poruke radnicima da napuste sindikat
Nova DIPO d.o.o kao drvoprerađivačka tvrtka zapošljava preko 350 radnika i orijentirana je na proizvodnju namještaja. Više od 95 posto proizvodnje i prometa ostvaruje sa inozemnim partnerima.
U SMS porukama u koje je Radio Slobodna Evropa imao uvid, predstavnici tvrtke Nova DIPO od radnika traže da napuste sindikat, a zauzvrat će ih vraiti na posao.
Veljko Beuka, direktor tvrtkeu pisanom odgovoru za Radio Slobodna Europa tvrdi da članstvo u sindikalnoj organizaciji nije uticalo na odluku o otkazima, već ‘dužina radnog staža radnika na određenom radnom mjestu’.
„A to najjasnije pokazuje podatak da je u grupi otpuštenih radnika sedam članova Sindikalne organizacije, dok preko 20 otpuštenih radnika nema nikakvu vezu sa Sindikalnom organizacijom“, navodi se u odgovoru za RSE. Beuka navodi i da je razlog otpuštanja ‘situacija izazvana korona virusom u 2020. godini’ zbog čega je došlo do smanjenja godišnjeg prihoda od 35 posto.
Vlado Pavlović, predsjednik granskog Sindikata šumarstva, prerade drveta i papira, koji djeluje u okviru Saveza sindikata RS, za RSE je rekao da radnicima ove tvrtke, kojima je uručeno rješenje o otkazu, nisu uplaćeni ni doprinosi.
Iako predstavnici sindikata kažu da su se više puta obratili nadležnoj inspekciji, iz Inspektorata Republike Srpske u odgovoru za RSE navode da se predstavnici sindikalnih organizacija iz privatnog sektora nisu obraćali u proteklom periodu ovoj instituciji.
„Zakonom je propisano da poslodavac samo uz prethodnu saglasnost sindikata, odnosno savjeta radnika, može otkazati ugovor o radu izabranom predstavniku radnika u savjetu radnika ili u organima sindikata za vrijeme obavljanja njegove funkcije i šest mjeseci nakon njenog prestanka“, navodi se u izjavi Inspektorata Republike Srpske za RSE.
Pravo na sindikalno organiziranje BiH garantira Ustavom
Sandra Ristić, pravna zastupnica Saveza sindikata RS za RSE kaže da otpuštanja u firmi u Gradišci nisu prvi slučaj zabrane sindikalnog organiziranja, te da se nešto slično događa i u Patrol Taxiju u Banjaluci.
Prema njenim riječima, uglavnom se radio o privatnim poslodavcima ‘koji ne plaćaju doprinose i ne poštuju ono na šta su obavezni ugovorima i Zakonom o radu’.
„Ovim radnicima (Nova Dipo) nisu uplaćeni porezi i doprinosi zadnje dvije godine. Mada je poslodavac otkazao ugovore o radu, oni imaju otkazni rok do 18. veljače, gdje je poslodavac obećao da će uplatiti poreze i doprinose. Ukoliko se to ne dogodi, radnici definitivno neće moći ostvariti naknadu za vrijeme nezaposlenosti na Zavodu za zapošljavanje“, dodaje Ristić.
Ističe da se sindikat obraćao za pomoć u rješavanju ovog slučaja i europskim sindikatima i Međunarodnoj organizaciji rada, ocjenjujući da se radi o kršenju Ustavom zagarantiranog prava, prava na sindikalno organiziranje.
Pravo na sindikalno organiziranje, kao i druga kolektivna prava, Bosna i Hercegovina garantira najvišim zakonskim aktima, Ustavom BiH (Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma) i ustavima entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska).
Ustavi u BiH garantiraju pravo na slobodu udruživanja, kao i zabranu nejednakog tretmana, odnosno diskriminacije, a između ostalog i na temelju pripadnosti sindikatu.
Pored ustava, izvori prava iz oblasti rada su i zakoni o radu i međunarodne konvencije koje je potpisala BiH.
Zakoni o radu predstavljaju osnovu kojom se uređuju radni odnosi između poslodavaca i radnika.
Specifično za BiH jeste da ima četiri različite jurisdikcije (državni nivo, dva entiteta, odnosno Federaciju BiH, Republiku Srpsku, i Brčko Distrikt) koje posebno reguliraju radne odnose. Naime, entiteti i Brčko Distrikt usvojili su zakone o radu, dok su Zakonom o radu u institucijama BiH i Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH definirani radni odnosi na državnom nivou.
Trenutno važeći zakoni o radu u BiH slično reguliraju pitanje sindikalnog organiziranja.
Između ostalog, radnici se mogu po slobodnom izboru organizirati u sindikat ili se u njega učlaniti bez odobrenja poslodavaca ili vlasti. Radnik prema zakonu ne može biti stavljen u nepovoljan položaj zbog članstva ili ne članstva u sindikatu.
Zakonima o radu se poslodavcima zabranjuje da bez prethodne suglasnosti nadležnog ministarstva za rad otkaže ugovor o radu sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove dužnosti, kao i tri do šest mjeseci, zavisno od zakona, nakon obavljanja te dužnosti.
No, u Savezu samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine navode kako se zakon ne provodi i da je pravo na sindikalno organiziranje ‘samo na papiru’.
„Mi smo prošle godine imali situaciju u jednom poduzeću iz oblasti tekstilne industrije gdje je dvanaest ljudi koji su pokušali formirati sindikalnu organizaciju dobilo otkaz prije nego što su uspjeli u tome. Međunarodne konvencije o slobodi organiziranja sindikata u Bosni i Hercegovini generalno maltene ne važe“, kaže predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine Selvedin Šatorović.
Šatorović nije želio otkriti identitet tvrtke u kojoj se to desilo.
Sindikalni aktivisti ističu i da u poduzećima sa domaćim kapitalom, gdje su vlasnici iz Bosne i Hercegovine, je gotovo nemoguće organizirati sindikat, te da se skoro svaki pokušaj završava otkazom radnicima.
„Generalno, mi se ne razlikujemo od zemalja u regiji, jer globalna je politika gušenja sindikalnog pokreta. Nikome nije u interesu jak sindikat i mogućnost da se neko protivi ili bori za svoje plaće, svoja prava, ili svaki drugi vid otpora jednom bahatom odnosu poslodavaca. Da imamo jaku sindikalnu organiziranost, sigurno danas ne bi prosječna plaća u Bosni i Hercegovini bila na nivou polovine sindikalne potrošačke košare“, mišljenja je Šatorović.
Prosječna plaća u BiH na kraju 2020. godine bila je 966 maraka (483 eura) i pokrivala je nešto više od polovine potrošačke košare koja je prema podacima Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine iznosila 1.863 maraka (931,5 eura).
Poslodavci koriste nezaposlenost
Sindikalci ističu da pojedini poslodavci krše radnička prava koristeći trenutno situaciju na tržištu rada u Bosni i Herecegovini, odnosno visoku stopu nezaposlenosti koja je na kraju 2019. godine, prema podacima Agencije za statistiku BiH, bila 15,7 posto. (Stopa nezaposlenosti se izračunava kao odnos nezaposlenih lica i radne snage.)
Pravnica Sandra Ristić smatra da poslodavci koriste trenutnu situaciju, jer ‘lako mogu naći novu radni snagu zbog čega ucjenjuju i one koji rade za mizerne plaće i uz loše uslove rada’.
„Dužina radnog vremena se produžava bez plaćanja naknade za prekovremeni rad. Radnicima se ne isplaćuju redovno plaće, doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje, a često se prisiljavaju da rade bez ugovora odnosno na crno. Zato im ne odgovara sindikat, jer mi tražimo samo da se poštuju zakonske odredbe. A džabe najbolji zakoni ako ga poslodavci ne poštuju i ukoliko kontrolni organi ne rade svoj posao“, kaže Ristić.
Šatorović napominje i da su radnici sretni kada imaju posao i ne traže nikakvu zaštitu.
„Očekujem u narednom periodu da će otvaranjem zapadnog tržišta na neki način i našim poslodavcima doći u glavu da moraju kvalitetno platiti radnu snagu i osigurati im ljudske uslove za rad“, mišljenja je Šatorović.
U Bosni i Hercegovini ne postoji evidencija o kršenju zakona, kada je u pitanju pravo na sindikalno organiziranje.
Ombudsmani za ljudska prava u BiH u 2020. zaprimili su 211 žalbi koje se odnose na povrede radnog prava.
Međutim, institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH nije nadležna da razmatra predmete koji se odnose na kršenja prava iz radnog odnosa u privatnom sektoru.
Ombudsmani BiH mogu samo da reagiraju kada je riječ o navodima koji ukazuju na mobing i diskriminaciju, dok u ostalim slučajevima stranke upućuje da se obrate nadležnim inspekcijama rada.
