Župa svetoga Juraja u Vitez kroz vrijeme svoga postojanja od 1861. godine dala je jednog biskupa msgr. Josipa Garića i dva doktora teoloških znanosti: fra Karla Karina i fra Matu Matoševića.
Danas 7. veljače navršava se stotinu i trinaest godina od rođenja fra Mate Matoševića te je to dobra prigoda sjetiti ga se kroz tekst fra Velimira Valjana koji je objavljen u Leksikonu franjevaca Bosne srebrene iz Travničkog kraja.
MATOŠEVIĆ, fra Mato (Ivo) 1908-1978
Rodio se u Malom Mošunju 7. veljače 1908. godine. Roditelji su mu Jozo i Manda r. Pranjković, a krsno ime mu je Ivan. Krstio ga je fra Jako Selak istoga dana kada se i rodio. Krsni kum mu je bio Ivo Matijanić. Osnovnu kolu završio je u Vitezu (1916-1920), osam razreda s maturom u Franjevačkom sjemeništu u Visokom (1920-1926; 1927-1929). Obukao ga je u franjevački habit u Fojnici fra Bernardin Sarić, kustos, po delegaciji provincijala fra Petra Čorkovića, 14. srpnja 1926. Tom prigodom uzeo je redovničko ime fra Mato. Jednostavne zavjete položio je u Fojnici u ruke fra Bernardina Sarića, kustosa, 15. srpnja 1927., a svečane u Kreševu u ruke fra Danijela Bana 16. srpnja 1930.
Upisao je u Franjevačku bogoslovoviju u Sarajevu 16. rujna 1929. i završio osam semestara. Zaredio ga je u Sarajevu biskup Ivan Šarić 1. siječnja 1933.
Bio je župni vikar, katehet i voditelj Trećeg reda sv. Franje u Varešu, student na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je doktorira 1937. s tezom “Sv. Pavao i Mojsijev zakon”, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje obavlja, uz profesorsku dužnost, razne druge dužnosti: Drugi meštar bogoslova, moderator pjevanja. cenzor knjiga, ispitivač mladih svećenika i ređenika. Predavao je Crkveno pravo, Povijest reda i provincije u Bosni i Srbiji, Usporedno bogoslovlje, Crkvenu glazbu, Katehetiku, Sakramentologiju, Pastoralnu medicinu.
Kada je prešla Bogoslovija na Kovačiće u samostan Sv. Nikole Tavelića, ondje djeluje kao profesor i kao magistar klerika, diskret samostana i ispitivač onih koji se imaju rediti za svećenika. Nakon toga je župnik u Tuzli, župnik u Zenici, gvardijan i župnik u Gučoj Gori, župni vikar u Docu, župnik u Docu. Posljednje godine, osam godina i pet mjeseci, prveo je kao župni vikar u Brajkovićima gdje je i umro 17. prosinca 1978. i pokopan na groblju Bogduša.
Svojim tihim i nenametljivim radom fra Mato je uživao nepodijeljeno poštovanje bosanskog kršćanskog puka i svih suradnika ili pretpostavljenih, koji su s njim radili i živjeli. Fra MAto je znao svakoga slušati, a nije se mogao naljutiti. Dugo bi razgovorao sa župljanima o svemu, i sve je primao bez uzbuđenja i ljudi su se čudili kako ujednačno reagira, a nije bio bešćutan. Nikad o drugom nije izgovorio lošu riječ, ljudi su ga jednostavno voljeli. Godine 1977. odlikovan je ordenom Bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem.
Kao gimnazijalac, surađivao je u đačkom listu Cvijet, a kao student i kasnije u Kalendaru sv. Ante, Franjevačkom vjesniku, reviji Dobri Pastir i Bosni Srebrenoj.
Također, tijekom redovničke karijere dva puta je bio hapšen i zatvran.
Prvi put, kako navodi fra Anđelko Grgić četničke , vojno-odmetničke grupacije kako ih je Grgić nazivao ustanovile su kako se dana 18. ožujka 1942. godine na pruzi blizu Dabravina nalazi osobni vlak, orobili ga, a putnike potjerali sa sobom. Iza kako su ih oplijenili neke su pustili, a neke su poveli sa sobom u svoj logor na Okruglicu. Među potonjim nalazio se i profesor franjev. bogoslovije dr. fra Mato Matošević. O njemu su vodili posebnu istragu, no kad su doznali da se nikada nije bavio politikom iza 26 dana pustili su ga opet kući.
Kasnije ga zatvaraju i jugoslavenske vlasti i to 31. svibnja 1949. godine i osuđen je na dvije godine lišenja slobode i društveno-popravnog rada. Na slobodu je pušten 31. siječnja sljedeće godine.
