Prvi moj susret sa kraljem Tvrtkom (kao glavnim likom) u literaturi jeste dramski tekst Miroslava Jančića Bosanski kralj iz 1967.godine. Od tada pa do prije nekoliko godina jedva se mogla pronaći koja priča u kojoj je kralj Tvrtko glavni lik. Jednu sam i ja napisao naslovljenu kao UDADBENA DIPLOMACIJA, započinje književnik Anto Zirdum svoj osvrt na operu o kralju Tvrtku.
Zato nije nimalo čudno da je pojava romana Jasmina Imamovića Ljetopis o kralju Tvrtku izazvala toliku pozornost kulturne javnosti. Neosporno se radi o značajnom djelu naročito u ovo vrijeme kada pokušavaju da se ukrcamo na posljednji vlak za EU, tražimo zajednički imenitelj kojega će podjednako prihvatiti pa i podjednako osporavati pripadnici svih etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. Recenzent Faruk Šehić u najkraćem kaže: „Riječ je o romanu koji je ispisan u prvom licu iz ugla ljetopisca i velikog dijaka koji se u knjizi zove Hotjan. Njegova ispovijest je priča o prvom i najvećem bosanskom kralju, o srednjovjekovnoj Bosni s kraja 14. stoljeća… Roman je obilato potkrijepljen historijskim činjenicama, obiljem citata i originalnih listova, povelja i drugih dokumenata koji svjedoče o napretku i snazi tada najveće banovine, a zatim kraljevstva“.
Ne znajući da je taj roman već objavljen ja počinjem pisati svoj roman o Krunidbi kralja Stefana Tvrtka s radnim naslovom “SUGUBI VIJENAC KRALJA TVRKA“. Na promociji u Zenici kupim Imamovićev roman i odmah tražim poglavlje o krunidbi. I doista, nađem naslov koji upućuje na tu temu. Tek je to jedna pričica od 4 stranice vrlo blijedo i maglovito opisanog čina krunidbe. Također je u priči prije i poslije vrlo malo pisano o međunarodnoj tadašnjoj uglavnom Europskoj konstelaciji iako su Turci već na Europskom tlu i to poslije bitke na Marici, dobro ukorijenjeni. Moj roman je koncentriran na godinu Tvrtkove krunidbe i konstelaciju odnosa, tako da sam mirno nastavio završavati svoj roman kojemu sam na kraju dodao i popis svih vladara kraljeva i careva koji su postojali u Europi te 1377. godine s njihovim biografijama (uglavnom s najnepouzdanijeg izvora Wikipedije). No, potrebno je čitatelja uputiti tko je čiji, koliko je tko regularan, koliko samostalan, naravno djeca – posebice muška, i na kraju kako je tko umro (polovica nije umrla prirodnom smrću). Od 18 navedenih vladara s papom i Sultanom i samim Tvrtkom, polovica njih se spominje u romanu, a neki koji se ne spominju imat će kasnije veze s nekim od likova iz romana. Europa tada ima tri cara: Karlo IV car njemačko-rimskog carstva, Ivan Paleolog car Bizantskog carstva, Ivan Šišman bugarski car, te 11 kraljeva (Tvrtko je dvanaesti) te nekoliko vladara u tom rangu, kao primjerice Veliki knez Litvanije Jagielo, ili veliki knez Moskve, pa tu bi mogli dodati i Mletačkog dužda. Kralj Marko Mrnjavčević već je vazal Sultana Murata, a Kralj Ivan Stracimir Vidinski (Bugarski) čija kćerka Doroteja je supruga Tvrtkova je vazal mađarskog kralja Lajoša Anžuvinca (Napuljska vladajuća dinastija) ili ti Ludovika Velikog čija supruga je Elizabeta bosanska – kćerka bana Stjepana II Kotromanića.
Elizabeta i njezine dvije sestre Katarina Celjska i Marija grofica Helfenstajna u Donjoj Švabiji (današnji Baden Winterberg) su silno važne za razumijevanje priče o Tvrtkovoj krunidbi. Šenoa je u dvotomnom romanu KLETVA (oko 700 stranica) opisao kako je Elizabeta skončala (zadavljena pred očima svoje kćerke Marije mađarske kraljice) i naravno u tom romanu kralj Tvrtko se našao prvi put ozbiljnije u literaturi.
U mome europskom povijesnom romanu KLUPKO u kojemu su opisani životi i sudbine 10 princeza među kojima najviše o Mariji od Helfensteina i iz njezine vizure, ali i o Elizabeti, i njezinim kćerkama Mariji i Jadvigi (kraljica Poljske kasnije udana za Jagiela, a od prije dvadesetak godina je svetica katoličke crkve). Površni poznavatelji povijesti olako bi mogli zaključiti da je Elizabeta glavni Tvrtkov adut, a zapravo je bila glavni protivnik njegove krunidbe. (U romanima Kletva i Klupko može se pronaći zašto je to tako, a uzgred budi rečeno u priči o Doroteji zapravo se govori o Tvrtkovom vjenčanju).
Ako pak Elizabeta Ugarska nije taj glavni adut onda se postavlja pitanje tko je bio njegova glavna potpora?
Napuljska kraljica Ivana. Tvrtkova prababa Katarina Arpadović i Ivanina prababa Marija Arpadović bile su sestre. A to znači da su i sljednici ove dvije kraljice – koje su prenijele u svojim ženskim venama Mađarima svetu Arpadovu krv. Kao što su na prijestol došli predstavnici dinastije Anžuj po liniji s prababom Marijom, moglo se to dogoditi i s dinastijom Nemanjića iz loze Tvrtkova pradjeda kralja Dragutina, a u krajnjoj instanci i s dinastijom Kotromanića jer su Tvrtko i Ivana imali isti udio svete Arpadove krvi u venama. E tu dođemo i do razloga zašto je Elizabeta bila protiv Tvrtkove krunidbe jer ona i Lajoš nisu imali muških nasljednika.
Svakako je znakovito da su napuljska zastava i bosanska zastava (Tvrtkova sa 6 krinova) vrlo slične. Reklo bi se da su rađene u istoj radionici.
Neosporno je da je kralj Stefan Tvrtko Kotromanić uveo Bosnu u zajednicu neovisnih europskih država. (Ime Stefan uzeo je prilikom krunidbe i ne treba ga prevoditi na Stjepan, Stipan i sl.) On je zapravo jedina figura BH povijesti koji može pobuditi nešto što se zove domovinski ponos, koji je taj na nestabilnoj vagi kada se radi o proeuropskoj orijentaciji ovih ksenofobijom inficiranih generacija. Zbog toga se neobično radujem svakom naporu da Tvrtko protka mnoge umjetnosti.
Ispuni me ushićenje svaki put kada se otkrije novi spomenik, a sa njime i neke činjenice koje jedni drugima uskraćujemo ili izvrćemo. Istini za volju ja sam uživo vidio samo onaj kojega Crnogorci podigoše u Herceg Novom.
Iako sam od prof. dr. Sanjina Kodrića poodavno saznao da se priprema opera TVRTKO KRALJ BOSANSKI (čak sam bio ponuđen da radim na libretu) nisam vjerovao da će se to dogoditi tako brzo (manje od dvije godine od ideje do izvedbe). Zato se neobično radujem da se naš prvi kralj našao i u Prvoj bosanskohercegovačko kraljevskoj tzv. grande operi “Tvrtko, kralj bosanski” kompozitora Ammara Jažića, u režiji Dražena Siriščevića, uz pratnju Sarajevske filharmonije kojom je dirigirao maestro Josip Šego, čija praizvedba bi 29. studenoga u prepunoj Velikoj sali Narodnog pozorišta Sarajevo. Zahvaljujući svesrdnom angažiranju prof. Kodrića dobio sam karte za sljedeći dan, i uživao u nečemu doista grandioznom i za bogatija države, a kamo li za jedno posiromašno društvo, koje uz to nema prave predstave koliko je to značajno za ovo društvo koje se trsi priključiti zajednici europskih država.
Opera je scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge. Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti. Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a najčešće i balet kao vrstu plesa. To je prilično skupo jer traži angažiranje velikog broja umjetnika, snažan producentski tim, najjače pokrovitelje jer se ona nikako ne može realizirati iz redovitih sredstava za kulturu).
Svaka opera ima sadržaj, priču i ona u pravilu treba biti već poznata. U mitovima, legendama, općepoznatim povijesnim likovima i događajima, ili pak u literaturi ili drugim umjetničkim djelima.
Sadržaj opere je fikcija koja svoje temelje nalazi u općim mjestima. No, pitanje koje će pobuditi emocije i probuditi duhove jeste koliko je Kralj Stefan Tvrtko kojega povjesničari strpaše u file Tvrtko I Kotromanić, a kojega i romanopisac Jasmin Imamović iako piše roman iz vizure Tvrtkova suvremenika i suradnika, Hotjena koji kao vodi kroniku, tako imenuje navodeći i ono rimsko jedan.
Libretist Muamer Kodrić nije mogao pasti u tu zamku, jer opera po svojoj naravi ne dopušta takvu nelogičnost, a do samog kraja opere priča je o banu Tvrtku i njegovom penjanju do kraljevskog trona. Zapravo libretist spaja dva događaja Tvrtkovo vjenčanje i Tvrtkovu krunidbu u jedinstven događaj koji su se realno dogodili s tri godine razlike (Vjenčanje je bilo 1374. u Modriči u crkvi sv. Ilije, a obavio ga je bosnaski biskup iz Đakova, a krunidba u crkvi sv. Nikole u Milama koju je obavio did crkve bosanske koji je imao rang svakog biskupa, a ugled i veći od toga. Drugu krunidbu sugubim vijencem koju je obavio najvjerojatnije neki pravoslavni Vladika u manastiru Mileševa u Raškoj. U povijesnom romanu, ma koliko slobodno bio pisan, takvo nešto nije dopušteno, ali opera kao umjetničko prikazivanje bitnih momenata to nije problematično, naročito što su ova dva događaja uzročno-posljedično vezani i što se radi o relativno malom vremenskom odmaku. Naprosto bi bilo nesvrhovito u jednoj i onako dugačkoj grandioznoj operi dodavati još jedno slavlje.
No, ma koliko se opera temeljila na općim mjestima, Kosovska bitka iz 1389. je pa prilično poznata činjenica koja se događa 12 godina poslije Tvrkove krunidbe, a autor ubacuje jednu sliku prije krunidbe. Dramaturški i scenski pa i glazbeno i plesno to je vrlo efektna slika uz obilje scenskog dima, Ipak to ne leži tu, odnosno neprirodno i neprincipijelo produžava operu sa slikama bitke, naročito ako se uzme da su gledatelji imali prije toga vidjeti već scensko uprizorenje dvije bitke, one kod Srebrenika kada je Tvrtko porazio Ugarsku vojsku i obranio cjelovitost one tvorevine koju je naslijedio od svoga strica bana Stjepana II Kotromanića (a to je otprilike današnja Bosna i Hercegovina) i bitke koja simbolizira bratoubilački rat koja je i glazbeno i plesno doista uspjela i tu treba odati potpuno priznanje koreografkinji Mojci Majcen.
Naime, ako je glavna zamjerka vezana za duljinu ove opere (skoro tri sata) onda bi skraćivanje u ovom dijelu pa i skraćivanje priče o braći Dabišić (pa i njihovo izbacivanje iz priče) svakako doprinijelo skraćenju i kondenziranju ove razvučene priče, pa ako hoćete i pojeftinjenju što je bitna pretpostavka da se ona izvodi.
Kompozitor je imao težak zadatak da piše glazbu za doba kada je prevladavala renesansna glazba i on je taj zadatak prilično dobro realizirao. Meni se čini da je mogao bolje iskoristiti ples vila tj. mogao se malo više osloniti na naš BH folklor i napraviti to neko kolo kakvoga imamo u Eri s onoga svijeta. Nešto po čemu će taj plesni dio biti samoizvodljiv i prepoznatljiv. A uklapa se u logiku priče o slavlju poslije vjenčanja i krunidbe, koje je oduvijek u biću naših ljudi.
Scenografija ove opere je pun pogodak, a kostimi su tipični operski.
Posebno impresivno je pjevanje dvojca Ivice Šarića i njegova sina dostojnog nasljednika Ivana Šarića koji je tumačio naslovnu ulogu.
NO, kada se sagleda grandioznost ovoga zahvata, to je mogao provesti netko tko ima viziju i vjeruje u značaj onoga što radi. Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture dr. Sanjin Kodrić neosporno je uspio, vjerujem ne bez poteškoća, izgurat ovaj impozantan projekt, pa rekao bih kulturološku ulaznicu za Europsku uniju.
To je cilj vrijedan potrošenog vremena i novca, nešto što nam vraća domovinski ponos, a toga u Bosni i Hercegovini stalno nedostaje, piše Anto Zirdum.
