Vrijeme u kojem živimo, puno izazova, nesporazuma i međusobnog nerazumijevanja koji mogu dovesti i do tragedija, razlog su da smo za razgovor zamolili psihologinju Klementinu Nuk-Vuković
VITEŠKI.BA: Vi ste psihologinja i često ste u prilici baviti se teškim ljudskim problemima. Što je za Vas psihologija?
Psihologija je moj odabir kroz stručni i znanstveni rad. Doktorica sam psihologijske znanosti, radim u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Vitez na poslovima psihologinje i voditeljice Centra. Docentica sam na Studiju psihologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru na kliničkoj grupi predmeta. Od prošle godine radim u privatnom Psihologijskom savjetovalištu ‘Soleirolia’ čija sam vlasnica. Psihologija je moj izbor kroz različita područja rada. Pored profesionalnih uloga za koje me pitate , tu su i moje najdragocjenije a to su da sam mama, supruga, kćer, sestra, prijateljica.
VITEŠKI.BA: Ne volim uopćavati, ali molim Vas da nam ukratko kažete nešto o mentalnom zdravlju Vitežana
Voljela bih da moji Vitežani sami procijene svoje mentalno zdravlje. Vrlo je korisno razviti vještinu samoprocjene, i već sam taj proces može nas usmjeriti na put boljeg mentalnog zdravlja. Pojednostavljena definicija mentalnog zdravlja bi glasila da je to: • stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, • može se nositi s normalnim životnim stresovima, • može raditi produktivno, • motiviran pridonositi svojoj zajednici, • u stanju imati bliske odnose s drugim ljudima, imati autentični ljudski kontakt u kome smo dobro došli ‘sa svim što mislimo, želimo, osjećamo’ Sada samo treba za svaku od ovih stavki postaviti sebi pitanje, i iskreni odgovori će nam ukazati na ono na čemu trebamo raditi da unaprijedimo svoje mentalno zdravlje. Ono što mogu reći da ako govorimo o uslugama podrške u području zaštite mentalnog zdravlja posljednjih godina kroz CMZ Vitez, ali privatnu praksu, bilježi se značajan porast djece i adolescenata koji su u suicidalnom riziku, porast samoozljeđujućih ponašanja, simptoma anksioznosti i depresivnosti kod djece. Kod odraslih također se bilježi porast poteškoća s mentalnim zdravljem, prvenstveno anksiozno-depresivnih simptoma, različitih oblika stresnih reakcija, a mogli bi govoriti o posebnom obliku PTSP-a povezanog sa periodom pandemije.
VITEŠKI.BA: Pitanje mentalnog zdravlja Vitežana došlo je u fokus javnosti nakon nekoliko tragičnih događaja. Jesmo li trebali biti pozorniji? Jesmo li mogli, kao društvo u cjelini, spriječiti tragedije?
Da, na žalost, pitanje mentalnog zdravlja je došlo u fokus nakon niza tragičnih događaja. Moram reći da bi pitanje mentalnog zdravlja trebalo uvijek biti u fokusu. O tome dugi niz godina govorimo mi koji se bavimo zaštitom mentalnog zdravlja. Posljednjih mjeseci kroz različite aktivnosti i pozive šaljem najčešće sličnu poruku, koja otprilike glasi da se svi ponaosob trebamo zapitati što možemo bolje i više napraviti za ljude oko nas.
Pitanje prevenirana tragedije je vrlo osjetljivo, i svu bol toga najbolje osjete oni koju su tragediju doživjeli. Zaista postoje sekunde, minute, okolnosti koje do tragedije dovedu i nismo mogli napraviti ništa, a više od bilo čega bismo željeli da jesmo. Ukoliko govorimo o široj odgovornosti i preveniraju tragedije, mislim da su najkorisniji kontinuirani programi primarne prevencije. Kroz te programe se uči cjelokupno društvo o tome što je prihvatljivo ponašanje prema djeci, mladima i svim osobama; što je psihičko ili fizičko nasilje – kako ga prepoznati i ispravno reagirati; koje su najčešće poteškoće mentalnog zdravlja, kako biti podrška i pomoć onima koji se osjećaju loše ili bespomoćno, na koga ih uputiti, koje su nam institucije na raspolaganju. Potrebno je da cjelokupna naša zajednica i svi mi kao pojedinci, evoluiramo u smislu podizanja svijesti o našim odnosima, prihvatljivim i neprihvatljivim obrascima ponašanja i komunikacije. Tek na taj način ćemo smanjiti tj. nadam se potpuno prestati jedni druge, a posebno najmlađe, posebno djecu i adolescente, vrijeđati, povrjeđivati, omalovažavati. Na taj način ćemo učiti i kako da prepoznamo različite poteškoće koje se često kriju iza specifičnih obrazaca ponašanja. To se odnosi na sve članove naše zajednice ali ipak najviše na one koji su u stalnom kontaktu s djecom i mladima, dakle roditelji, nastavnici, pedagozi, treneri i svi drugi. Unutar sustava također postoji cijeli niz usluga i mehanizama koje možemo koristiti, ovisno s kojeg mjesta i iz koje uloge dolazimo. Na primjer, ako kao profesionalac koji se bavi zaštitom mentalnog zdravlja, ili kao nastavnik, odgajatelj zaključimo da roditelj ne radi u najboljem interesu djeteta, imamo mogućnost tj. dužni smo obratiti se Centru za socijalni rad koji kao ustanova ima mogućnost ‘uloge trećeg roditelja’. Kao zajednica dužni smo pričati o mentalnom zdravlju, stigmi povezanoj s istim koja je često uzrok ne traženja pomoći. Dužni smo se kontinuirano educirati na različite načine kako bi ono što radimo radili bolje i kvalitetnije. Neophodno je da svi koji radimo i živimo s djecom i adolescentima budemo svjesnih cijelog niza rizika kao i mogućnosti našeg utjecaja na njih. Neophodno je da svi koji radimo i živimo s njima preuzmemo odgovornost i za njihovo mentalno zdravlje. Da bismo to mogli potrebno je ne samo da čujemo sve o tome što je svakako početak, ali iza toga je potrebno da to primijenimo u našem životu i radu, to je često korak koji nam nedostaje.
VITEŠKI.BA: Kad je o odgoju riječ, uvijek je kod negativnog ponašanja djece najlakše osuditi roditelje. Iz iskustva znam da su roditelji jako važni u odgoju djece, ali u dobu adolescencije kad mladi počinju sazrijevati i počinju se othrvati od roditeljskog autoriteta ili skuta, puno važniji postaju neki drugi izvanjski faktori. Kako se pripremiti na to? Gdje je tu uloga društva, škole, javnosti uopće?
Od osude zasigurno neće nitko imati koristi. Neupitno je da je obiteljska klima najvažniji čimbenik zdravog razvoja. Naš pogled na svijet, život, kao sigurno ili nesigurno mjesto, kao i unutarnji glas kojim se kasnije obraćamo sami sebi, stječemo u najranijom dobi u kontaktu s našim najbližim osobama, roditeljima, učiteljima, bakama i djedovima. Tu su neki od nas imali manje ili više sreće, što svakako ne znači da ne možemo raditi na poboljšanju svojih kompetencija, uvida, ponašanja, liječenju svojih rana koje svi imamo. I nikako ne znači da se trebamo osloboditi odgovornosti da djeci damo najbolje što možemo i znamo. Također istina je da u periodu adolescencije vršnjački utjecaj je nerijetko važniji od utjecaja odraslih osoba iz bliskog okruženja i to je nešto što moramo imati na umu. Vršnjački utjecaj nerijetko može biti i negativan, različiti oblici emocionalnog nasilja nerijetko nam promaknu ili ih čak smatramo prihvatljivim. Moramo biti tu za naše adolescente jednakim intenzitetom kao što moramo biti i za dojenčad. To ne možemo raditi tako transparentno i otvoreno, i to zahtijeva puno strpljenja, kontroliranja vlastitih emocionalnih reakcija, davanja slobode do nekog stupnja ali i postavljanja granica. A sve to s punim poštovanjem!. Zahtjevno je, ali moguće. Važno je biti tu, prisutan punom svjesnošću kod komunikacije i time graditi prostor povjerenja i prihvaćanja, kontakta u kome vaše dijete zna da je uvijek dobrodošlo. Uloga zajednice u cijelosti je također značajna, vrijednosti koje promičemo, teme kojima se bavimo. Mislim da se stvorio ogroman jaz između tema kojima se bave naši adolescenti, izazova vremena u kojem žive i onog što im svakodnevno nudimo i o čemu pričamo. Mislim da ih trebamo bolje oslušnuti i približiti im se. Potpuno sam sigurna da vrijeme u kojem žive nosi svoje breme, i usložnjava njihove emocionalne reakcije i propitivanja, koja su svakako karakteristika razvojne faze u kojoj jesu, a koja je vrlo zahtjevna i složena.
VITEŠKI.BA: Osobno poznajem neke ljude koji imaju potrebu, ali ne odu psihologu ili psihijatru jer se srame. Što biste njima poručili?
Neupitna je stigma prema uslugama zaštite mentalnog zdravlja, iza iste uvijek stoji naše neznanje i strah da se i nama to ne dogodi. Naravno svima se može dogoditi, svaka osoba tijekom života ima poteškoće s mentalnim zdravljem, samo o tome na žalost još uvijek ne pričamo otvoreno. Također moram reći da tijekom godina uviđam promjene i primjećujem sve veći broj ljudi koji o tome otvoreno razgovaraju. To je zaista za duboko poštovanje! Briga za mentalno zdravlje zaista pokazuje koliko smo odgovorni prema sebi, koliko smo osviješteni i educirani pa nas sve pozivam da brinemo o svom mentalnom zdravlju i zdravlju svojih bližnjih. Moji supervizijski sati i sati individualne terapije koje sam prolazila i prolazim kroz različite edukacije za mene su dragocjeni i smatram da je to velika privilegija.
VITEŠKI.BA: Poruka za kraj?
Topli, autentični ljudski kontakt je najbolji zaštitni faktor mentalnog zdravlja, pa nas sve pozivam da razmislimo što možemo napraviti za nama bliske ljude. Odvojimo vrijeme za njih, otvoreni podržavajući razgovor, nerijetko samo slušanje može biti ljekovito. Naše povrede smo najčešće dobili kroz kontakte s drugima, kroz kontakte ih i liječimo.
