Povodom nedavne promocije knjige akademika Ante Stanića u Vitezu, kada je u nakladništvu Matice hrvatske Vitez izašao njegov novi roman novinari portala Viteski.ba razgovarali su sa Stanićem te intervju donosimo u nastavku:
1. Gospodine Staniću, kako biste ukratko opisali svoj književni put – od učitelja i radnika u inozemstvu do afirmiranog književnika i akademika?
Rođen sam 1942. godine. Bijaše rat. Moj životni put sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća bio je veoma trnovit. Borilo se za preživljavanje uz mišljenje: zašto je to tako. Jednog dana shvatih da se život odvija po zakonima života te da se moram tako ponašati i poimati život. Promijenio sam filozofiju življenja i od tad mi je lakše. Što se tiče pisanja bilo je ovako. Davnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kad sam pohađao Učiteljsku školu u Sarajevu, pojavila mi se želja za pisanjem pjesama. Ta želja me nastavila zaokupljati sve do dana današnjeg. Rađale su se jake inspiracije s kojima sam se sretao kroz život. Zadnjih tridesetak godina nisam inspiraciju pretakao samo u pjesme, nastajale su pripovijetke, eseji i romani. Mnoge inspiracije sam zbog lijenosti zanemario pa se danas kajem.
2. Vaša djela često su protkana temama identiteta, domovine i obiteljskih vrijednosti. Što Vas najviše inspirira kada pišete?
Kratak odgovor je život. Moje životne okolnosti su bile protkane raznovrsnim djelatnostima, mnogim putovanjima, životnim avanturama, zanimljivim doživljajima, velika obitelj, što je sve bilo bogata inspiracija za moj književni opus koji sam stvorio. ( Izdao sam četrdeset i pet knjiga).
3. Kao osnivač Književne zaklade „Fra Grgo Martić“, podijelili ste tisuće knjiga diljem BiH i šire. Kako gledate na važnost takvih inicijativa za očuvanje kulture i jezika?
Osnivač književne zaklade „Fra Grgo Martić“ 2006. je bio moj sin Svjetlan Stanić, a Zakladu smo vodili književnik Milo Jukić i ja. Od četrnaest godina koliko je zaklada živjela, sva nagrađena djela su tiskana, pedesetak naslova. Sve je podijeljeno kulturnim ustanovama i fizičkim licima. Više takvih zaklada bi obogatile književno blago BiH.
4. Kako vidite današnje stanje hrvatske književnosti u BiH i što biste poručili mladim piscima koji se tek pokušavaju afirmirati?
Stanje književnost u BiH, kao i stanje hrvatske književnosti je u veoma lošem stanju, što je uvjetovano stanjem društva. Mnogo je književnica i književnika koji pišu, ali im tekstovi godinama čekaju na tiskanje, odnosno na sredstva za tiskanje knjiga. Imao sam financijske mogućnosti te nisam morao tražiti donacije za tiskanje knjiga. Vlastitim sredstvima sam financirao također desetine knjiga od kolega književnika. Mladim piscima poručujem; pišite i kritizirajte sve što nije vrijedno, doći će bolja vremena. Sve teče, sve se mijenja.
5. Nakon svega što ste prošli i postigli, postoji li još neki neostvareni cilj koji biste željeli realizirati u skorijoj budućnosti?
Sabrao sam osamdeset i tri godine života. U tom vremenu ostvario sam materijalno i duhovno toliko puno, da sam doista Bogu zahvalan. Priroda čovjeka je takva da uvijek želi više. Treba malo svoj ego ukrotiti, kazati, dosta više, smiri se. Ciljeva, planova nemam puno, Boga molim za zdravlje. Ako neka jaka inspiracija dođe dok sam još u snazi, možda se pojavi i nova knjiga.
6. Gospodine Staniću, u romanu Tko je moj otac dotičete iznimno osjetljivu, ali važnu temu djece rođene iz ratnih silovanja u BiH. Što Vas je potaknulo da otvorite ovu priču kroz književnu formu, i koliko ste dugo nosili tu ideju u sebi?
Čitajući i slušajući o silovanjima žena i djevojaka tijekom ratova kroz dugu povijest ljudskog roda, a pogotovo o strahotama silovanja u ratu 1992. godine u BiH, dobio sam želju da dam moj mali doprinos o zlu i posljedicama koje nastaju od takvih radnji. Dugo godina sam tu ideju o silovanjima tijekom ratova nosio u sebe, a zadnji naš rat mi dao podatke o tome i natjerao me da to zapišem da se ne zaboravi.
7. Glavni likovi Leon i Emma, mladi doktori genetike, na simboličan način predstavljaju cijelu generaciju djece bez identiteta. Kako ste oblikovali njihove karaktere i što oni zapravo predstavljaju u širem društvenom i ljudskom kontekstu?
Ideja romana „Tko je moj otac“ zasnovana je na likovima mladih doktora Emme i Leona rođenih u inozemstvu od majki koje su silovane u rutu i odmah potom po svojoj želji otišle u inozemstvo. Začeta djeca su rođena u inozemstvu. Njihove majke su spone između Bosne i Hercegovine i njihove djece. Logično, da su mladi doktori čuli o domovini njihovih majki sve najgore i žalosnije. Njihov slučajni dolazak na kongres Genetičara u Sarajevo je susret s ljepotama prirode, ljubaznim narodom. Pokušao sam da napravim pomirenje između onoga što su vidjeli i doživjeli u BiH i onoga što su saznali od majki. Ubacio sam tu katalizator ljubav koja je napravila pomirenje u dušama mladih ljudi.
8. Važna nit romana je kontrast između predrasuda koje likovi nose izvan BiH i njihovog iznenađenja kada dođu ovdje i susretnu se s ljepotom prostora i toplinom ljudi. Koliko je ta dimenzija bitna za poruku koju šaljete ovim romanom?
Svi komplimenti i sve pozitivne kritike romana su upravo zbog tog pomirenja u psihi ljudi; između onoga što se čulo o nekome i nečemu i onoga što su doživjeli mladi doktori u zavičaju njihovih majki. Spojiti ružna preduvjerenja o nečemu sa ljepotom prostora i toplinom ljudi, konkretno u mojoj priči je moj cilj i moja poruka: Nije sve crno kako izgleda.
9. Kroz priču snažno prožimate poruke nade, ljubavi i pomirenja – iako su okolnosti bolne i teške. Je li upravo to, po Vama, temelj ozdravljenja kako za pojedince, tako i za cijelo društvo?
Dugo vremena sam pravio koncepciju romana u želji da pokušam napraviti pomirenje među posvađanim i uvrijeđenim narodima na razne načine. Kroz ova dva lika, junake priče, provlačim niti ljubavi da istkam lozinku ljubavi i pomirenja. Kad ubaciš u nekoga ljubav koja oplemenjuje dušu, tad jača i nada koja se rasplamsa u stvarnost.
10. U romanu zaključujete da je, unatoč svemu, država porijekla i majka i otac. Možete li nam reći nešto više o toj snažnoj završnoj poruci koju šaljete čitatelju?
Genetika je najjača stvar na svijetu, stoga kažu ljudi: osjeti se do devete kapi krvi. Zapisano je, a i zapisuje se još uvijek da naši ljudi iseljeni po dalekim zemljama Australiji, Argentini, Americi i drugima, u svojoj dubokoj starosti, a mnogi i ranije zažele da se vrate u svoju domovinu i tamo umru. Ljubav za zavičajem je jaka i njena snaga je neopisiva. Boravio sam u inozemstvu dugo godina i uvjerio se u snagu ljubavi prema zavičaju. Tvrdim da je ljubav prema zavičaju u istoj jačini kao i sve druge ljubavi.
