Prof. Knežević je rođen 1977. u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U prosincu 2006. stekao je titulu profesora povijesti na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu obranivši rad pod naslovom: Ružičaste zone, osloboditeljske akcije Maslenica i Medački džep. Od 2009. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest kao znanstveni novak na projektu Republika Hrvatska i Domovinski rat (1991.-1995.-2000.). Primarno područje znanstvenog interesa mu je hrvatska povijest u razdoblju od kraja 1980-ih do kraja 1990-ih, s posebnim naglaskom na teme iz političke povijesti toga razdoblja. U ožujku 2015. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova te objavio više radova u domaćim i inozemnim publikacijama.
Domagoj Knežević obnaša i dužnost savjetnika ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana. U svojim medijskim istupima vrlo je jasno govorio o problemima Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovoj trenutnoj političkoj zbilji.Upravo zbog njegove uloge učinilo nam se važnim nekoliko dana pred Opće izbore 2022. razgovarati s prof. Kneževićem na temu političke budućnosti Hrvata Bosne i Hercegovine za portal centralna.ba, a razgovor kojeg je vodio Josip Križanović prenosimo u nastavku.
1. Gospodine Kneževiću, vi ste savjetnik ministra vanjskih poslova gospodina Radmana, kako ocjenjujete, sigurnosno-političku situaciju u regiji, s posebnim osvrtom na situaciju u BiH? Sigurnosna i politička situacija u regiji se dodatno pogoršala nakon sloma međunarodnog pravnog poretka uslijed brutalne ruske agresije na Ukrajinu. Naime, kao što je poznato, države u regiji su još uvijek društva nekonsolidiranih demokracija i stoga su ranjiva za ovakve globalne i povijesne lomove. I to je itekako vidljivo u Bosni i Hercegovini kao jednoj višenacionalnoj i multikonfesionalnoj državi. Dakle, Bosna i Hercegovina kao društvo ima svojih velikih unutarnjih političkih problema, koji u najvećoj mjeri proizlaze iz činjenice da se ne poštuje slovo i duh Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma te Ustav Bosne i Hercegovine. A navedeno se u prvom redu ogleda u nepoštivanju ustavom zajamčenih političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda, odnosno u određenoj vrsti političkog nasilja koje se manifestira višegodišnjim ciljanim biranjem političkih predstavnika hrvatskog naroda od strane brojnijih Bošnjaka. No, tu ipak moramo dodatno istaknuti i to da Bošnjaci ne biraju samo predstavnike Hrvata, oni biraju i predstavnike manjinskih zajednica. Primjerice, oni biraju njihove predstavnike unutar Kluba Ostalih u Domu naroda FBIH, a to uglavnom prolazi bez primjedbi predstavnika tih manjinskih zajednica. Inače, smatram da s ovom činjenicom isto tako treba opširnije upoznati širu međunarodnu javnost.
2. Situaciju u BiH dodatno treba promatrati u kontekstu nedjeljnih Općih izbora, slučaj Komšić je ponovno realan scenarij, a vodeći krugovi bošnjačke politike prijete izbacivanjem legitimnih predstavnika Hrvata iz buduće vlasti. Kako službena politika iz Zagreba promatra tu situaciju? Naravno da je RH zbog brojnih društvenih i sigurnosnih aspekata vitalno zainteresirana za stabilnost BiH. Slijedom toga, RH je, bez ikakve sumnje, najveći zastupnik napretka stabilne BiH prema euroatlantskim integracijama. Međutim, svima mora biti jasno kako RH neće pristati na niti jedno rješenje u BiH koje ne uključuje punu jednakopravnost Hrvata i to onako kako je bilo predviđeno Washingtonskim sporazumom i Daytonsko-pariškim mirovnim sporazumom.
3. Pregovori o reformi Izbornog zakona su propali, a bošnjačka politika je do kraja otvorila svoje karte, prijete “konačnim obračunom” s Hrvatima, a asistenciju RH optužuju za miješanje u unutrašnje stvari, UZP, pokušaj razbijanja BiH. Možete li prokomentirati ovakve kvalifikacije? Mislim da je tu dovoljno reći da su mnogi od tih koji izriču takve optužbe tijekom rata sklonili članove svojih obitelji u RH, ali i na područja na kojima žive Hrvati u BiH, a da neki od njih čak imaju i hrvatska državljanstva. Možemo tu isto kao dokaz priložiti i brojne povijesne dokumente s potpisom Alije Izetbegovića koji pak izravno svjedoče o jednoj kontinuiranoj i nedvojbeno presudnoj pomoći RH da BiH uopće opstane kao suverena država.
4. Kako uopće okarakterizirati potrebu bošnjačke politike da bira hrvatske predstavnike u vlasti BiH? Mnogi su to nazivali anomalijama u Izbornom zakonu ali ovo snažno protivljenje njegovim izmjenama govori kako se tu radi o strategiji dominacije. Kako vi promatrate ovo ponašanje? Jasno je da svaki nacionalizam, pa tako i bošnjački, teži uspostavi svoje nacionalne države. I to je ono što trenutno gledamo na političkoj sceni. Međutim, ono što zaboravljaju oni koji provode takvu politiku jest da je BiH i nacionalna država Hrvata, te da oni nikada neće pristati da im se u vlastitoj državi i usred Europe 2022. godine oduzimaju ustavom zajamčena politička prava konstitutivnog naroda. I u tome će zasigurno imati bezuvjetnu podršku RH.
5. Mnogi su se nadali da će reforma izbornog zakona doprinijeti relaksaciji političkih odnosa između Bošnjaka i Hrvata u FBiH te da će doći do potpunog zaokreta u pogledu ukupnih odnosa u BiH. “Mostarski sporazum” koji je to predviđao je potpisan pa izigran. Hrvati neće odustati od svoj zahtjeva, da li je moguće očekivati postizanje kompromisa koji će Hrvatima omogućiti legitimno predstavljanje u budućnosti? Naravno da su naša očekivanja od provedbe “Mostarskog sporazuma” i pregovora o reformi Izbornog zakona bila opravdano velika. A RH je u tome bila prisutna kao stvarni prijatelj BiH i to mogu posvjedočiti najviši međunarodni predstavnici koji su bili uključeni kao posrednici. No, podsjetio bih i na činjenicu kako su hrvatski politički predstavnici okupljeni u HNS-u tijekom hrvatsko – bošnjačkih pregovora dali prijedlog ograničenih ustavnih promjena i promjena Izbornog zakona koji je istovremeno rješavao presudu Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić i presudu ESLJP-a u slučaju Sejdić Finci, a to su izrijekom potvrdili i uključeni predstavnici Venecijanske komisije. Dakle, rješenje je bilo tu, ali ga SDA i Bakir Izetbegović nisu htjeli prihvatiti. Kompromis je uvijek moguć i poželjan i Hrvati su bili ti koji su ga željeli postići, ali moramo ipak biti svjesni trenutka i pobrinuti se za političku obranu ustavnih prava hrvatskog naroda. I stoga bih iskoristio ovu priliku da pozovem sve Hrvate s pravom glasa da izađu na nedjeljne izbore u BiH i tako sami odluče o svojoj sudbini. A tu mora postojati političko jedinstvo bez stranačkih podjela i osobnih ambicija. Ipak, posebno bih apelirao na Hrvate u Zeničko-dobojskom kantonu i u Županiji Središnjoj Bosni da izađu na izbore i podrže kandidate HNS-a jer je tu ključ obrane većeg dijela političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda. Osobno, ne sumnjam u njihov odaziv jer su Hrvati s tih područja u iznimno teškom ratnom razdoblju pokazali kako se brani svoj zavičaj u kojem već stoljećima žive. Dakle, Hrvati moraju dati sve od sebe kako bi spriječili naum onih koji ih žele politički obespraviti. Naravno, bez obzira na to, svi ishodi su mogući, ali bi ovaj razgovor završio jednim citatom svog kolege Ive Lučića kako “vlast bez Hrvata u BiH neće biti i vlast nad Hrvatima”.
