U povodu 31. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put” razgovarali smo s Damirom Zorićem, jednim od organizatora
Prije 31 godinu pred crkvu Duha Svetoga u Novoj Biloj, u to vrijeme pretvorenu u bolnicu u kojoj su liječnici nadljudskim naporima spašavali živote stotina ranjenika u okupiranoj Lašvanskoj dolini, stiglo je više od stotinu kamiona s toliko potrebnim lijekovima i hranom. Iako ono što su dovezli nije moglo ni približno zadovoljiti potrebe oko 70.000 stanovnika, Hrvata Lašvanske doline, koji su bili u potpunom okruženju mnogo brojnije i nadmoćnije Armije RBiH, nego tek poslužiti golom preživljavanju neko vrijeme, ono što se nije nalazilo u kamionima, već u srcima onih koji su došli i onih koji su im to omogućili, bilo je mnogo vrjednije.
Bila je to snaga zajedništva kakva u hrvatskom narodu više nikad nije viđena ni doživljena, snaga koja je Hrvatima Lašvanske doline dala snagu i motiv ustrajati. O toj snazi i kako su se zapravo punili kamioni konvoja “Bijeli put” u povodu 31. obljetnice dolaska u Novu Bilu, pred novobiljansku crkvu, u ratu bolnicu, razgovarali smo s Damirom Zorićem, u to vrijeme potpredsjednikom Sabora RH, a zbog dužnosti koju je obnašao i jednim od organizatora konvoja. – Sad je to jedna velika emocija, pogotovo kada vidim ovu crkvu u Biloj, sad mi se čini mnogo manjom, ljepša je i uređena. Te 1993. ući u ovu crkvu bilo je strašno, vidjeti sve te ranjenike koje su nam pokazivali franjevci, liječnike koji su se borili spasiti ih bez ikakvih uvjeta i opreme. Posebno mi je u sjećanju ostao fra Franjo Grebenar koji je cijelo vrijeme bio tu – kazao je Zorić. Njegova sjećanja na prikupljanje pomoći koja je dopremljena u Novu Bilu sjećanja su na snagu zajedništva hrvatskog naroda kojoj je svjedočio jednom u životu. – Akciju su pokrenuli dr. Slobodan Lang, Branko Čulo, Ante Damjanović i ta skupina ljudi. Tada sam bio potpredsjednik Sabora RH, prije toga tri godine glavni tajnik Ureda za prognane i izbjeglice Vlade RH, tako da sam imao iskustva u radu s tim ljudima. Dakle, bio sam na poziciji da mogu pomoći i to sam iskoristio, nije to bio nikakav herojski čin. I ranije sam dolazio u ove krajeve, ne pitajte kako, ali sam dolazio i u Vitez te okolna mjesta u koja smo se uspijevali probiti s manjim konvojima. Znao sam da su potrebe ljudi ovdje velike i da to što dr. Lang i ljudi okupljeni oko njega rade itekako ima smisla – prisjetio se Damir Zorić koji je ovih dana u Novoj Biloj i Vitezu boravio kao prijatelj, ali i uime Matice hrvatske. S nama je podijelio emotivna sjećanja na ljude koji su napunili kamione, dali ih, kao i one koji su krenuli u opasnu misiju u kojoj je jedan od vozača Ante Vlaić smrtno stradao. – Kada se po Hrvatskoj proširila vijest o organiziranju konvoja i kada je upućen poziv ljudima da pomognu, to je bila takva mobilizacija kakvu mi više nećemo doživjeti. Takvu snagu, međusobnu povezanost i solidarnost koja se očitovala u tomu da ste je, gdje god ste zatražili – i dobili. Počevši od običnih ljudi, žena koje su znale donijeti dvije skuhane sarme da ih ponesemo sa sobom. Bio je to novčić siromašne udovice iz jedne od priča iz evanđelja. Kako se još nije ni znalo kada ćemo krenuti, znao sam Langu reći pomalo u šali: – Premudri, tako smo ga zvali mi prijatelji, pa što ćemo mi s time, navući ćemo samo miševe.
Dr. Zorić u Matici hrvatskoj Vitez
A on bi zagrmio: – Rušiš jedinstvo hrvatskoga naroda, u svakoj toj šniti je snaga hrvatskoga naroda koja povezuje Hrvatsku i središnju Bosnu! I bio je u pravu, poslije mi je bilo žao zbog mojih riječi iako su bile dobronamjerne i upućene čisto iz praktičnih razloga – ispričao nam je Zorić. S nama je podijelio i priču o ulozi jednog čovjeka, u medijima dosad neispričanu. – Kamione koji su bili u konvoju dobili smo od jednoga čovjeka s kojim se poslije u Hrvatskoj nije sve najsretnije završilo pa on sada živi u BiH. U pitanju je Miroslav Kutle. Bio je vlasnik tvrtke Zagrebački transport. Pitali smo direktora za kamione, a on je rekao da ih ne smije dati bez vlasnika. Tako smo došli do Kutle koji nam je, kad smo tražili, rekao: – Uzmite koliko vam treba. Hvala mu na tomu. To je činjenica o kojoj on nikad nije govorio ni tražio da ga se spominje. Ali svatko će od nas jednom povući crtu, refu, kako se kaže ovdje u Bosni. Pa, eto, i Kutle će imati tu crticu koja će biti u njegovoj životnoj bilanci – podijelio je s nama ovaj detalj Damir Zorić. Kamione koje je organizatorima velikodušno ustupio Kutle vozili su ljudi koji s BiH i središnjom Bosnom uglavnom nisu imali veze. – Sve što se tiče organiziranja konvoja bilo je isključivo na dobrovoljnoj bazi. I kamioni i gorivo te sva pomoć prikupljena od dobrovoljnih priloga, a na kraju su sve dovezli ljudi koji su se dobrovoljno javili iako su vrlo dobro znali kamo idu i zašto. Većina vozača prije toga nije bila u BiH, osim onih koji su podrijetlom s ovih prostora, ali dosta njih nije bilo čak ni zavičajno vezano uz ovaj prostor. Ante Vlaić, koji je poginuo, bio je Dalmatinac. To je bila jedna eksplozija hrvatskoga jedinstva koja se događala u vrijeme kada se Hrvatskom širila propaganda o središnjoj Bosni kao domovini Bosanaca, kao i priče da su te ljude ostavili Hercegovci, da nisu važni ni Hrvatskoj. Tada kreće i priča o gradnji bolnice u Biloj, priča koja je u konačnici realizirana i kojom je Republika Hrvatska konkretno pokazala koliko su joj ljudi ovdje važni – crtice su iz sjećanja Damira Zorića, u to vrijeme potpredsjednika Sabora RH. Poruke poslane organiziranjem konvoja “Bijeli put” dale su, ističe Zorić, dodatnu snagu i motiv ljudima u Lašvanskoj dolini da izdrže. Onima koji su se zaputili u ovu humanu, ali i opasnu misiju bilo je mnogo teže vratiti se. – Upozorio sam ih na to jer, koliko god je bilo teško doći i ispregovarati prolazak konvoja, najteže je bilo vratiti se i ostaviti te ljude. Ipak, ono što su im ostavili je ta doza toliko potrebne snage jer čovjek ne živi samo o kruhu. Svima nama koji smo bili uključeni na bilo koji način u organiziranje konvoja ostalo je sjećanje na kojem mogu živjeti i budući naraštaji. Ima tu, naravno, i zaborava, ali mi koji smo bili dio te priče trebamo na jedan pristojan način, bez hvalisanja i propagande, činjenicama ispričati istinu o Bijelom putu, istinu koja ostaje onima koji dolaze, a oni ne smiju naći prazan list – zaključio je priču o organiziranju Bijelog puta Damir Zorić, jedan od organizatora ovog pothvata, čiji su detalji i nakon više od tri desetljeća vrijedni pozornosti i istraživanja kako bi u konačnici istina o Bijelom putu ostala zapisana kao projekt realiziran snagom hrvatskog zajedništva koja je Hrvatima Lašvanske doline pomogla preživjeti najteža stradanja u novijoj povijesti.
