Otvaranje vrhunske muzejske postave, obnovljenih prostorija muzeja u sklopu franjevačkog samostana Sv. Franje u Gučoj Gori te ostanak na mjestu gvardijana navedenog samostana bili su povod novinarima portala Viteški.ba da razgovaraju s fra Davorom Petrovićem, Vitežaninom i aktualnim gvardijanom u Gučoj Gori.
Kako biste opisali svoj mandat na čelu franjevačkog samostana u Gučoj Gori – što biste istaknuli kao najveći izazov, a što kao najveću radost?
Zahvalan prije svega Bogu na ovom trogodišnjem mandatu što mi je pomogao da poredam dosta stvari vezanih, za župu, za samostan a i za svoj životni poziv. Preuzeti odgovornu službu i voditi zajednicu svećenika, fratara i vjernika, koji su mi dodijeljeni i raditi sa našim ljudima, kao ujak i kao pastir, je najveća radost. Materijalna obnova je dosta zahtjevan i izazovan posao za svećenika, ali izazova je bilo i bit će uvijek, oni su dobri da nam ne bude dosadno.
Samostan Guča Gora ima dugu i slojevitu povijest. Kako ste tijekom svog mandata nastojali očuvati duhovnu i kulturnu baštinu ovog mjesta?
Svaki gvardijan je imao svoju važnu ulogu u svom djelovanju, pogotovo da se vrati i uredi sve ono što nam je spaljeno i opljačkano u svim ratovima. Samostan je duhovno i kulturno središte Hrvata Lašvanske doline. Nekad su pod našu župu Guča Gora spadale župe Zenica (1836.), Brajkovići (1879.), Vitez (1861.), Nova Bila (1974). I sve što vidite u tim mjestima od crkava, matica i vrijednih spisa, kronika fratarskih je ostalo zahvaljujući fratrima i njihovom predanju da sačuvaju narod na ovim područjima kroz mnoga stoljeća. Sada našem samostanskom distriktu pripadaju pored gore navedenih župa, još se tu trebaju dodati Dolac (1827.), Bučiće (1856.), Ovčarevo (1832.) gdje fratri djeluju kao pastoralni djelatnici. Ukupno na ovim župama imamo oko 18 000 vjernika i 20 svećenika fratara koji se pastoralno brinu za te vjernike.
U kakvom ste duhovnom i pastoralnom smislu zatekli zajednicu kada ste preuzeli službu, i kako je danas vidite?
Duhovno je ovaj narod zdrav i to su fratri dobro radili kroz razne pobožnosti i duhovnosti. Danas je važno ljude okupljati oko naših svetinja i dijeliti im blagoslov za sve njihove potrebe i prilike to našem narodu puno znači. Drago mi je da i u manjim župama i zajednicama ipak nije sve izumrlom, još uvijek nas ima i čuvamo svoje običaje.
Koje biste projekte ili inicijative iz svog mandata posebno izdvojili kao trajni doprinos samostanu i zajednici?
Projekti koji su važni su vanjska obnova crkve i unutrašnja obnova zgrade muzeja oni traju nešto više od dvije godine. Ako Bog da ove godine će to biti sve završeno. Imamo još u planu i unutrašnju obnovu crkve.
Kako osobno gledate na službu gvardijana – što ste o sebi naučili kroz ovaj mandat i što Vam ta uloga znači?
U našem franjevačkom redu službe su sve u svrhu služenja zajednici i tako gledam na svoju službu, koja maksimalno može trajati tri mandata dakle devet godina. Dakle to nije nikakva trajna vlast nego služenje braći koja su me izabrala glasanjem evo već sad drugi mandat. Vladati u franjevačkom redu znači služiti, biti ponizan i otvoren prema svim ljudima. Naučio sam da je mudrost ostati smiren, šutjeti i reći nešto u pravo vrijeme. Sve će se na kraju posložit kako treba.
Otvaranje samostanskog muzeja velika je stvar za cijelu zajednicu – kako je tekao proces pripreme i što sve posjetitelji mogu očekivati?
Ovo je projekt za sve generacije i ljude bez obzira na vjeru i naciju. Nama fratrima je važan, jer konačno imamo profesionalno uređen muzej u kojem čuvamo bogatstvo našeg hrvatskog naroda i to želimo svima pokazati. Radili smo komplet restauraciju predmeta i obnvovu zgrade, a glavni arhitekt je Amar Zuka iz Sarajeva, koji je se potrudio da ovdje napravi europsku priču na ponos cijele Bosne i Hercegovine. Zahvalan sam i djelatnicima Zemaljskog muzeja u Sarajevu na čelu sa višom kustosicom Adisom Lepić što su dvije godine putovali iz Sarajeva da bi ovdje dodatno pored svojih poslova pomogli nama da napravimo jednu smislenu priču. Što imamo za ponuditi u muzeju to ćete morati sami otkriti. Pozivam sve da dođete i da vidite.
Muzej se otvara upravo povodom velikog jubileja – 600 godina prvog pisanog spomena Guče Gore. Koliko Vam ta obljetnica znači i kako je povezujete s identitetom mjesta i samostana?
Ova obljetnica nam je jako važna a pogotovo za mještane Guče Gore. 600 godina je jedan velik jubilej i potrudili smo se da ga obilježimo zajedno sa svim ljudima koji žele i vole doći u Guču Goru, mjesto pitomih ljudi i bogate povijesti. Bez samostana ne bi bilo ovo mjesto ni blizu popularno, kao što je danas. Faksimil originalnog dokumenta, spomena imena Guče Gore iz 1425. godine smo otkupili od HAZU Hrvatske, sad se nalazi kod nas u muzeju i imamo pravo koristiti ga za širu javnost. O čemu se radi u tom dokumentu to isto dođite i vidite u muzeju.
Koji su eksponati u muzeju posebno vrijedni ili zanimljivi, i možete li podijeliti neku priču iz procesa prikupljanja građe?
Eksponati su svi nađeni u našim krajevima lašvanske doline i svi imaju svoju vrijednost ovisno koja publika dolazi i šta ih zanima u muzeju. Najviše smo eksponata otkupili od gospodina Marinka Slipca kojeg smo slučajno upoznali i našli. Zahvaljujući tome mi sad imamo muzej, da nismo sreli Marinka ne bi danas bilo muzeja u ovoj formi.
Smatrate li da će ovaj muzej doprinijeti većem interesu za kulturnu i vjersku baštinu srednje Bosne, osobito među mladima?
Svakako da će očuvati zaboravu našu prošlost, jer smo narod koji brzo zaboravlja ono što valja i što je vrijedno. Mladi nam odlaze u druge zemlje, uče druge jezike i kulturu, a svoju zaboravljaju ili ne žele ni da je nauče. Da nema naše Crkve i svećenika, tko zna što bi bilo sa ovim narodom, bi li mi uopće bili danas i Hrvati i katolici? Ovo je jedino mjesto gdje je sve na jednom mjestu sačuvano i izloženo, a što je vrijedno i prevažno za naš narod. Budućnost pripada onima koji se najviše sjećaju svoje prošlosti. Tako i naš narod ne smije zaboravit svoju prošlost, a iz te prošlosti treba naučiti nešto i za svoju budućnost.
Kako vidite budućnost muzeja i samu ulogu samostana u Gučoj Gori u idućim desetljećima?
Ne znam šta će nam vrijeme donijeti, ali vidim da se ljudi sve više vraćaju starim lijepim običajima i životu. Tu smo svi zaduženi da živimo u današnjem vremenu a da sačuvamo ono što je zdravo u našem narodu. Trajat će samo ono što je vrijedno i što nam je ostalo od čestitih ljudi, koji su radili, molili i uvijek bili zdravi i veseli.
