Za današnje izdanje Večernjeg lista govorio je fra Zoran Livančić, ratni vikar župe u Novoj Biloj, gdje je crkva pretvorena u bolnicu, a ranjenici i bolesnici ležali su na crkvenim klupama. Danas je fra Zoran vikar u Vitezu, a urednik je knjige ‘Bolnica s pečatom’, koja ovih dana izlazi iz tiska. Autor knjige je Velimir Bugarin.
1. Što nam donosi knjiga Bolnica s pečatom i kakav značaj ona ima za razumijevanje povijesti Franjevačke bolnice u Novoj Biloj?
U knjizi Bolnica s pečatom koju u ove adventske dane predstavljamo naći ćemo zanimljivih podataka o Franjevačkoj bolnici koja je nastala u ratnim okolnostima. Kroz svjedočenja kako medicinskog osoblja i fratara, tako i samih ranjenika i drugih svjedoka vremena može se ocrtati nevjerojatna slika jedne jedinstvene bolnice. Iz ove ratne Franjevačke bolnice dr fra Mato Nikolić izrasti će u novom vremenu nova Hrvatska bolnica dr fra Mato Nikolić. Bolnica s pečatom, autora Velimira Bugarina i mene kao urednika, donosi novo svjetlo na rad same bolnice u teškim ratnim zbivanjima u vremenu devesetih godina dvadesetog stoljeća.
2. Sudionik formiranja Franjevačke bolnice zajedno sa pokojnim fra Franjom Grebenarom, sa liječnicima i drugim osobljem u župnom pastoralnom centru u Novoj Biloj, kao i urednik monografije Bolnica s pečatom je fra Zoran Livančić.
U stanju očito predvidivog stradavanja trebalo je imati hrabrosti i odlučnosti, imati viziju organiziranja bolnice koja je na samom početku trebala biti bolnica Mira i Dobra, po uzoru na davno zabilježena liječenja posebnim prilagođenim priborima i fratarskim ljekarušama. Odluka je bila naša, nas dvojice fratara i nekoliko odlučnih i liječnika znalaca svoga posla. Dakle, uz liječnike i vrijedno medicinsko osoblje otvorili smo vrata svoje kuće za bolnicu koja će se prema priređenom memorandumu zvati: Franjevačka bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“, po prvom diplomiranom liječniku s područja Bosne. Ovu našu odluku potvrdili smo i usaglasili na osnivačkoj skupštini, 15. prosinca 1992. godine. O drami i ratnim događanjima u našoj crkvi-bolnici slikovito govori ova Monografija.
3. Kako su se franjevci i medicinsko osoblje suočavali s izazovima liječenja u crkvi, improviziranim uvjetima i s ograničenim resursima?
Budući da je naš pastoralni prostor bio još neopremljen za svoju raniju funkciju pastoralnog centra za mlade, kao takav nam je bio prihvatljiv za privremeni smještaj osnovnih sredstava što su pristizala kao humanitarni prilozi za buduća nesigurna vremena. Naime, već se u predratno vrijeme osjećao nedostatak lijekova, hrane i energenata. Kako je opće stanje na prostoru bivše države postajalo sve uzavrelije, nesigurnost se sve više useljavala u područje našega života, ne samo Lašvanske regije nego i šireg područja. Ljudi su sve više prestrašeni, zabrinutost je očigledna i sve vidljivija na licima prolaznika, a stara međunacionalna osobna prijateljstva kao i zajedničke institucije, sve se više urušavaju nakon provedenih izbornih i takozvanih demokratskih promjena.
4. Kakav je značaj imao humanitarni konvoj Bijeli put u vrijeme ratnog stradanja?
Nakon mnogih prepreka, konvoj Bijeli put dolazi pred sam Božić, 20. prosinca 1993. godine u Novu Bilu. Ispred crkve-bolnice dočekalo ga je nekoliko tisuća žitelja lašvanskoga kraja. Sam doček Bijelog puta bio je pun dojmova, prijateljskih suza, nevjerice i očekivanja. U crkvi-bolnici dogodio se jedan veličanstveni i povijesni susret. Bijeli put je u dobroj mjeri ostvario misiju mira, ljudske pomoći i poticaja dijaloga. Više od same materijalne pomoći Bijeli put imao je značaj u smislu probijanja medijske blokade u kojoj je do tada bila lašvanska regija.
5. Kakve emocije nosite iz susreta s ranjenicima i njihovim obiteljima u bolnici tijekom najtežih trenutaka opsade?
U samoj crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj trajala je drama, vjerojatno jedinstvena i neponovljena u povijesti ratnih sukoba. Snalazimo se nadljudskim naporom u iznimno teškim uvjetima. Medicinsko i drugo osoblje bolnice radi u skučenom improviziranom prostoru, pritisnuti svakim danom novim nevoljama, ali ponosni na svaki spašeni život i svako novorođeno dijete u rodilištu. Učestalo smo slali apele međunarodnim institucijama, ponajviše radi potrebe evakuacije najtežih ranjenika. Međutim, pozivi su nerijetko nestajali u magli ukupnih dezinformacija s ratišta iz našeg, tada potpuno zatvorenog prostora. Tako je netragom nestao i kratki dokumentarni film o stradanju djece u Lašvanskoj dolini, pripremljen u hrvatsko-engleskoj video verziji. Naime, u jednom danu i na jednom mjestu u Vitezu granatom je ubijeno osmoro djece dok su u blizini svoje stambene zgrade nakratko zaigrali košarku. U najtežim i opasnim ratnim danima treba izdvojiti hrabrost dvojice pilota helikoptera koji su u nekoliko navrata i pod rafalnom paljbom uspjeli prebaciti teške ranjenike iz Nove Bile do Splita.
6. Koje su najteže odluke koje ste vi i vaši suradnici morali donositi u tim okolnostima, i kako ste pronalazili snagu za daljnji rad?
Nismo imali vremena razmišljati o teškoćama, one su se redale kao na filmskoj traci. Gledate medicinsko osoblje kako sa suzama u očima za trenutak proviruju kroz zaštitne daske pitajući se je li ono u plamenu i njihova kuća, a sa strepnjom čekaju vijesti sa ratišta, jer ne znaju šta im je sa muževima, djecom, obitelji. Trebalo je imati riječi utjehe za sve koji prolaze kroz boli stradanja posebno pogibije i ranjavanje djece. Trebalo je u noćnim satima pokapati mrtve bez svjetiljke, trebalo je i nama preživjeti tešku bol zbog pogibije vlastitog člana obitelji, a istovremeno se dnevno brinuti da bolnica ima bar donekle pitke vode, nafte za agregat, hrane za ranjenike i osoblje. Teško je bilo nabrojati što nam je sve potrebno jer smo bili improvizirana bolnica koja godinu dana ranije nije imala ništa od bolničke opreme. I onda vam se dogodi da vam granatiraju bolnicu i da nekoliko ranjenika ponovo tj. na ležajevima budu ranjeni. Nekada su nas profesori na teološkom fakultetu poučavali kako se ponašati prema umirućima i teško ranjenima u vrijeme velike nevolje kao što je potres, poplava, rat ili slično. Sada smo takvu dramu imali pred oltarom u crkvenom prostoru. U crkvenim klupama ležali su teški ranjenici, bolovi i jauci su sveprisutni i osoblje čini sve što je moguće da im ublaži bol. Pod dnevnim svetim misama koje smo tada imali u maloj kancelariji molili smo za teške ranjenike, za umiruće i na sve ratne nakane, a nedjeljne svete mise imali smo u crkvi punoj ranjenika i to je bio poseban događaj. Trebalo se susresti sa duševnom boli u trenucima dijeljenja bolesničkog pomazanja posebno onima koji nisu bili svjesni svoga stanja. U jednom danu otvorio sam obrednik za pomazanje, pomolio se zajedno s nekoliko medicinskih sestara, a potom prišao svakom ranjeniku onako kako je to bilo moguće i pomazao ih bolesničkim pomazanjem.
7. Možete li nam reći nešto više o simboličnom značenju božićnog borića ukrašenog čak i medicinskim kutijicama iz ljekarne i sitnim ampulicama ?
Bio je to znak ponosnog stajanja pred najtežim životnim događajima. Bio je to znak povjerenja da to neće vječno trajati. Božić dolazi a s njim i mnogi dobri ljudi žele nas susresti, žele nam pomoći. Okićenim borom i pripravljenim jaslicama željeli smo pokazati samima sebi i ranjenicima da će nam doći prijatelji i humani ljudi pa smo na bor stavili strelice sa naznakama gradova otkuda nam je najavljena pomoć. Vjerojatno se negdje u to vrijeme moglo naći i tradicionalnog nakita za borove i jaslice, ali tada je zapravo sve bilo pod okriljem rata. Sav naš bolničko crkveni prostor bio je zarobljen medikamentima i sanitetskim materijalima tako da smo ispražnjene ampulice i kutijice prihvatili kao ukras koji nam je u takvom stanju najbolje pristajao. I uz takav bor i uz takve jaslice djeca su bolje nego ikad pjevali božićne pjesme, a teški ranjenici lagano s njima na ležajima od crkvenih klupa pratili taj neponovljivi pjev anđela.
8. Brojni liječnici, medicinsko osoblje stizalo je izvan enklave? Koliko Vam je ta činjenica bila bitna u osjećaju da niste ostavljeni, sami?
Ekipe liječnika koje su dolazile, kako preko samog humanog angažmana tako i preko Sektora za zdravstvo ostavile su dubok trag i poveznicu između Franjevačke bolnice u Novoj Biloj sa bolnicama u Splitu, Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima. Liječnici koji su pristizali uglavnom pri samom kraju ratnih djelovanja i poslije toga bili su od izuzetnog značaja. Naime, liječnici Franjevačke bolnice na kraju rata su bili na rubu snage jer su u ratnim okolnostima po čitave dane radili, operirali i djelovali. Dolazak ekipa liječnika koji su se smjenjivali u bitnom su pomogli kako samim dolaskom tako i svojim odlaskom jer su prenosili svojim bolnicama informacije sa lica mjesta što je bilo od velikog značaja. Tako se razvila suradnja po mnogim sektorima koja se nastavljala događati kroz slijedeće godine, pa tako i danas. Na temeljima ovakve suradnje sagrađena je i nova bolnica koju je izgradila Republika Hrvatska sa drugim dobrotvorima, a na tragu takve iste suradnje postignut je značajan broj liječničkih specijalizacija.
9. Kako su stanovnici Nove Bile i šire regije reagirali na dolazak konvoja Bijeli put, i kako je taj trenutak obilježio njihovu sudbinu?
Bijeli put je bilo jedno humano djelo vrijednih i plemenitih ljudi koji su pokrenuli ovu akciju na Dan ljudskih prava (10. prosinca, 1993.godine) te ima poveznicu sa Franjevačkom bolnicom utoliko što je bolnica bila inicijalni poticaj i krajnje odredište Bijelog puta. Koliko god iz današnje komocije to izgledalo kao zanimljiva pripovijest ipak je to bilo djelo spasenja za bližnje, put bez garancije za siguran povratak. O ovom putu naša Monografija samo dijelom govori i iskazuje zahvalnost humanim prijateljima: organizatorima konvoja, vozačima, fratrima, liječnicima, novinarima, rodbini i prijateljima koji su svojim dolaskom probili medijsku blokadu u kojoj živio puk lašvanske regije. Vjerojatno će trebati još knjiga i svjedočanstava o tome zapisati, posebno zbog slabog ili nikakvog odgovornog informiranja o proživljenim ratnim događajima.
10. Kako danas, s povijesne distance, gledate na humanitarnu i moralnu poruku Bijelog puta i njegov utjecaj na pomirenje i svijest o patnjama ljudi u središnjoj Bosni?
Svjetlo Franjevačke bolnice i Bijelog puta jesu zaista znakovi svim ljudima dobre volje jer su u bitnome pomogli spašavanju ranjenika i žitelja lašvanskog kraja. Nakon povratka Bijelog puta, u samoj crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj i dalje je trajala drama, vjerojatno jedinstvena i neponovljena u povijesti ratnih sukoba. Liječnici i fratri i dalje se nadljudskim naporom snalaze u iznimno teškim uvjetima. Dakle, Bijeli put je ostvario samo neke pretpostavke za buduće pregovore o primirju. Međutim, nakon povratka Bijelog puta dogodila su se velika stradanja u Križančevu selu i u Buhinim kućama.
11. Kako biste ocijenili angažman međunarodne zajednice i medija u izvještavanju i pružanju pomoći Hrvatima Lašvanske doline?
Akteri međunarodne zajednice djelovali su po direktivama svojih nadređenih koji su jasno usmjeravali kamo trebaju ići novinari i kojim događajima trebaju dati značaj. To se jasno vidjelo u vrijeme teških i mučnih evakuacija ranjenika, a još više prigodom stradanja osmoro djece kada nisu pokazali gotovo nikakav interes.
12. Prije tri desetljeća Hrvati i Bošnjaci su se promatrali s nišama, je li taj odnos danas zaliječen?
Potrebno je se prisjetiti da je povijest učiteljica života. Ako pišemo o ratu i ako znamo da je on pogibeljan za društvo i pojedinca, onda je bi trebalo temeljito analizirati uzroke rata da bi se došlo do istine. U tom slučaju rat se ne bi smio ponavljati, a isto tako ne bi se čovjek nikada više trebao dovesti u tako uznemirenu i dramatičnu poziciju. Još važnije od rečenog jest pisati o miru i onim momentima koji su dovodili i koji će ubuduće voditi ka miru i dobru. Potrebno je uložiti više snage i dobre volje za izgradnju mira i dobra, nego što ratni huškači ulože energije i novca da bi ostvarili svoje nastrane ciljeve, bez obzira na kojoj su strani svijeta i iz kojeg su naroda ponikli.
13. Koje su ključne poruke koje knjiga Bolnica s pečatom želi prenijeti novim generacijama, posebno onima koji nisu svjedočili ratu?
Ovdje želimo zahvaliti svim suradnicima u stvaranju bolnice i njenoj organizaciji: liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i drugom osoblju. Potrebno je zahvaliti i građanima, mještanima Nove Bile, Viteza, Novog Travnika i Busovače. Ova Monografija ne opisuje detalje niti glavne organizatore Bijelog puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, ali budući da je bolnica bila na drugoj strani toga puta, želi zahvaliti i barem dijelom izreći veličinu ovog humanog djela, posebno svim vozačima konvoja, želi se sjetiti čovjeka – Ante Vlaića, koji je poginuo na putu dobrote i ljubavi. Na ovom mjestu želimo se također sjetiti svih pokojnih vrijednih fratara i liječnika, prije svega tadašnjeg župnika fra Franje Grebenara, doktora Slobodana Langa, fra Stipe Karajice i svih drugih koji su svojim djelima ostavili tragove ljubavi u nama.
14. Što je za vas osobno značilo služiti kao župni vikar u Novoj Biloj tijekom tih teških godina? Koja iskustva su vas najviše oblikovala?
Franjevačka bolnica na koju smo ponosni započela je svoj rad prije svega dobrom voljom i zalaganjem svih njezinih aktera. Naša misao je bila kako bolnica ne smije nikome smetati i trebala bi uvijek biti pod međunarodnom zaštitom. U crkvi-bolnici bilo je mjesto susreta liječnika i svećenika, mjesto susreta boli i ozdravljenja, mjesto susreta smrti i novog života. Na početku rada bolnice, u početnoj organizaciji bolničkih službi, stvorio se tim od tridesetak djelatnika, a obavljena je i prva operacija. U samom ratu imali smo oko 150 djelatnika. Ovdje želim osobno naglasiti da je naša crkva-bolnica bila mjesto patnje i ponosa, mjesto Božje providnosti. Upravo to naglašavaju sugovornici i svjedoci naše Monografije koji vrijedi pročitati.
15. Kakva je danas situacija u Hrvatskoj bolnici dr. fra Mato Nikolić koja je izrasla na temeljima Franjevačke bolnice ?
Danas na lokaciji Dubrave možemo vidjedi jednu moderno opremljenu Hrvatsku bolnicu „Dr. fra Mato Nikolić“ koja je sagrađena u neposrednoj blizini Franjevačke bolnice i koja nosi ime po istom liječniku dr. fra Mati Nikoliću. Godine 1999. bolnica se iz crkve-bolnice preselila u novu, suvremeno opremljenu bolnicu koja djeluje za sve građane ili mještane Lašvanske regije i Srednje Bosne. U samoj crkvi poslijeratnim renoviranjem mnogo se toga promjenilo, a crkvene klupe u kojima su ležali ranjenici još uvijek su svjedoci događaja.
16. Koje je vaše mišljenje o potrebi da se ovakvi događaji dokumentiraju i očuvaju kroz knjige poput Bolnica s pečatom, te kako vidite njenu ulogu u širenju svijesti o važnosti humanitarne pomoći i ljudske solidarnosti?
O drami i ratnim događanjima u našoj crkvi-bolnici svjedoči ova Monografija kroz slike i riječi. Teško je bilo u takvim uvjetima raditi svu evidenciju o događajima, stradanjima, ali i porođajima i ozdravljenjima. Ipak, ostalo je dosta toga zapisanog ili dokumentarno snimljenog što će biti vjerno svjedočanstvo budućim generacijama. Otuda i naslov monografije Bolnica s pečatom, ona je vjerna slika života jedne jedinstvene bolnice koja svjedoči o nadljudskim ostvarenjima u ratnim uvjetima. Zapisane i snimljene slike jesu jasni svjedoci ratnih događaja, događaja s kojima se ne bi smjelo manipulirati s bilo koje strane. Zahvaljujući suradnji s Maticom hrvatskom, kako onom centralnom u Zagrebu, tako i ograncima u Splitu i Vitezu, ova knjiga dobila je prolaz u bibliotekarsku i izdavačku realizaciju. Matica hrvatska ujedno je i nakladnik Monografije koja će svojim svjedočanstvima dati pečat jednom vremenu ratnog stradanja kao i potom ostvarenog mira.
