Prije nekoliko dana, u organizaciji vrijednog ogranka Matice hrvatske Vitez je održana promocija knjige Vareške suze, potresno svjedočanstva Grete Filipović, žene koja je smogla snage progovoriti o jednoj od najvećih ratnih trauma – silovanju. Kroz stranice svoje knjige, autorica ne samo da opisuje vlastitu patnju, nego daje glas i mnogim drugim ženama koje su pretrpjele sličnu sudbinu, a čije su priče ostale neispričane.
Knjiga Vareške suze nije samo osobno svjedočanstvo, to je dokument vremena, upozorenje, ali i poziv na suočavanje s istinom. Greta Filipović hrabro istupa kako bi ukazala na zločine koji su se dogodili, ali i kako bi podigla svijest o posljedicama s kojima se žrtve suočavaju desetljećima nakon rata. Njena priča nije samo bolna, već i inspirativna – ona govori o borbi, hrabrosti, traženju pravde i, iznad svega, o snazi žene koja odbija šutjeti.
Iskoristili smo ovu priliku da s Gretom razgovaramo o njenim motivima za pisanje knjige, procesu suočavanja s prošlošću i poruci koju želi poslati javnosti. U otvorenom i emotivnom intervjuu podijelila je svoje misli o pravdi, oprostu, društvenoj odgovornosti i snazi svjedočenja istine.
Razgovarao: Stjepan Alilović
- Kako ste se odlučili napisati knjigu “Vareške suze” i što je bio glavni motiv da progovorite o svom traumatičnom iskustvu?
Od samog zločina, kada sam bila u veoma teškom psihofizičkom stanju, uvijek sam razmišljala i sanjala da jednog dana o tomu napišem knjigu. Knjigu “Vareške suze” sam objavila i sada vjerujem da me je dragi Bog ostavio u životu s određenim razlogom i On me vodio cijelo ovo vrijeme. Vjerujem da dragi Bog želi da kažem istinu i pišem o zločinu i zločincima. Pored jako traumatičnog iskustva i fizičkih bolova koje sam osjećala, osjećala sam i bujicu osjećanja prema dragom Bogu i nagon za time da progovorim o zločinu i zločincima. Mislim da sam bila vođena Božjom rukom tijekom cijelog sudskog postupka i cijelo vrijeme sam osjećala, a i danas osjećam Božje prisustvo i njegov blagoslov u svom životu. Svako ročište i pogled njih prema meni izazivao je nemir koji je mogla ublažiti samo molitva. Kako god sam osjećala i borila, nagon da progovorim o zločinu i zločincima i potreba za pisanje knjige “Vareške suze” nije slabio. Smatrala sam da će biti kao poticaj drugim ženama da progovore o svojim traumama, koje su preživjele u ratu i tako se oslobode ogromnog tereta koji nose u duši. Ni jednog trenutka nisam imala potrebu da se putem objavljivanja ove knjige „obračunam“ sa zločincima ali jesam imala motiv da ova knjiga potakne pravosudne institucije da identificiraju trećeg i četvrtog zločinca. Voljela bih da ova knjiga bude naučena lekcija svim političarima u BIH ali i djelatnicima pravosudnih institucija da u donošenju svojih odluka, kada je u pitanju izdržavanje kazne presuđenih ratnih zločinaca ne dopuštaju ono što su dopustili u mom slučaju. Voljela bih da ni jedna žrtva ne gleda osobu koja joj je počinila zločin, kako je ista u zatvoru poluotvorenog tipa, provodi slobodne vikende i usput upućuje prijetnje žrtvi o čemu svjedočim u knjizi.
- Koliko Vam je bilo teško ponovno proživljavati teške trenutke dok ste pisali knjigu i kako ste se nosili s tim emocijama?
Nemam riječi kojima bi mogla opisati vrijeme dok sam pisala knjigu. To je bilo strašno. Knjigu sam pisala u trenutcima kada sam bila adekvatnog zdravstvenog stanja. Napišem stranicu-dvije i onda bolujem 10-15 dana. Bez sna sa raznim halucinacijama. Najgore mi je bilo kada telefon zazvoni, ja se ukočim i ne mogu se pomaći, srce mi lupa kao ludo, čujem taj odvratni, strašni smijeh mojih silovatelja. Strah koji osjećam u tim momentima ne mogu opisati. Ponekada se znao pojaviti i neki nepoznati glas na telefonu i prijetiti da će nas sve zaklati… Moram naglasiti i da su jedno vrijeme našu kuću čuvali susjedi Bošnjaci. Rekli su nam da ako itko pokuca na vrata, da odmah njih nazovemo, a oni će svi doći i braniti nas. Pored svih problema i prijetnji koje smo imali ja nikada nisam ni pomislila da odustanem od pisanja. Nije mi bilo jednostavno pisati i pričati u vrijeme pisanja knjige ali i danas poslije svake promocije Vareških suza prisiljena sam to bolovati i potom se povući u svoj mir i skupiti snagu da idem dalje. - U knjizi ste opisali kako su među počiniteljima bili i osobe koje ste poznavali, čak i susjed iz neposredne blizine. Kako ste se nosili s tim saznanjem i je li Vas to dodatno pogodilo?
Jako me je potreslo i dodatne mi probleme stvorilo to što su to bili ljudi iz moje sredine. Naročito me je pogodilo to što se radilo o čovjeku koji je od samog početka rata u BiH od moga brata tražio da špijunira HVO brigadu “Bobovac” Vareš i da njemu dostavlja podatke, te da se uvede u lanac ratnoga profiterstva, odnosno preprodaje: cigara, kave, brašna i druge deficitarne robe. Za mog brata ponuda je bila besramna i nemoralna i o istoj nije htio ni razgovarati. Ovakav stav moga brata je prouzrokovao sve posljedice i zločine koje su počinili prema mome bratu i meni. Bilo je jako teško živjeti u istoj sredini od kada je Armija RBiH napala na Vareš, i kada je protjerano hrvatsko stanovništvo. Bilo je teško gledati kako se pljačka i kako se hrvatsko kulturno blago uništava. U mojoj sredini u dolini rijeke Krivaje je bila jedna satnija HVO-a koja je razoružana kada i 115. Brigada HVO Tuzla i njeni pripadnici su mobilizirani u redove Armije. Poslije izvršenog ratnoga zločina prema meni bilo je nepodnošljivo. Bilo je jako mnogo provokacija od strane zločinaca, a to traje i danas. Nakon što sam prijavila zločin, nikada više u svojoj obiteljskoj kući nisam imala miran san. Svaka šetnja mojom rodnom Carevom Ćuprijom bila je prožeta nespokojem i pitanjem „da neće naići?“ Uvijek sam znala da svoj nespokoj ne smijem pokazati i nastojala sam da ostavljam dojam čvrste i hrabre žene prikrivajući mnogo toga duboko u sebi. - Vaša priča je svjedočanstvo hrabrosti i snage. Jeste li kroz svoje javno istupanje potaknuli i druge žrtve da progovore?
Jedan od načina, da potaknem i pomognem drugim žrtvama seksualnog zlostavljanja i silovanja u Domovinskom ratu u BiH je i moj javni nastup. Govoreći o mojoj Golgoti, želim da stradalnici, bez obzira iz kog naroda, shvate da oni nisu krivi za zločin počinjen nad njima, te da je moguće javno govoriti o zločinu i zločincima. Istovremeno da javnost poveća razinu razumijevanja za žrtve, a sustav energičnije i učinkovitije radi. Jedan veći broj žrtava ovog strašno zločina je izvršio suicid. Drugi se svakodnevno bore sa posljedicama tog zločina, a mali broj žrtava je prijavio zločin i negdje skriveni trpe svoju bol. Najmanji broj žrtava javno govori o zločinu koji su preživjeli u tijeku Domovinskog rata u BiH. Ni ja, sigurna sam da ne bih o tome bez Božje pomoći mogla niti pisati, niti govoriti. U tijeku rata u BiH neprijateljski vojnici i civili na vlasti su seksualno zlostavljali i silovali nedužne, nezaštićene osobe. Žrtve su bile: žene i muškarci bojovnici i civili, staro i mlado i svi koji nisu bili u mogućnosti da se brane. Na jednoj od promocija knjige “Vareške suze po prvi puta je progovorio svećenik koji je preživio seksualno zlostavljanje i silovanje. Također se dogodilo da poslije jednog predstavljanja knjige priđu mi bivši logoraši i ispričaju mi da se i njima dogodio taj strašni zločin u logoru ABiH za Hrvate. U više navrata nakon promocija knjige “Vareške suze“ prilazile su mi žrtve seksualnog nasilja i silovanja i po prvi put, meni govorili o svom slučaju i zločinu koji su preživjeli. Upravo ovi istupi su me ohrabrili da idem dalje. Posebno me se dojmio kada je na jednoj promociji, javno progovorila jedna javna osoba i pred svim nazočnim svjedočila o seksualnom zlostavljanju koje je preživjela tijekom rata. Osobno sam razgovarala i poznavala više osoba sa prostora općine Vareš koje su bile silovane i navodno za dva silovanja postoje i određene presude koje nisu dostupne javnosti. Dio silovanih iz određenih opravdanih obiteljskih razloga ne može ili nema snage govoriti o tome.
- Kako gledate na suživot danas u mjestima poput Vareša, Viteza, Travnika, Bugojna…? Mislite li da postoji istinska volja za pomirenjem, posebno kada se zna da mnogi zločinci nisu odgovarali?
Među svim narodima ima više kategorija ljudi, pa ću navesti primjer ljudi koji su otišli neposredno i na početku rata u Europsku uniju i tamo su bez problema živjeli u kampovima skupa. Ljudi koji su cijeli rat proveli u rovovima i na prvoj crti i borili se te ona kategorija ljudi koja se cijelog rata bavila švercom i ratnim profiterstvom, kao i oni što su činili zločine i ratne zločine su danas povlašteni sloj društva. Stradalnici i žrtve veoma teško dolaze do pravde koja je preduvjet za miran život jednih pored drugih. Svjedoci smo da u svim sredinama postoji zajednički život između pripadnika različitih nacionalnosti ali isto tako postoje i barijere za napredak. Suživot u Varešu, Vitezu, Travniku, Bugojnu i svim drugim mjestima, pod ovakvim uvjetima teško funkcionira. Teško funkcionira jer ne postoji spremnost na kompromis i spremnost na razumijevanje problema drugog. Problem kada si pripadnik manjinskog naroda na svojoj koži najbolje su osjetili upravo povratnici. Svjedokinja sam života puno ljudi sa prostora općine Vareš koji su sami obnovili svoje domove, koji su dobili marginalnu potporu, žrtve silovanja koje nisu dočekale potpunu pravdu ili su silovatelji „kozmetički“ osuđeni itd. Odgovornost vlasti nije na zavidnoj razini u rješavanju ovih problema, a osjećaj da je stanje iz godinu u godinu sve gore osjetimo mnogi. Suživot mora imati temelj, a temelj je istina i pravda. U mom slučaju raduje me što je značajan broj Bošnjaka, mojih poznanika jako pozitivno komentirao knjigu i javno mi pružio potporu. Nažalost, ni na jednoj promociji nisam imala priliku da bilo koja televizija koja se financira javnim sredstvima snimi prilog i objavi priču, a i ja sam bosansko hercegovačka državljanka i pitam se zašto? - Istaknuli ste da su ratni zločinci i na slobodi i da mirno spavaju. Što mislite, hoće li pravda ikada biti zadovoljena?
Ni poslije jednog rata koji su se vodili pravda nikada nije 100% zadovoljena pa sigurna sam nažalost da neće biti ni poslije Domovinskog rata u BiH. Neki ratni zločinci su već umrli, neki su pobjegli u druge države i nisu dostupni pravosuđu, a ima ih znatan broj koji mirno šetaju i prolaze pored svih žrtava, čak im se na izvjestan način rugaju i provociraju. Ne znam kako spavaju ali ako i spavaju mirno to je stanje njihove svijesti ali i sramota BH sustava. Evidentno je da ima veliki broj predmeta u Tužiteljstvu BiH koji je u ladicama i ne radi se intenzivno na njima. Odnos SIPA-e i vlasti je i ova službena zabilješka SIPA koja je objavljena u tisku. Citat “...Muhidin Babić je silovao tu ženu, ali dobar je on momak, može li se to ikako stopirati…“. Pitam se kakvo je to društvo u kojem jedan ravnatelj agencije na takav način pokušava prikriti zločin? Hvala mudroj osobi koja je evidentirala ovaj slučaj i proslijedila u SIPA-u. Nikada se neću pomiriti sa činjenicom da ratni zločinci služe kaznu zatvora u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu, te poslije odslužene 2/3 kazne budu pomilovane i puštene na slobodu. Imam osjećaj da su prava ratnih zločinaca nekada veća od prava žrtve. Sa svojim skromnim mogućnostima pokušala sam saznati da li ima još zločinaca koji su imali ovakve privilegije ali ja ih nisam našla. - Kako komentirate činjenicu da država nije pružila adekvatnu zaštitu žrtvama ratnih zločina, niti osigurala naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu? Jeste li ikada dobili bilo kakvu pravnu ili institucionalnu podršku?
Odnos države prema žrtvama ratnih zločina može se vidjeti u zakonima koji ih štiti i pomaže žrtvama, a to u našoj Državi nije dobro regulirano. Žrtve nemaju sredstava da plate sudski postupak za ostvarivanje prava na nematerijalnu štetu, pa odustaju od toga ili ako su pokrenuli sudski postupak dođe do velikih sudskih troškova koje žrtve ne mogu platiti i onda nastaje još veći problem. Neke žrtve, kao ja su dobile su od Udruženja ŽŽR BiH odvjetnika i plaćeni su im sudski postupci i određen im je odvjetnik. Ja i pored toga što imam odvjetnika i pravomoćnu presudu ni do danas nisam naplatila ni marku na ime presude jer mi je žalba odbijena navodno zbog zastare. Država je svojim zakonima omogućila ratnim zločincima da u tijeku postupka svu svoju imovinu poklone svojoj ženi i djeci uz zabilješku da sa istom ne mogu raspolagati bez potpisane izjave darovatelja odnosno ratnog zločinca, kako žrtva ne bih se naplatila putem imovine o čemu također svjedočim. Tijekom sudskog postupka bilo je i sramnog nastojanja moje prijavljivanje zločina i vođenje sudskog postupka povezati sa materijalnom naknadom. Meni ni svo zlato ovog svijeta ne može nadoknaditi bol i patnju kao ni jednoj žrtvi. Ja sam u ovaj sudski postupak i u ovu knjigu uložila sve što imam ali ono što se kupiti i platiti ne može je zdravlje. Moram naglasiti da sam ja cijeli sudski postupak vodila kao NN osoba uz znanje samo svoje bliže obitelji. Nisam obilazila (osim udruženja Žene žrtve rata) institucije bilo koje razine i tražila potporu u bilo kom obliku. Moja taktika je bila idem sama sa što manje medijske eksploatacije. Trebao mi je što je moguće više mir.
- Knjiga je do sada imala 16 promocija i tiskana je na tri jezika. Kakve su reakcije čitatelja, posebno izvan Bosne i Hercegovine?
Knjiga “Vareške suze“ do sada je imala 16 promocija, a tiskana je na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. U tijeku i poslije promocije komentari su bili jako dobri, niti jedan komentar nije bio negativan. Problem se stvara kada trebamo otići i predstaviti knjigu van BiH jer smo mi iz Vareša, a to je mala sredina i teško podmirujemo troškove odlaska, boravka i povratka sa predstavljanje knjige. Troškove predstavljanja knjige pokrivamo od prodaje knjige, a svi znamo da je danas prodaja knjiga u velikoj krizi. Sve osobe uključene u promociju ove knjige troše svoje vrijeme iz čistog entuzijazma. Do sada sam imala priliku dva puta da govorim za HRT, prvi put nakon prve promocije u Varešu i 20.3.2025. nakon promocije knjige u Drvaru. Imamo poziv za promociju knjige u Fojnici, a u razgovorima smo oko promocija u Zagrebu i Beču… Jedan od načina da potaknemo i pomognemo drugim žrtvama seksualnog zlostavljanja i silovanja u Domovinskom ratu u BiH mislim da je i moj javni nastup. Govoreći o mojoj Golgoti želim da stradalnici, bez obzira iz kog naroda dolaze shvate da oni nisu krivi za zločin počinjen nad njima, te da je moguće javno govoriti o zločinu i zločincima.
