Prije nekoliko dana, u organizaciji vrijednog ogranka Matice hrvatske Vitez je održana promocija knjige Vareške suze, potresno svjedočanstva Grete Filipović, žene koja je smogla snage progovoriti o jednoj od najvećih ratnih trauma – silovanju. Kroz stranice svoje knjige, autorica ne samo da opisuje vlastitu patnju, nego daje glas i mnogim drugim ženama koje su pretrpjele sličnu sudbinu, a čije su priče ostale neispričane.
Knjiga Vareške suze nije samo osobno svjedočanstvo, to je dokument vremena, upozorenje, ali i poziv na suočavanje s istinom. Greta Filipović hrabro istupa kako bi ukazala na zločine koji su se dogodili, ali i kako bi podigla svijest o posljedicama s kojima se žrtve suočavaju desetljećima nakon rata. Njena priča nije samo bolna, već i inspirativna – ona govori o borbi, hrabrosti, traženju pravde i, iznad svega, o snazi žene koja odbija šutjeti.
Iskoristili smo ovu priliku da s Gretom razgovaramo o njenim motivima za pisanje knjige, procesu suočavanja s prošlošću i poruci koju želi poslati javnosti. U otvorenom i emotivnom intervjuu podijelila je svoje misli o pravdi, oprostu, društvenoj odgovornosti i snazi svjedočenja istine.
Razgovarao: Stjepan Alilović
Kako ste se odlučili napisati knjigu Vareške suze i što je bio glavni motiv da progovorite o svom traumatičnom iskustvu?
Od samog zločina, kada sam bila u veoma teškom psihofizičkom stanju, sanjala sam da ću jednoga dana o svemu napisati knjigu. Danas vjerujem da me je dragi Bog ostavio u životu baš s tim razlogom: da istinom progovorim o zločinu i zločincima. Unatoč fizičkim bolovima, osjećala sam snažan duhovni poriv da sve zabilježim. Knjigu vidim i kao poticaj drugim ženama da progovore o svojim traumama te kao pritisak pravosudnim institucijama da identificiraju i procesuiraju preostale počinitelje. Želim da bude lekcija političarima i pravosudnim djelatnicima – da žrtve više nikad ne moraju gledati zločince kako vikendom izlaze iz poluotvorenih zatvora i upućuju im prijetnje.
Koliko Vam je bilo teško ponovno proživljavati teške trenutke dok ste pisali knjigu i kako ste se nosili s tim emocijama?
Riječi ne mogu opisati to razdoblje: napisala bih stranicu-dvije, a zatim 10–15 dana bolovala bez sna, uz halucinacije i panične napadaje pri svakom zvonu telefona. Ponekad su stizale i prijetnje smrću. Susjedi Bošnjaci čak su čuvali našu kuću. Iako sam nakon svake promocije ponovo prolazila bol, nikad nisam pomislila odustati – nakon povlačenja u tišinu skupila bih novu snagu za dalje.
U knjizi ste opisali kako su među počiniteljima bile i osobe koje ste poznavali, čak i susjed iz neposredne blizine. Kako ste se nosili s tim saznanjem i je li Vas to dodatno pogodilo?
Bilo je izuzetno bolno shvatiti da su zločin počinili ljudi iz moje sredine. Jedan od njih tražio je od moga brata da špijunira HVO i uključi se u ratno profiterstvo; njegova odbijenica dovela je do zločina nad nama. Nakon rata živjela sam okružena provokacijama istih ljudi, a svaka šetnja rodnim krajem bila je prožeta strahom. Iako sam nastojala djelovati hrabro, mnogo toga zakopala sam duboko u sebi.
Vaša priča je svjedočanstvo hrabrosti i snage. Jeste li kroz svoje javno istupanje potaknuli i druge žrtve da progovore?
Da. Javnim nastupima želim žrtvama poručiti da nisu krive i da se o zločinu može govoriti. Nakon promocija knjige meni su se prvi put povjeravali svećenik, bivši logoraši i druge žrtve silovanja. Svako takvo svjedočanstvo ohrabruje me da idem dalje; posebno me dirnulo kada je jedna javna osoba na promociji javno progovorila o vlastitom iskustvu.
Kako gledate na suživot danas u mjestima poput Vareša, Viteza, Travnika i Bugojna? Mislite li da postoji istinska volja za pomirenjem, osobito kada se zna da mnogi zločinci nisu odgovarali?
Suživot pod ovakvim uvjetima teško funkcionira. Stradalnici i povratnici najviše osjećaju nedostatak istine i pravde, dok su ratni profiteri i mnogi zločinci danas povlašteni sloj. Premalo je spremnosti na kompromis i razumijevanje problema drugoga, a odgovornost vlasti u rješavanju tih pitanja vrlo je niska. Ipak, ohrabruje me podrška brojnih Bošnjaka koji su javno pohvalili knjigu – iako, nažalost, državne televizije financirane javnim novcem još nisu pokazale interes da tu priču prenesu.
Istaknuli ste da su ratni zločinci na slobodi i da mirno spavaju. Hoće li pravda ikada biti zadovoljena?
Nakon nijednog rata pravda nije bila potpuno zadovoljena, pa vjerojatno neće ni nakon ovoga. Mnogi su zločinci umrli, pobjegli ili slobodno hodaju pokraj žrtava. Predmeti sporo napreduju; dio ih godinama leži u ladicama. Posebno je porazno što se pojedincima dopušta služenje kazne u poluotvorenim zatvorima i prijevremena puštanja na slobodu, dok su prava žrtava zanemarena.
Kako komentirate činjenicu da država nije pružila adekvatnu zaštitu žrtvama ratnih zločina niti osigurala naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu? Jeste li ikada dobili pravnu ili institucionalnu podršku?
Zakonodavni okvir je loš, a žrtve najčešće nemaju novca za dugotrajne sudske postupke. Meni je odvjetnika osiguralo Udruženje Žene žrtve rata BiH, no ni uz pravomoćnu presudu nisam naplatila ni marku – žalba počinitelja prihvaćena je zbog navodne zastare. Zakon dopušta da zločinci prepišu imovinu na obitelj, čime onemogućuju naknadu štete. Iako sam sudski proces vodila kao NN osoba, uz minimalnu medijsku izloženost, mir mi je ipak bio rijetkost.
Knjiga je do sada imala 16 promocija i tiskana je na tri jezika. Kakve su reakcije čitatelja, osobito izvan Bosne i Hercegovine?
Reakcije su isključivo pozitivne, ali financijski je izazov organizirati promocije izvan BiH. Troškove pokrivamo isključivo prodajom knjige i osobnim entuzijazmom uključenih. Dvaput sam govorila za HRT, a u planu su promocije u Fojnici, Zagrebu i Beču. Vjerujem da svaka nova promocija može pomoći drugim žrtvama da shvate kako nisu krive i da je moguće javno progovoriti o zločinu i zločincima.
